Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

JASENOVAC JE HRANA SUVERENOG SVETOSAVLJA     (21.03.2019.)

Podnošljive temperature, sjeverni medvjedi hrle na jug, u Hrvatskoj nepodnošljiva politička i ina situacija, vanjska politika turobna, Istanbulsku konvenciju naknadno potpisao i „Daruvarac“, IDS se čudi ko mlado tele kako se sve to moglo dogoditi s Uljanikom pred njegovim nosom, vjerojatno to ima veze s fašistima i populistima koji su se umiješali u multi-kulti grad i brodogradilište, suverenisti osnovali stranku ili koaliciju u suverenoj hrvatskoj državi valjda držeći da nije, kao što i nije, ljevoruki džekovi naglo propadaju i jedina tema koja im preostaje jest revizija Vatikanskih ugovora u čemu računaju na potporu pape Franje i Irineja, kao i u pitanju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. (Zadnja Franjina poruka u svezi sa Stepincem glasila je otprilike: Idemo step by step.)

Stepinčevo je dostojno obilježeno u Krašiću i drugdje, čak je i HTV imao emisiju o bl. Stepincu i bl. Aževiću (čitaj spojeno) prošle nedjelje, uradak umjereno objektivan i instruktivan, sa šarolikim sudionicima. Esther Gitman predstavila svoju knjigu „Alojzije Stepinac, Pillar of human rights“. Zašto Krašić (i Hrvatska u cjelini) bolje ne iskoriste „brend“ koji imaju, nikada mi nije bilo jasno, ali meni je mnogo toga nejasno pa od toga ne pravim pitanje.

Uopće, Crkva u Hrvata izbila je ove veljače na sve moguće načine u prvi plan i zasjenila političare i pjevače lake glazbe. O podmetanjima srbijanske državne crkve koja nije samo pratitelj nego i predvodnik velikosrpskih težnja i prije i sada, hrvatski su prelati dosta dugo i strpljivo šutjeli i bilježili što je sve Irinej izrekao zadnjih godina u bjesomučnoj mržnji prema Hrvatskoj – napisali i (sa zadrškom) objavili ne slučajno u vrijeme prije Stepinčeva, vrlo uljudno i vrlo odlučno kao što narod očekuje od hrvatskih biskupa, a ne dočekuje uvijek. Sada jest. Uljudno, velim, jer Irineja koji je obični, vulgarni promotor četničke ideologije, nazivaju u pismu „Vaša Svetosti“. Nazdravlje. Podsjećaju Njegovu Svetost – koja se trudi, zajedno s trabantima u Hrvatskoj, zabiti klin između Svete stolice i Crkve u Hrvata ne samo u pitanju Stepinca – na vrijeme devedesetih godina i ponašanje SPC-a u agresiji na Hrvatsku započetu istim programom koji u ovo doba ponavlja Irinej („Gdje god žive Srbi, tu je Srbija“), podsjećaju da Irinej jednostavno ne može pa ne može izgovoriti riječ „Hrvatska“ nego ju trančira na sastavne dijelove, podsjećaju na logore u Srbiji, na petnaest tisuća ubijenih Hrvata i još mnogo nestalih, ali i na Kuharića koji je u ime Crkve u Hrvata i u najgorim godinama govorio (i radio) upravo svetački, evanđeoski.

Od „Njegove Svetosti“ se ništa drugo ne može ni očekivati

Irinej je bio vrlo zaprepašten što je pismo HBK objavljeno i odmah nastavio po svome: svi su oni ustaše, neki više neki manje. Od „Njegove Svetosti“ se ništa drugo ne može ni očekivati, to više što je potpuno usklađen sa srbijanskom politikom i intelektualnom „elitom“, kao i plaćenicima u Hrvatskoj koji u medijima, u podmuklijoj formi, govore isto i desetljećima rade na razaranju hrvatske države. A ona, država, jednostavno ne zna kako tomu doskočiti, ili ne će, pa se službeni kolumnisti umjesto na srpske podvale obrušavaju na tzv. desnicu čim njoj pukne film pa glasno progovori o Srbiji i njezinoj filijali u Hrvatskoj. Zato ni pismo HBK niste mogli u cijelosti nigdje pročitati u tiskovinama, niti je izazvala veću pozornost nacionalne televizije.

