Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

LISTOPADSKE MAGLE      (25.10.2018.)

Palmina pipa


Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita. Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“. Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine. Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.


Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo. Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo. Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.


Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira. Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.


A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države. U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.


Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici. Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.


I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.


Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen. Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.


Svi naši listopadi


Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“


Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje), jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.


U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.


Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz... a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.


Apis i Crna ruka


Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.


Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti: nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti. Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.


Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata. Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena. Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec, hkv.hr

www.hkz-kkv.ch

163- 2018

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU