Ponajprije, kao što nije rijetkost, "intrigantan" naslov
napisa sugerira čitatelju dvije neistine - da u
Hrvatskoj postoji organizirani pokret
neokonzervativizma, kojem su, dakako, na čelu neki ljudi
(ili "neljudi"), te da je riječ o društveno
neprihvatljivom načinu mijenjanja sustava (političkog
ponajprije, a potom moguće i vrijednosnog) kojeg se kroz
povijest uvijek nazivalo revolucijom, a znamo da taj
pojam gotovo uvijek ima negativne konotacije, a
neizostavno ostavlja iza sebe žrtve.
Cijeli tekst intoniran je s mržnjom,
dovodi u pitanje novinarsku etiku novinarke,
objektivnost i istinitost pisanja te za čitatelja
otvara mogućnost vjerovanja da u Hrvatskoj postoje
nepoželjni ljudi, stigmatizirani svojim članstvom u
nekim (nepoćudnim) organizacijama ili udrugama. Ono
što osobito žalosti jest činjenica da ovakvi članci
dovode do polarizacije hrvatskoga društva što nikome
ne bi trebalo biti u interesu.
Postavljaju se mnoga pitanja od kojih
je prvo - otkud novinarki tvrdnja da je riječ o
"ključnim akterima u lancu događaja koje se u medijima
običava nazivati 'neokonzervativnom revolucijom'".
Ključni akteri? Po čemu su, molim lijepo, ljudi od
kojih se mnogi međusobno ni ne poznaju, ključni
akteri? U medijima ih se "običava nazivati" - kojim to
medijima osim u Jutarnjem listu? Zar iz ovoga ne
postaje razvidno da ti "ključni akteri" iz raznoraznih
razloga nisu po volji vladajućoj politici? I to je, po
mojem mišljenju dovoljno da budu proskribirani,
etiketirani, oblaćeni, moguće i onemogućeni u
koječemu.
Vrlo je zabrinjavajuće što novinarka
procjenjuje da je angažman tih "vođa" usmjeren "na
borbu oko 'društvenih vrijednosti' ili na bitku za
duše mladih". Zar gospođi novinarki nije jasno da
mnogi ljudi misle, uključujući i doljepotpisanu, da je
hrvatsko društvo u dubokoj moralnoj i društvenoj krizi
koja se očituje na svim razinama i zadire u sve pore
društva? Za shvaćanje te istine dovoljno je prošetati
se ulicama, pročitati novine (ili portale), slušati
političare i promatrati ljude koji kopaju po smeću.
Žalosno, ali istinito. Ako "borba za duše mladih" nije
smisao razvoja svakog društva, na način da ih se
savjetuje o ispravnome putu, onda su svi oni koji su
rekli da "na mladima svijet ostaje" u potpunosti
promašili svoje poslanje.
Novinarka se, nadalje, s ironičnim
tonom osvrće i nabraja neke događaje koji su se
zadnjih mjeseci zbili u Hrvatskoj, ne shvaćajući da
većina naroda u Hrvatskoj pripada nekome drugom
sustavu vrijednosti, a ne onome koji ona i list u
kojem piše zagovaraju.
Ironijom vrvi napis. To je nedvojbeno,
jer se "vođe", među inim, naziva i "figurama", ističu
se njihove zajedničke, tobože pozitivne vrijednosti, a
osobito apostrofiram sljedeće: "nisu odgađali
majčinstvo i očinstvo, imaju troje ili više djece i
nadasve su posvećeni vjernici". Zar u tome igdje na
svijetu ima ičega lošeg?
Neistina je, osobito glede moje
malenkosti, navod o tome kako ti isti "Upadljivo često
naglašavaju da su "građanski" aktivisti .". Ja osobno,
nisam ničiji aktivist, već samo u službi znanosti,
fakulteta na kojem radim i svoje savjesti. Stoga,
nisam niti osoba kojoj se "... pripisuje značajna
uloga u pravnom savjetovanju konzervativnog pokreta."
Tko mi je to pripisuje, molim lijepo? Novinarka ili
politika? Doista bi trebalo imati puno više dokaza o
nečijoj savjetničkoj ulozi da bi se takvo nešto
tvrdilo. Takvu ulogu kakvu novinarka Slavica Lukić
meni pripisuje, osim što je paušalna ocjena, mogle bi
imati stotine tisuća hrvatskih građana koji su
potpisali inicijativu U ime obitelji.
Nadalje što se konzervativizma tiče,
ista novinarka spominje uglednog (što joj je promaklo
navesti) britanskog povjesničara i publicista dr.
Robina Harrisa, dakako u negativnom kontekstu. No,
postavljam novinarki pitanje bi li takvu negativnu
intonaciju mogla i smjela napisati u članku kojim je
hrvatska politika veličala ulogu pok. britanske
premijerke barunice Margaret Thatcher u priznanju
neovisnosti RH, kojoj je dr. Harris bio savjetnik?
Osim toga, taj tobožnji
neo-konzervativizam može biti predmetom poruge i
mržnje samo u jednoj nedemokratskoj zemlji, pa se
pitam bi li izjašnjavanje pojedinca da je
konzervativac u Ujedinjenom Kraljevstvu ili
republikanac u SAD-u moglo biti zaodjenuto takvim
tonom kakvim se poslužila novinarka gđa. Slavica
Lukić? Vjerojatno je to moguće samo u Hrvatskoj, gdje
novinarka crpi navodne informacije iz svoje bliske
veze s jednim političarom bliskom i vladajućoj
politici, te po "novinarskim kružocima", a moguće i
saborskim hodnicima. Toliko o objektivnom,
istraživačkom novinarstvu!
Svoj novinarski pohod po uglednim
ljudima novinarka gđa. Lukić završava nemogućnošću
odgovora na pojedina pitanja (financiranja i prihoda
udruga, moguće najave budućih (negativnih!)
inicijativa, itd.) i time, rekla bih otvara novo
poglavlje "lova na vještice" kojem, vjerujemo u
Europskoj Uniji nema mjesta.
Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar
www.vigilare.org |