Kao što o zahtjevima da se napokon raščisti istina o Jasenovcu ne možete saznati ništa pouzdano, osim na nekim portalima. A Jasenovac je hrana suvremenoga svetosavlja i prava „historijska“ podloga svim memorandumima koji dolaze iz Srbije, pa dok se to ne raščisti nikakvoga napretka nema niti može biti. Još jedno pismo koje nije objavljeno u tiskovinama izazvalo je pozornost – pismo profesora emeritusa Matka Marušića (biomedicina) provokatoru Zuroffu, dramaturški sjajno sročeno, također vrlo uljudno, ali pisano sa (ne)suspregnutim prijezirom prema čovjeku koji, vjerojatno ne baš volonterski – njeguje mit o Jasenovcu i pronosi ga svijetom, a ujedno (ni to valjda volonterski) ne priznaje genocid u Srebrenici.

Spominje Marušić Žerjavićeva istraživanja (i Tuđmanova), spominje Igora Vukića i njegova nastojanja da istina ispliva na vidjelo, spominje da je na suđenju nogometašu Šimuniću svjedočio Barry Lituchy, direktor Jasenovac Reserch Institute u SAD, koji je bio široke ruke i zaustavio se na 600.000 žrtava, ali govori i o ilustrativnom podatku koji nismo znali: da je jasenovačkim žrtvama pripisana stotina ljudi ubijenih u Kaštelima od „savezničkih“ bombardiranja. A to je samo jedno od niza pripisivanja. U pismu Matka Marušića Jasenovac se ne negira, kao što ga ne negira ni jedan normalan čovjek, osuđuju se zločini, naravno, ali se traži (i od Zuroffa) da ne laže bez ikakvoga znanstvenog utemeljenja. Između ostaloga tu je i zahtjev da se od Srbije zatraže dokumenti iz Jasenovca odneseni 1991. u Beograd, a koje originalne dokumente Srbijanci ne žele vratiti pa ni kopirati, da „Hrvati ne bi lagali“ (!?) Prava i svjesna hrvatska politika uvrstila bi i zahtjev za povratom tih dokumenata u ispunjavanje uvjeta prilaza Srbije Europskoj uniji.

Vječna hipoteka

Hrvatskoj (hrvatskoj politici i znanosti) ne preostaje, naime, drugo do da podigne taj teški kamen vječne hipoteke i uloži novac (koštalo koliko koštalo) u ozbiljno, stručno istraživanje bez ikakvih političkih balvana koji su sada posuti po svim putovima do istine, kakva god bila, kao što strah od „diranja“ u tu temu treba rastjerati. Jer, znano je, tko god se poželi baviti Jasenovcem izvan utvrđenih staza, biva stavljen na crnu listu, što znanstvenici, povjesničari posebno, vrlo dobro znaju, pa se skanjuju. I sklanjaju. (Kao što sam već napisao.) Bolje je baviti se srednjim vijekom (o tome u nastavku o kurikulu). Slično prolaze i novinari, pa se radije bave fotomontažama političara u nezgodnim pozama, nego nezgodnim temama, jer znaju da javni ili tajni vlasnik njihova lista previše odvažne istraživačke novinare otpušta bez milosti.

Nisam previše optimističan, povijest mi ne daje pravo da budem, ali moram spomenuti neke rečenice iz Izjave katoličkih biskupa i episkopa SPC u Požegi koje daju slabašnu nadu, a ujedno kažu isto što i ja u prethodnom pasusu. Citiram: „Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanjima u vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. o 1995. kako bi se prestalo licitirati brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.“ Točno tako. Usput: na požešku Izjavu imam mnoge primjedbe koje sada ne ću elaborirati, a i u navedenom citatu opažate da se diplomatski izbjegava i pojam Domovinski rat, a nekmoli srpska agresija, no pustimo sada to. To jest, ja ne puštam, ali neka, za tu priliku. Domaćin susreta bio je biskup Škvorčević kojega matica napredne misli svrstava u lijeve biskupe, ali i on je potpisan među hrvatskim biskupima koji su ispljuskali Irineja.

