Neistine

Marko Perković Thompson je već dulje vrijeme meta nekih hrvatskih dnevnika i tjednika, u kojima se liberalno-postkomunističkom toljagom udara ne samo po njemu osobno nego i po njegovim obožavateljima. Uz Thompsona, cilj napada su i druge osobe javnog života, koje su se, zabrinute zbog trenda ocrnjivanja svega što je hrvatsko, usudile stvari nazvati njihovim imenom, kao na pr. velečasni Sudac, Igor Zidić, obitelj Kostelić, da nabrojim samo neke.

O nastupu Thomsona u Buchsu, T . Nuić u svom članku "Izložba o Vukovaru i Hrvati" između ostalog piše , citat

(1. neistina) : " Da cinizam bude veći, nakon skupa su ti 'nacionalno' svjesni Hrvati nanijeli objektu, u kojem su se zabavljali, poprilično veliku materijalnu štetu. O onoj drugoj šteti, nanesenoj hrvatskom ugledu u Švicarskoj, da se i ne govori."

Nikakvih izgreda te večeri nije bilo! Nikakva materijalna šteta nije nanesena! Nikakva šteta nije nanesena hrvatskom ugledu u Švicarskoj! To može posvjedočiti nekoliko tisuća prisutnih posjetitelja. Predstavnik organizatora priredbe, Vinko Sabljo, raščlanjuje sa više detalja u zasebnom članku ( Hrvatski jalnici, str. 27) kritičarski osvrt T. Nuića na koncert Thomsona.

U istom članku u kojem se obrušio na organizatore Thomsonovog koncerta, napisao je i slijedeću neistinu o Hrvatskoj kulturnoj zajednici, citat

(2. neistina) : "U Društvenim obavijestima br. 88, str. 15, solidarizirali su se s četnicima.... ". Nuić tvrdnju o solidariziranju HKZ-e sa četnicima potkrepljuje "dokazom", čime daje utisak serioznosti drsko spekulirajući da će se rijetko tko potruditi provjeriti njegovu tvrdnju. A pečat je udaren HKZ-i odnosno njezinim djelatnicima. Vjerojatno većina čitatelja i reagira u skladu sa njegovim očekivanjima. Da je Nuićeva monstruozna insinuacija potpuna laž može se svatko uvjeriti. Oni koji imaju internet priključak neka potraže DO br. 88 na www.hkz-kkv.ch, a tko nema tu mogućnost, neka nam se javi, poslat ćemo mu primjerak. Čak ni Carla del Ponte ne bi uspjela na od Nuića citiranoj stranici naći ništa slično njegovoj objedi, a njoj sigurno ne manjka mašta kad treba nekog osumnjičiti.

Napadajući HKZ T. Nuić tvrdi citat
(3. neistina): "Ti ljudi žive preko trideset godina u Švicarskoj, a tamo gdje se narod okupljao, njih nije bilo: ni u crkvi, ni u HKZ-u,....Oni ne postoje 30 godina kao HKZ, jer ih u hrvatskim zgodma naprosto nigdje nije bilo."

Istina je, da su ti ljudi na koje Nuić cilja od osnutka HKZ-e do današnjeg dana njezini članovi bez prekida, te su aktivno sudjelujući u skijaškoj sekciji osvojili u ime HKZ-e mnoge medalje. U to vrijeme Nuića još nije bilo u HKZ-i.

Također na "croatia"-portalu pod naslovom "opet oni" Nuić kritizira HKZ-e povodom optužbi protiv hrvatskih generala, te piše, citat :
(4. neistina) "Isti krugovi se javljaju u hrvatskoj javnosti i traže pod naslovom "Švicarski Hrvati zahtijevaju" (valjda imaju za to suglasnost pedesetak tisuća Hrvata - koja obmana!) za te krugove uobičajeno nekvalificiranim tvrdnjama, ideološkim floskulama, krivim pojmovima i netočnim podatcima, da se (baš tako stoji u originalu!) povuku optužnice protiv hrvatskih generala."

