U isto vrijeme se nemilosrdno provodi tzv. "Zakon o
zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno
odlučivanje o rađanju djece"
prema kojemu se ozakonjuje
mučenje i uništavanje ljudskih bića-nerođene djece. O
zaštiti ljudskog života od njegovog začeća pa do
prirodnog kraja, o dobrobiti djece, mladeži i obitelji,
nema ni spomena u hrvatskom Saboru: ni toliko dobrobiti
koliko to imaju zakonom zaštićene životinje.
Jer to bi nas stavilo izvan
"naprednog svijeta". A za ulazak u tzv. europske
integracije, zahtijeva se donošenja protuprirodnih
zakona, kojima se na istu razinu stavlja svetost
prirodnog braka i svetopisamski prokazanu neprirodnu
vezu muškarca s muškarcem ili žene sa ženom. Štoviše,
zahtijeva se, da se takvima zakonski omogući usvajanje
djece i povjerava njihov "odgoj"!
Čije djece? Odgoj u kojim neprirodnim
i nemoralnim okvirima i uvjetima?
Kada Crkva ovakvu
tzv. naprednu civilizaciju potpuno moralno i odgovorno
prokazuje kao "civilizaciju smrti", onda se na Nju,
koja se zauzima za život, s prezirom gleda i govori
kako se Ona još uvijek nalazi u mračnom srednjem
vijeku. Ako takozvana demokracija postoji za svako zlo
i zakonskim okvirom ga opravdava, onda ona nije
demokracija-vladavina naroda, nego legalni način za
partijske ideološke ciljeve koji se protive prirodi i
moralu. Ispravna demokracija je ona koja se odlučuje
za dobro, za koje se mora zauzimati svaki čovjek,
kršćanin, vjernik, katolik, crkvena hijerarhija,
životoljubna politika i društvene strukture vlasti i
zakonodavstva.
Od 1996. g., prema odluci Hrvatske
biskupske konferencije, mi Hrvati katolici, slavimo
DAN ŽIVOTA,
a u cijeloj Crkvi se slavi DAN POSVEĆENOG
ŽIVOTA-dan redovništva, na prvu nedjelju u mjesecu
veljači. Ove godine ovaj dan slavimo na svetkovinu
Isusovog prikazanja u hramu - na Svijećnicu. Upravo
danas, kada se u cijelom svijetu gasi nada mira i
bojnim poklicima poziva na rat, kada je život milijuna
ljudi u rukama jednog čovjeka, kada se drhtavi plamen
života može ugasiti jednom izgovorenom riječi: RAT,
Crkva u Hrvata, osjetivši svu žestinu zla prouzročenog
nedavnim agresorskim ratom na ovim našim prostorima,
poziva na slavlje života, života koji se posvećuje i
daruje Bogu po redovničkom služenju bližnjemu.
Ljudski život je kruna Božjeg
stvaranja i najveća je vrijednost u cijelom Svemiru.
Bog je čovjeka obdario najljepšim božanskim darovima:
razumom, slobodom, savješću, ljubavlju, znanjem,
mudrošću i povjerio mu odgovornost za sebe i druge,
povjerio mu nastavak stvaranja. Učinio je čovjeka
slobodnim kako bi se okrenuo dobru i svojim dobrim
odnosima prema stvorenomu zahvaljivao svome
Stvoritelju i na taj način omogućio životni prostor
svakom ljudskom biću i ispravno se odnosio prema
prirodnom životinjskom i biljnom svijetu i "mrtvu
prirodu" - prirodna bogatstva oživotvorio brinući se
za njezinu ispravnu upotrebu - eksploataciju.
Od početka Bog je stvorio muško i
žensko, na svoju sliku on ih je stvorio.
Blagoslovio
ih je i rekao: "Plodite se i množite i napunite
zemlju." (Post 1,27-28). Ljubav muškarca i žene
obogatio je i blagoslovio darom novoga života:
rađanjem djece, tim najvećim stvaralačkim činom
povjerenom čovjeku. Pozvao je čovjeka od samog početka
na život i dao mu ključ života, hoteći ga očuvati od
smrti. Čovjek je od samoga čina stvaranja određen za
život, da ga njeguje, odgaja, čuva, brani i liječi.
Poslanjem vlastitog Sina, Isusa Krista, u svijet
čovjeka, Bog čovječji zemaljski život uzdiže u vječni.
Iz njegove tjelesne smrtnosti, Bog uzdiže čovjeka na
besmrtnost duše i otvara mu mogućnost punog
zajedništva s njime u vječnosti.
Time Bog ne oslobađa čovjeka od
njegove aktivne odgovornosti za život koji se rađa
voljom ljudskom, nego ga poziva na slobodnu odluku za
život, da ga štiti od samog njegovog začeća pod srcem
majke.
Čovjek je pozvan na civilizaciju
ljubavi, koja se očituje u zaštiti najsvetijeg Božjeg
dara:
života, da ga čuva od njegova začeća, a ne da
plod svoje ljubavi uzurpiranom slobodom presuđuje
smrću. Jer slobodna odluka za smrt protivi se izvornom
Božjem daru slobode koja otvara vrata životu i kojom
se čovjek odlučuje za dobro. Prikazanjem Isusa u
hramu, prikazuje se svaki rođeni život Bogu, jer svaki
život pripada Bogu. Isus - "Svjetlost na
prosvjetljenje naroda" - uskrslim svjetlom raskrinkao
je sve namisli srca ljudi i njihovih mračnih nauma i
djelovanja. On nas poziva, da se, m, koji se
deklariramo kao Kristovi sljedbenici, vođeni Duhom
Svetim odgovorno, ne samo formalno, nego da se u
svakodnevnoj praksi zauzimamo za evanđeoski
navještaj-radosne vijesti života i da to svjedočimo
svojim krsćanskim i ljudskim moralnim životom -
usprkos svim naljepnicama - etiketama i osudama o
zaostalosti. Na to smo pozvani kao "katolička nacija",
koja se 87 % deklarirala katoličkom.
Svoju pripadnost Katoličkoj Crkvi i
vjernosti Bogu po evanđeoskom navještaju života u
Isusu Kristu, moramo znati hrabro zastupati i pokazati
i na političkom i društvenom planu našega vjerskog i
nacionalnog bića. Ako takozvana demokracija postoji za
svako zlo i zakonskim okvirom ga opravdava, onda ona
nije demokracija - vladavina naroda, nego legalni
način za partijske ideološke ciljeve koji se protive
prirodi i moralu. Ispravna demokracija je ona koja se
odlučuje za dobro, za koje se mora zauzimati svaki
čovjek, kršćanin, vjernik, katolik, crkvena
hijerarhija, životoljubna politika i društvene
strukture vlasti i zakonodavstva.
Marija i Josip su prikazali život
-Isusa- u hramu. Starac Šimun je s olakšanjem izrekao
svoju hvalu Bogu i molitvu sretnog starca: "Sad
otpuštaš slugu svoga, Gospodine, u miru. Ta vidješe
oči moje spasenje Tvoje svim narodima. Svjetlost na
prosvjetljenje svih naroda" (usp. Lk 2,29-32).
Što ćemo mi, hrvatski Narod, danas
prikazati Bogu?
Matice umrlih? Bolničke spise o
pobačenoj-ubijenoj djeci? Banku podataka o zamrznutim
rasplodnim ljudskim stanicama na kojima se
eksperimentira bez znanja onih kojima su uzete? Kojim
se riječima mogu naši starci i starice opraštati s
ovim svijetom? Sretni poput starca Šimuna, što imaju
djecu, unuke, praunuke, nasljednike, na vlastitu
radost i radost našem vjerskom hrvatskom nacionalnom
biću? Ili plačem nad prazninom doma koji ostavljaju
nikome, ili nad vlastitom pobijenom nerođenom djecom?
Dan života a ne smrti. Dan zaštite
ljudskog života, a ne ubijanje u korijenu začetog
ljudskog bića. Svijećnica-plamen svijeće, taj simbol
nezaštićenosti i krhkosti ljudskog života u rukama
moćnog čovjeka, drhti danas, bojeći se da ga se ne
ugasi. Ne drhti zapadni svijet, koji poziva na rat,
jer ne drhti niti pred nevinim ubijenim tek začetim
ljudskim bićem. Današnji dan nas poziva na iskreno i
duboko razmišljanje o životu; poziva nas da budno nad
životom bdijemo: kao kad majka svoje novorođenče s
ljubavlju i nježnošću zaštitnički privija na svoje
grudi; da ga stitimo zaštitničkom rukom onako kako se
plamen svijeće štiti od nemilog pa i nenadanog daška
vjetra.
Privijmo i mi na naša srca život onih
koji se ne mogu braniti - život nerođene djece, život
koji visi o milosti ili nemilosti "moćnog svijeta",
zaštitimo ga svojim čestitim moralnim stavovima i
omogućimo mu svojom političkom odlukom zaštitu. Samo
na taj način imamo pravo moliti Boga za naše osobno
zdravlje, zdravlje djece, roditelja, obitelji i
preporuke upućivati Onoj, koja se svojim potpunim
povjerenjem stavila Bogu na raspolaganje, blaženoj
Gospi Lurdskoj, u čiju čast se u cijeloj Crkvi
katoličkoj započinje devetodnevna duhovna priprema i
obnova. Neka nas po Marijinom moćnom zagovoru Bog
ozdravi u našem osobnom i cijelom nacionalnom biću od
najstrašnijeg ozakonjenog zla, od ubojstva života.
Jer, mi smo narod živih. Amen.
Fra Zlatko
Špehar, gvardijan vukovarski
Nedjelja, "Svijećnica" - 02.veljače 2003.g.
|
