Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

VRLINE OZBILJNOG ČOVJEKA      (28.11.2019.)

Doktor Škoro je već SAD pobjednik!

Iako bi netko neupućen, prosuđujući doktora Miroslava Škoru samo kroz prizmu karijernog zabavljača, pjevača lakih nota, mogao naprečac zaključiti drukčije, on je sve prije nego neozbiljan čovjek. Možda taj varljivi dojam dijelom pojačava to što mu aktivnu političku potporu pruža popularni komičar Željko Pervan.

Ipak, pomnija raščlamba Škorinih poteza i nastupa nagoni na slutnju kako je njegov pravi savjetnik iz sjene jedan drugi polaznik Večernje škole – onaj bez dlake na glavi, ali s brdom dlaka na jeziku, sposoban oko svake teme obilaziti riječima kao mačak oko vruće kaše – Denis! Da je mastermind kampanje doktora Škore upravo Denis iz Večernje škole, ma kakav profesor Pervan ili Mate Radeljić, pokazuje, prije svega, Škorino zavidno umijeće vožnje verbalnog slaloma. Kako je Ivica Kostelić vješto zaobilazio štapove, tako Škoro izbjegava da se njegovo mišljenje o nekoj temi poklopi s onim Kolinde Grabar Kitarović. Upečatljiv primjer takva žongliranja je njegovo stameno „ni da ni ne“ oko vraćanja Dana državnosti na 30. svibnja, bez obzira što to podupire glavnina njegovih pobornika. No, Škoro je, kako i priliči jednom ozbiljnom čovjeku, znanstveniku s integritetom, odlučnim nesvrstavanjem pokazao da se ne želi nikome dodvoravati, tako ni svojim sljedbenicima.

Vrline ozbiljnog čovjeka


Neki, kako bi okaljali Škorino ime i dobar glas, podmeću da je napustio Jugoslaviju 1989. godine zato što nije mogao podnijeti bivšu državu (a što je jednostavno oboriti, jer, ajde de, da je otišao zbog toga sredinom osamdesetih, ali 1989., kad su se jogurtom opijene Miloševićeve horde već klatile ulicama, a zadah razlaza se nezaustavljivo širio zrakom, hej?). Pritom se ne pitaju koji to ozbiljan čovjek nije financijski odgovoran i ne vodi brigu o vlastitoj sigurnosti i sigurnosti svoje obitelji. Pa jasno je k’o dan kako je, netom oženivši američku državljanku, Škoro kao odgovoran čovjek otišao u Ameriku jer je tamo mogao bolje i sigurnije živjeti. Da je upravo taj motiv prevagnuo, potvrđuju i okolnosti njegova povratka u rodni kraj 1992. godine.

Em se dim nakon mučne ’91 već razišao, em je, naizgled paradoksalno ali istinito, Škoro mogao od glazbe u Hrvatskoj tada bolje živjeti nego u Americi od bilo čega što je znao raditi. Jer njegova se pjesma „Ne dirajte mi ravnicu“ u to vrijeme već prometnula u svojevrsnu himnu rijeka prognanika i drugih ljudi izranjavanih ratom. Nju su, dok su topovi još grmjeli, a Škoro preko oceana pjevušio „Ne dirajte mi preriju“, iznimno popularnom uspješnicom učinili tamburaši, Zlatni dukati. No, nakon Škorina povratka pjesmu sve češće izvodi autor, a sve rjeđe Dukati. Naime, Škoro je već tada počeo iskazivati interes i dar za područje autorskih prava, kojeg će dva i po’ desetljeća kasnije okruniti doktorskom disertacijom.

Vrlina ozbiljnog čovjeka svakako je temeljitost pri provođenju važnih životnih odluka. Oni najtemeljitiji ih, kako bi bili što sigurniji da su ispravno izabrali, provedu i više puta. A takvog je kova i doktor Škoro. Dvaput je ulazio u HDZ i dvaput iz njega izlazio. Doduše, ne kako bi tkogod na prvu pomislio, tako da je ušao pa izašao, pa opet ušao i nanovo izašao, nego je najprije dvaput ulazio da bi potom dvaput izlazio. Prvi put se u stožernu hrvatsku stranku upisao 1995. godine, eto, baš kad je imenovan konzulom RH u mađarskom Pečuhu, udaljenom sat i pol vožnje automobilom od domicilnog mu Osijeka. Drugi put se, pak, učlanio u HDZ fiktivno, vođen marketinškim razlozima za potrebe predizborne kampanje 2007. godine.

A potom je nastupilo vrijeme izlazaka. Prvi put, 2008. godine, kad je izašavši iz Sabora, ostavio sirotog Sanadera, da bi 2012. okrenuo leđa i Karamarku definitivno vrativši HDZ-ovu člansku iskaznicu. Da je doista riječ o izvanserijski temeljitom čovjeku, potvrđuje i činjenica da se, kako je u intervjuima naglašavao, čak triput vjenčao s istom ženom. Gđa Škoro, doduše, tvrdi da su se vjenčali svega dvaput. No, to ne umanjuje opći dojam o Škorinoj temeljitosti, a možebitne nesuglasice oko brojanja neka bračni drugovi, kao zreli i ozbiljni ljudi, razriješe među sobom.


Sijaset ozbiljnih ljudi oko Škore


I najozbiljnijeg čovjeka teško je shvatiti ozbiljno ako ga ne znaju i o njemu lijepo ne govore i drugi ozbiljni ljudi, kako oni njemu nalik, tako i oni sasma drukčiji. Tako za Škoru samo lijepe riječi nalazi Stipe Mesić, koji jedva da ima nešto zajedničko s njim. O kakvim je antipodima riječ, najbolje pokazuje to što je Škoro za HDZ pjevao iz svega glasa, dok bi Mesić u tim prilikama samo zijevao, tek lijeno otvarao usta. K tome, Mesić je izašao iz HDZ-a jer ga je Tuđman skrenuo previše udesno, dočim je Škoro napustio Karamarkov HDZ budući ga je ovaj očito poveo odveć ulijevo. Ako Škoro i ima štogod zajedničko s Mesićem, to je možda tek posve efemerna činjenica da je Mesićeva žena Ukrajinka, a Škorina isto,… isto Amerikanka.

Znatno više zajedničkog doktor Škoro dijeli s jednim drugim ozbiljnim čovjekom, koji o njemu također milo zbori – doktorom Ivom Josipovićem. Njegove je simpatije osvojio ne samo doktoratom na temu ZAMPologije, nego i začudnom sličnošću političkog programa s Josipovićevim u utrci za istu dužnost pet godina ranije, a čiju okosnicu čine referendum u slučaju spora s vladom, ključna uloga predsjednika pri imenovanju ustavnih sudaca, te prijedlog izbornog zakona u čijoj su srži ideje profesora Podolnjaka.


Koliko god internetski i ini Škorini podupiratelji olako zaključuju kako dvojac bivših predsjednika, detuđmanizatora, podupirući ga zapravo želi naškoditi Škori, još lakše se vidi kako ipak nije tako. Naime, za razliku od politikom inficiranih gerilaca, razasutih po šumama i gorama međumrežja, koje pri njihovu izboru ništa ne može pokolebati, prosječni birači u Mesiću i Josipoviću ne vide tek stare, ofucane drugove, nego dragu, simpatičnu gospodu, kojoj su, mnogi među njima čak i vraćajući se sa svete mise, nekad davali glasove. Zato ovdje ne vrijedi princip izvrnute logike. I zato njihove pohvale Škori predstavljaju vjetar u leđa, nipošto ne u prsa. I zato se, napokon, on od njih ne ograđuje, kako se, primjerice, Milanović ogradio od Glavaševe potpore.

S druge strane, čitav hrvatski birački puk je suglasan da su Aleksandar Vučić i Ivica Dačić omraženi negativci, stoga u njihovu slučaju ima smisla primijeniti inverznu logiku. Prema kome su ti, također ozbiljni ljudi, naizgled pomirljivi, očito im nije po volji, s kim se kao svađaju, jest!

E, sad, je li se baš slučajno Vučić kao predsjednik Srbije obrušio na Miroslava Škoru, tek potencijalnog predsjedničkog kandidata u drugoj državi, koji mu ni po čemu nije par? Je li slučajno, mimo elementarnog bontona, javnosti obznanio neformalni dogovor u četiri oka s predsjednicom Grabar Kitarović o nespominjanju velikosrpske agresije u zamjenu za napredak u pronalaženju nestalih? Je li baš slučajno Dačić pristupio predsjednici Grabar Kitarović u UN-u kako bi to bilo prikazano kao srdačan susret, a ne tek usputni pozdrav, pri čemu dama, svjesna nakane „susretljivog“ bizantinca, nije čak ni ustala? Komu treba više, nikad mu ne će biti dosta kako bi uvidio za koga u Srbiji navijaju u utrci za hrvatskog predsjednika. Ta, ne bi li i Crvenoj zvezdi bilo lakše igrati s Rudešom nego s Dinamom?

Poznaješ li ozbiljne ljude, odjednom te krene i sva ti se vrata otvaraju. Tako se i Škori isplatila ljetna suradnja s Lukom Nižetićem i Reneom Bitorajcem na pjesmi „Ludilo brale“, koja je, evo, ušla u uži izbor za nagradu „Cesarica“ za hit godine. U ponudu jednog šparnog inozemnog trgovačkog lanca, čak i u izbor za televizijsku reklamu, odjednom ulazi graševina Škoro po cijeni 69,99 kuna za butelju. Dvije godine nakon obrane doktorata u Škorinu intelektualnom radu naglo je otkriven izniman doprinos znanosti, toliki da ga ukoričena u blještavu monografiju osjete potrebu predstaviti sâm vlasnik nakladnika Ante Žužul, i sad već, čini se, propali kandidat za prvog svekra Hrvatske, Slaven Letica.

Kad te mnoštvo ozbiljnih ljudi dobro zna, samo je nebo granica. Ništa ti više ne stoji na putu da se iznebuha pojaviš u anketi za predsjednika Hrvatske u izvedbi agencije pod ravnanjem gospodina Agana Begića. Štoviše, odmah te zazove 10% naroda, da bi sad već imao bolje izglede u drugom krugu pobijediti Milanovića nego predsjednica Grabar Kitarović. Ponesen euforijom, vjerojatno brifiran prije od nekog begovića nego begića, Škoro bi, kao da je u njega ušao doktor Esad il’ Nihad Škoro, primio Željka Komšića kao predstavnika hrvatskog naroda u BiH, na što Predsjednica ni ne pomišlja, a za premijerskog mandata to je odbijao čak i Milanović. Bit će da je savjetnik o političkim prilikama u BiH Škoru uvjerio kako Dragan Čović nema legitimitet ni unatoč 80% osvojenih glasova tamošnjih Hrvata, a ima ga onaj s ni 5% njihovih glasova. Samo, nastavi li slušati te i takve, nakon što se pokloni Komšiću, lako bi se Škoro mogao pokloniti i žrtvama terora generala Praljka i još petorice haških uznika Herceg-Bosne. Dvojica bivših predsjednika koji ga podupiru sigurno mu zbog toga ne bi zamjerili.

Ako samo još jednom …


Ipak, Škorin ključni forte nije ni posvemašnja ozbiljnost, niti uvažavanje i upadljiva susretljivost od strane ozbiljnih ljudi, a nije to ni umješnost izbjegavanja odgovora i izricanja dvosmislenih tvrdnji da bi, ovisno o očekivanjima publike kojoj se trenutno obraća, naknadno tumačio gdje stoji zarez, čijim se pomicanjem smisao obrće naglavačke. Najveća Škorina snaga, njegova tajna najveća i nesumnjivo glavna natjecateljska prednost u odnosu na protukandidate krije se u tome što ljubomorno čuva znanje kako odrediti koja će pitanja dati narodu na referendum, a koja stručnjacima da ih razriješe. Pritom mudro taji i kako bi stručnjaci to rješavali – nekim stručnjačkim referendumom ili će ih ipak već nekako znati odabrati onaj koji, kako za sebe reče, zna da ništa ne zna.

Unatoč neupitnim prednostima, doktor Škoro ipak ne može posve mirno spavati. Jedan tamni, tučonosni oblak nadvio se nad njegovim predsjedničkim ambicijama i sprema ih se poharati kao peronospora vinograd. Naime, njegove kolebljive simpatizere lako očara svaki cirkus koji gostuje u gradu, a Škorin, avaj, nije jedini. Da stvar bude gora, oni izgleda više vjeruju lijevo-liberalnim medijima, koji ga nazivaju tvrdim desničarom, nego Škori samom, koji za sebe lijepo kaže da nije ni lijevo ni desno.