Još jedna bezočna laž Nuića, koja služi diskreditiranju autora teksta, a vjerodostojnost podvlači izmišljotinom: "baš tako stoji u originalu". Baš nigdje u našem tekstu ne stoji zahtjev za "bezuslovno povlacenje optužnica", nego se samo govori o bezuslovnim zahtjevima EU-a i SAD-a za izručenjem Janka Bobetka. Nazovi jezikoslovni čistunac Nuić nam dodatno dijeli packe zbog riječi "bezuslovno" (Oni ne njeguju hrvatski jezik nego srpskohrvatski). A taj isti čistunac Nuić koristi "kupatilo" i ostavlja "mantil" na vješalici (DO br. 67 i 75), i time se, po njegovoj logici, otkriva kao i njegovatelj srpsko-hrvatskog.

U svom kratkom tekstu Nuić je uspio ugraditi i slijedeću, 5. neistinu : naslov našeg teksta u orginalu naime ne glasi "Švicarski Hrvati zahtijevaju", nego "Otvoreno pismo", "apel vladi RH". U tjedniku Fokus naše je otvoreno pismo objavljeno pod naslovom "Povucite optužnice protiv Ademija, Gotovine i Bobetka", a tematski natpis je bio onaj koji citira Nuić. Ponajprije bi on, koji toliko čita i piše, morao razlikovati tematski natpis, koji određuje redakcija, od naslova autora. Osim toga potpuno ignorira prvu rečenicu koja počinje "Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj nedavno je Vladi RH..., svim veleposlanstvima..., uputila otvoreno pismo - apel koje Focus objavljuje u dva nastavka". Bez obzira na sve to, taj natpis nikako ne implicira da je zahtjev postavljen u ime svih švicarskih Hrvata, kako to zlonamjerno interpretira Nuić. Naime, kada je šačica Hrvata slala humanitarnu pomoć, a to bilo objavljeno pod naslovom "Švicarski Hrvati pomažu", nikome, pa čak ni Nuiću, nije palo na pamet protestirati da ne pomaže baš svih 50'000 Hrvata. Samo nuićevska zlonamjerna antilogika može voditi zaključku da nam je namjera bila slati apel u ime svih švicarskih Hrvata. "Otvoreno pismo - Apel" može se pročitati na www.hkz-kkv.ch, u DO br. 92, str. 17 i 18, ili u hrvatskom tjedniku FOKUS br. 131 i 132. Kopiju originalnog pisma ili DO 92 šaljemo na zahtjev.

U svezi sa gore spomenutim osvrtom Nuića na naše otvoreno pismo postavlja se jedno drugo pitanje: Zašto Nuiću smeta taj apel? Jer njegove paušalno nabacane sve moguće pogrde (".. nekvalificirane tvrdnje, ideološke floskule, krivi pojmovi i netočni podatci... za te krugove uobičajene.."), jasno pokazuju da njemu nije do kritičkog razmatranja teksta. Uostalom na našu zamolbu da te invektive precizira, Nuić se, kako rekosmo, oglušio. Znači smeta mu taj apel, jer dolazi od HKZ-e. U toj njegovoj jednoj rečenici zgusnuto je toliko jala i zlobe, da se iz nje isčitava samo jedna namjera: povrijediti i diskvalificirati autora teksta.

Kada bi među nama Hrvatima bilo manje Nuića, u dijaspori i u Domovini, koji su nesposobni zaboraviti osobne animozitete kada se radi o jednoj akciji sa općehrvatskim interesima, onda položaj Hrvatske u svijetu ne bi bio tako katastrofalan i uspjelo bi nam sa grbače skinuti Carlu del Ponte, kao što je to uspjelo Ruandi.

Drugi primjer izobličavanja je već spomenuti osvrt Nuića na izložbu fotografija iz Vukovara dvojice Švicaraca u Aara-u pod naslovom " Izložba o Vukovaru i Hrvati ". Odlomak sa podnaslovom "...i prosjaci " sadrži toliko iskonstruiranih objeda prožetih mržnjom, cinizmom i zlobom, da stvarno nema prostora, a niti volje, da se sve komentira. Ali nekoliko "bisera" treba spomenuti. Nuić u skladu sa podnaslovom piše:"... HKZ se predstavila prosjačenjem ... započela je povijest vukovarskih orgulja i najavljeno skupljanje milodara za njihovu ponovnu izgradnju".

Komentar je gnusan, jer se dobre i plemenite namjere HKZ-e cinično i zlobno izobličuju u suprotnost. Već sam izbor riječi pokazuje namjeru diskreditiranja. Milodari se skupljaju u crkvi, zar onda crkva također prosjači? Akciju HKZ-e za obnovu orgulja u Vukovaru, koju su vukovarski gvardijan fra Špehar i gradonačelnik Štengl sa oduševljenjem prihvatili i povodom toga nazočili saboru HKZ-e, Nuić naziva prosjačenjem. A istodobno diže u nebesa izložbu slika dvojice Švicaraca, koja ima za svrhu njihovom prodajom novčano potpomognuti osječki "Centar za mir". Ta je akcija po Nuiću duboko humana, a naša je prosjačka. Da li zato jer se zalaže za suživot prognanih Hrvata i progonitelja-povratnika Srba, a akcija HKZ-e je usmjerena na obnovu orgulja katoličke crkve i time očuvanje hrvatskog kulturnog identiteta, pa je prema tome sumnjivo nacionalistička?

Organizatori izložbe, Švicarci Rolli i Buetler, samoinicijativno su prišli HKZ-i i zamolili za organizaciju otvorenja i zatvaranja, što uključuje zakusku, i pri tome naglasili skučeni budžet. Bili su oduševljeni kad smo im javili da smo našli sponzora za tipično hrvatske proizvode.

Nuić je dovoljno dugo u Švicarskoj da bi naučio kako je sponzorstvo vrlo važan faktor u kulturnom životu zemlje, te da je spominjanje sponzora više nego normalno, dapače bilo bi neučtivo ne spomenuti ih. Pogotovo kad se ne radi o globalnom koncernu kao sponzoru, nego o jednoj jednostavnoj, poštenoj hrvatskoj obitelji, koja je to učinila prije svega iz domoljublja. Nuić se ponaša kao Hämling i dobre namjere izvrće u ruglo, citat: " .... uslijedila je neukusna promičba nekog ponuđivaća proizvoda, koji je darovao nekolicinu boca vina za svečanost. Upravo sve suprotno nakani autora izložbe i govoru dr. Ursa Hofmanna, koji se izričito suprostavio trgovini žrtvama rata."

Prije svega zašto je hrvatski u navodnicima? Zar slavonski kulen, dalmatinski pršut, paški sir, masline i vino nisu hrvatski proizvodi? Drugo, zašto je promičba neukusna, ako se naglasi hrvatsko podrijetlo proizvoda i skrene pažnja gdje ih se može u Švicarskoj nabaviti? I koliko smo mi vidjeli prisutni se uopće nisu ustručavali izdašno konzumirati te proizvode, bez obzira na Nuićev pijetet prema žrtvama. Treće, o kakvoj trgovini žrtvama rata govori Nuić? Misli li on možda na prodavanje fotografija ratnih žrtava koje je snimio g. Rolli? Onda je kod HKZ-a na krivoj adresi.

I u slijedećoj rečenici T. Nuić poseže u svoj neiscrpan arhiv zlonamjernih epiteta , citat: "Izložbu o Vukovaru, ovi su Hrvati, svojim ponašanjem, pokušali pretvoriti u konstrukciju bez podloge, u općenarodnu amneziju. Ovdje je progovorio beskrupulozni partizanski zloduh negiranja jedne od najvećih povijesnih hrvatskih tragedija poradi afirmacije vlastitoga probitka. Čak je povrijeđena i elementarna pristojnost, koja dvojici autora, prožetim dubokom humanošću, uskraćuje pravo na autorsku nakanu.."

Prve dvije rečenice je suvišno komentirati, naviknuti smo da Nuić epitete partizanski, nacionalistički, antihrvati, polupismeni, kulturni analfabeti i sl. upotreljava prema potrebi. Ali, treba naglasiti, da pored dvojice autora ni HKZ nije željela, niti primila nikakvu naknadu, nego je nasuprot tome preuzela na sebe troškove umjetnika muzičara, a Švicarce zamolila da tako ušteđen iznos pribroje svojoj humanitarnoj akciji. Znači po logici stvari i HKZ je prožeta dubokom humanošću. Upravo zato se nadamo da su Tihomir Nuić i Dragica Rajčić svoje honorare također poklonili ovoj humanitarnoj akciji.