Najnoviji odjek tada počete euforije dogodio se
nedavno na hodnicima HRT-a kada je prije snimanja
Damina gambita izazvala val nostalgije i uzbuđenja.
Ushiti na televizijskim hodnicima podsjetili su na
nekadašnje raspolžoenje koje je ta pjevačica u
Jugoslaviji izazivala, a izgleda da ga ni danas nije
prestala buditi u Hrvatskoj.
Kada je počeo rat protiv Hrvatske,
Lepa Brena je ponosno pozirala u maskimoj uniformi
JNA. Njezine pjesme prethodile su ratu. Pjesma koja
je veličala kult Jugoslavije i bila prihvaćena kao
jugoslavenska neformalna himna prethodila je
zagrljavanju armijskih tenkova koji su propagandno
predstavljani kao čuvari drave i mira u njoj.
Brenina �Jugoslavija� pjevala se posvuda od Vardara
do Triglava.
Ni
Hrvatska u tome slavljenju i pjevanju nije bila
iznimka, dapače. Da je bila vidjelo bi se to barem
nakon zavretka rata. U vrlo kratko vrijeme zvuk
narodnjaka postao je manje-više uobičajenim i u
Hrvatskoj. Narodnjački su klubovi postali hrvatska
realnost. Hrvatska se u samo nekoliko godina,
usprkos ratnim traumama, jako ponarodnjačila. Ono
to je nekada bila sramota, danas je postalo
normalnim. Nekada se svatko tko je imalo držao do
sebe i do svoga dobrog ukusa klonio narodnjaka. Čak
se i slušanje hrvatskih šlagera doživljavalo kao
slušanje �kuruze�. Danas hrvatska mladež čak ni
narodnjake ne doživljava kao pomanjkanje dobrog
ukusa. U Hrvatskoj je, sudeći po brojnosti mladih
koji slušaju istočnjački folk, kulturna razina sve
manja. Hrvatska kao da doživljava kulturnu
regresiju.
Ako je istočnjački folk vladao Jugoslavijom, nije
se očekivalo da će se poslije rata tako udomaćiti i
proširiti Hrvatskom. Sudi li se po tome, onda bi se
moglo, a da i ne bude preuzetnim, reći da je
Hrvatska izašla iz Jugoslavije, no da
jugoslavenstvo nije sasvim izašlo iz nje. Uzroci su
očito puno dublji nego što se to i danas želi
priznati. Moj je pokojni otac znao reći: "Ne
razumijem te Srbe koji žele Jugoslaviju ratom
pretvoriti u Srbiju. Za to im nije trebao rat. Svi
smo mi već ionako pjevali �Jugoslavijo,
Jugoslavijo�, igrali Užičko kolo, priređivali
oproštajke za odlazak u JNA, triput se ljubili..�
Srbi su počeli i vodili rat, ali su
poslijeratnom političkom propagandom i svojim
diplomatskim marifetlucima gotovo do zaborava
isprali svoju krivnju. Kao što vitalna i mudra
90-godinja prijateljeva teta znade reći: �Mi smo
dobili oružani rat, ali smo izgubili hladni rat!�
Kada se gleda kako su kozmetičkom
propagandom zamaskirani glavni srpski optuženici u
Haagu, onda se i ne može naći zamjerka sudu
vremešne tete da su Srbi dobili hladni rat. Nakon
što u Haag nisu ni dospjeli vojni rmpalije,
generali Veljko Kadijević, Blagoje Adić i
Aleksandar Vasiljević, preostali glavni krivci s
vremenom su pretvoreni u bizarne tipove i ičaene
balkanske čudake. Radovan Karadić je prije uhićenja
godinama bio dobroćudni alternativac David Dabić,
Vojislav Šešelj postao je reinkarnacija
kolektivnoga barbarogenija, a smrtonosni Ratko
Mladić neukim balkanskim primitivcem koji ne zna
rukovati čak ni zubnom protezom. Narodnjaci su ratu
bili zvučna kulisa. Ratna je agresija na Hrvatsku
zamijenjena muzičkom.
Inverzija hrvatske realnosti
dovedena je do krajnjega paradoksa pa u pulskoj
Areni ne može pjevati hrvatski branitelj Thompson,
ali može Lepa Brena! Možda će estetski i politički
redizajnirana Brena nakon hrvatske turneje uskoro
pjevati i u Vukovaru.
Pie:
Milan Jajčinović, Večernji list |