Onaj Terencije, rimski komediograf („ništa ljudsko nije mi strano“) pametno je napisao da ugađanje stvara prijatelje, a istina mržnju. Otud i ta mržnja koja curi iz Srbije i slijeva se u Dunav, otud i mrzovoljni zazor priglupe hrvatske politike koja se boji taknuti srbijanski, srpski i orjunaški mit, otud stavljanje na led i sumnjičavost prema onima koji se ne boje, rijetkim hrvatskim intelektualcima koji nisu prodali savjest pa zato plaćaju cijenu, njih država ne financira (njihove projekte), oni nisu dobrodošli, njima se ne dijele nagrade i medalje kao oznašu Budimiru Lončaru, zaslužnom za embargo na uvoz oružja razoružanoj Hrvatskoj.

Neozbiljno i nestručno

Jasenovac je ušao i u tzv. kurikul, rječnikom ministrice kurikulum, hrvatski uputnik, pisan i inače birokratskim, erazumljivim, neživim (škola za život?) rečenicama o ishodima i zahodima. Jednoga dijela uputnika dohvatili su se nešto školovaniji novinari i našli toliko neškolovanih bedastoća da sam u prvi mah pomislio te se radi o satiri. No ne ću sada o trpanju renesanse u srednji vijek, nego o mjestima koja djeca moraju posjetiti: Jasenovac, Pakrac i Knin, valjda i Vukovar. O Vukovaru nema dvojbe, Pakrac (i Lipik) teško su stradali u srpskoj agresiji i ondje đaci mogu saznati o dr. Šreteru, što će im objašnjavati Pupovac, Knin samo djelomično pripada žrtvoslovnoj tematici (mrcvarenje hrvatskih branitelja u kninskoj tvrđavi), ali se ondje može naučiti o SAO krajini, o oslobađanju Hrvatske, ali i o hrvatskim kraljevima, pa nije loše otići na izlet. Zašto ne i u Škabrnju? Sve je to dobro, za sve postoje povijesni podatci i ništa nije sporno. Sporan je Jasenovac, ne zločini nego njihovi razmjeri. Što će ondje (i tko) djeci govoriti ako istina o Jasenovcu još nije znanstveno utvrđena? To je kao da se satu matematike prilazi bez pouzdanoga dokaza da su dva i dva četiri. Doduše, već sam i napisao da u Hrvatskoj dva i dva nikada nisu četiri, posebno u hrvatskom sudstvu koje bi trebalo prikazati u tragikomediji, ne samo zbog „Daruvarca“.

Cijeli taj školski uputnik u režiji HNS-a i ministrice Divjak djeluje neozbiljno i nestručno, posebno u onim poglavljima koja dohvaćaju bližu povijest, ali i opću povijest od starina, a ako netko iz Eksperimentalne skupine bude predavao učenicima hrvatski jezik, onda je to strašno. „Zadani“ dječji izleti (posjeti) mjestima stradanja ljudi u II. svjetskom ratu više no sve drugo pokazuju ideološke, dotično jugoslavenske korijene kurikulovaca, jer obuhvaćaju samo žrtve jednoga od totalitarnih režima. Gdje će đaci posjetiti žrtve od Bleiburga do Niša, križne puteve, koju postaju na tom putu budući da su kosti duboko zakopane na stradi od tisuću kilometara, posmrtni ostatci njih nekoliko stotina tisuća? Nigdje, ali hoće li barem u udžbenicima biti sve objašnjeno? Naravno da ne. Hoće li djecu voditi na Goli otok, gdje se mogu i okupati? Ma ne će. Odnosno, ako se ovakva politika nastavi u Hrvatskoj pa se do kraja razori sve što je u Domovinskom ratu obranjeno, ako se do kraja iščupaju korijeni iz kojih je stasala moderna hrvatska država i dopusti divljanje onima što zastupaju igrifikaciju demokracije, onda će današnju djecu jednoga dana možda ipak, kada odrastu, voditi na Goli otok.

Hrvoje Hitrec, hkv.hr

www.hkz-kkv.ch

170 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU