Citiram ulomak mojega teksta naslovljenog „Protiv sudbine zaboravljenog naroda“:
„Dr. Franjo Tuđman s kraja osamdesetih dvadesetoga stoljeća bijaše neobično nalik mojemu zagorskom djedu, ne toliko fizionomijom, koliko glasom i stasom, a posebno u trenutcima kada je njegov tremolo dobivao istinsku boju gnjeva, tijelo zadrhtalo u stilu klasičnoga, svevremenskog puntara i pravdaša. Hrvatska demokratska stranka još nije postojala, premda je Tuđman već javno izložio program na tribini Društva hrvatskih književnika. Histerične reakcije komunističkih vlastodržaca i otvorene prijetnje na neko su vrijeme ohladile opreznije ljude, te smo u ožujku 1989. ponešto zdvajali.
'Muževa nam treba, muževa', starčevićanski zabrinuto ali ne i malodušno govorio je Tuđman dok smo sjedili u njegovoj kući za stolićem podno drvenih stuba.
Na trenutak smo zašutjeli, prebirući u mislima plejadu osoba iz povijesti koje bi nam dobro došle u sadašnjosti, ili možda dovijajući se tko bi od suvremenika odgovarao izrečenom pojmu.
'Prokletstvo', rekao sam. 'Pa nismo mi valjda najgori naraštaj u hrvatskoj povijesti. Ja mislim da je povijest pravilno rasporedila te muževe o kojima govorite, premda nisam siguran...'
Prekinuo sam se, jer je nešto bljesnulo iza naočala. Pomislio sam da je možda krivo shvatio, da sumnjam u njegovo poslanje. Imao je donekle pravo. Ni danas ne znam je li taj postariji gospodin s davno kupljenim naočalama, naoko nesiguran u izričaju i izrazito nervozan, bio tada uvjeren da je na njega pala kocka i da mu je preuzeti na (doduše široka) pleća breme povijesne odgovornosti. Mislim da se još lomio u sebi, ne oko onoga što treba učiniti, ne oko onoga što se mora učiniti sada ili nikada, nego oko vlastite uloge u događajima koji su neminovno slijedili.
Trgnuo se iz obamrlosti, vidjevši da ga promatram i procjenjujem, i upustio se u monolog isprekidanim rečenicama koje nije dovršavao, ne zato što ih nije mogao zaokružiti nego zato što dovršeno i zaokruženo još ništa nije bilo i tek su se nazirali obrisi skupine, sutra stranke, preksutra pokreta. Bilo je posve jasno da se možda više no ikada ranije u povijesti radi o golom opstanku hrvatskoga naroda i da u borbi koja slijedi nema nikakvih izgleda tući se u solističkim akcijama, znači potrebna je čvrsta i široka organizacija koja će pod jedan krov staviti svu tu nakupljenu volju, prkos i energiju. Bolje rečeno: mnogi su htjeli odlučno krenuti, ali nisu znali kako. Osim toga, ponekima je već slutnja zbacivanja komunističke vlasti otvorila kutiju ambicija, te su i prije započetoga posla više bili zaokupljeni svojim mjestom u mogućoj povijesti. Da ne griješim dušu, i to su bili hrabri ljudi, jer su ujedno bili svjesni da bi u moguću povijest mogli ući bez glave.
Kažem: mnogi nisu znali kako krenuti. Tuđman je znao. Bila je iznimna sreća što se toliko toga nakupilo u jednoj osobi: povjesnik svjestan svih razdora i nejedinstva u prošlosti, čitač učinjenih pogrešaka koje se ne smiju ponoviti, svjedok novije povijesti i poznavatelj tadanje vlasti, poznavatelj osoba i odnosa komunističkih moćnika, čovjek obaviješten o pravom stanju stvari u jugoarmiji, dakle svega što je moglo biti – i bilo je – uporabljivo u ključnom trenutku.
'Vi vidite', rekao mi je, 'da ta vlast više ne funkcionira, zapravo je više nema. Ostala je samo ljuštura. Unutra je sve prazno, čak mislim da bi ovi naši hrvatski komunisti vrlo rado prepustili vlast u Hrvatskoj nekom drugome, jer su ipak Hrvati, hoćeš-ne ćeš, oni koji jesu, naravski, ali takvi kakvi jesu jednostavno nisu sposobni suprotstaviti se tomu što dolazi iz Srbije, oni su sleđeni svojom ideologijom i njihovi su nacionalni instinkti, bumo rekli, zablokirani.'“
***
U daljnjem tijeku događaja bio sam svjedokom pretvorbe kabinetskoga čovjeka u političara koji dominira krugom slušatelja i čije se riječi uvažavaju... Uvijek dva koraka naprijed, sve točniji što su se događaji zgušnjavali, sve hrabriji nakon nekoliko uzastopnih uspješnih predviđanja i poteza. Postajao je sigurnijim u kretnjama, elokventnijim. Oblikovan je onaj Tuđman kojega će upoznati najšira hrvatska javnost, odlučan i nepredvidljiv i za nas koji smo ga (naoko) poznavali.
A onda je Povijest uzela njegovo ime.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
Priredila D.G.
|