Uz to, neki potencijalni birači potencijalnog kandidata Škore znaju biti vrlo rigorozni, i kako prošlost pokazuje, teško praštaju kad ih se iznevjeri. Ako samo još jednom doktor Škoro kaže da je NDH bila fašistička tvorevina i ništa više, ako još samo jednom kaže kako je Hrvatska za onog rata imala 5 korpusa Titove vojske, a tek šačicu ustaša, ako samo još jednom kaže da je Zagorje dalo dva predsjednika, i da je prvi bio dobar do ’45, ako se samo još jednom dvaput upiše u HDZ, ako samo još jednom triput oženi kćer Amerikanca, ispraćenog s ovog svijeta, kako dobri, stari američki običaji nalažu, službom pomena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi,… Ako, dakle, bilo što od navedenog učini još samo jednom, oni će, strogi i dosljedni kakvi jesu, dobro razmisliti hoće li mu dati glas. To je ta plutajuća mina koja u tren oka može raspršiti sve Škorine snove i vizije.

Vjenčani kum kao najveći adut


Kako god bilo, zauzeo doktor Škoro u konačnici treće ili četvrto mjesto u prvome krugu, dobio pritom jednoznamenkasti ili dvoznamenkasti postotak glasova, jedno je sigurno – on je već sad pobjednik! Naime, uspio je postići ono što se godinama ubijaju od napora učiniti Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, duo Šprajc-Zovko, Mislav Bago,… i nebrojeni drugi znani i neznani medijski udarnici, i to SAD kad je već postalo gotovo izvjesno da oni u tome ne će uspjeti NIKADA. Privolio je ljute desničare da prihvate antifašističke vrijednosti pod normalno, da im bude svejedno je li bista druga Tita na Pantovčaku ili ne, da im bude ravno do neba je li 30. svibnja nacionalni blagdan ili ne, da im postane nevažno tko je gdje bio ’91,… Naposljetku i, ne da budu tek ravnodušni prema tome kakva su čija krvna zrnca, nego da na njihovo prebrojavanje postanu alergični poput najstrastvenijih zagovornika lijevo-liberalnog pravovjerja.

Ipak, kako bi pobjeda doktora Škore bila potpuna, nedostaje još jedna stvar, kao višnja povrh šlaga na torti – da se i Thompson, napokon, prokaže kao izdajnik! Prostor za to otvorio se prilogom o proslavi Martinja u organizaciji Škorina kruga emitiranom na Novoj TV, u kojem je izvješteno kako je događaju nazočio i Marko Perković Thompson. Već sljedeći dan na Thompsonovu Facebook profilu pojavila se poruka znakovitog sadržaja – „Ne varaj me s golubom u rukama, sloboda je stvorena u mukama …“ – stih iz pjesme, u vrijeme nastanka upućene ponajprije Škorinom sadašnjem podupiratelju Stipi Mesiću. Kako Thompson tih dana ni po čemu drugom nije bio spominjan u javnosti, poruka se nije imala ni na što drugo odnositi, tim više što je i Nova TV uskoro demantirala tu dezinformaciju. Sve u svemu, više nego dovoljno da Škorini gorljivi pristaše počnu dizati obrve i režati na Thompsona prokazujući ga kao HDZ-ovog plaćenika, pritom nabacujući najotrovnije optužbe iz arsenala kampanje medija, nevladinih udruga i pravosuđa protiv najprogonjenijeg hrvatskog pjevača.

Kad im brvno u oku i žuč u srcu ne bi mutili pogled i pamet, zapitali bi se zašto je lakše pobjeći od rata pa biti tetošen u miru, nego dragovoljno stati na branik doma u ratu pa biti proganjan u miru. Tada bi jasno vidjeli i zašto je lakše postati Škoro nego ostati Thompson. Ovako im za utjehu, kao jedina kategorija u kojoj Škoro nadvisuje Thompsona, ostaje – vjenčani kum. Dok je Škorin za dom spremno branio Hrvatsku, dotle je Thompsonov bio tek obična pobjegulja.

Grgur S., kamenjar.com

www.hkz-kkv.ch

176 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU