Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

HRVATSKE KRONIKE      (19.06.2018.)

Nacija se malo konsolidirala, amalgamirala, a peta kolona ustuknula pred nabojem od kojega zazire

Nogometni lipanj 2018.


Vrućine ponešto olabavile, u Kalinjingradu bilo je još ugodnije. Rusi trljaju ruke, sve su oči uperene u majčicu Rusiju kamo su svi došli premda su u vrijeme krimske aneksije galamili da ne će, što nije dugo trajalo, a i sankcije su se pokazale nedostatnima. Samo Italija nije došla, ali zato što se njezina reprezentacija nije kvalificirala, kao i još poneke. Kalinjingrad je u jednom teletekstu (koji se brzo izgubio) opisan u mračnim bojama, kao središte droge i prostitucije, ali hrvatske navijače nije pokolebao – stigli su u vrlo velikom broju unatoč pustolovnim prijelazima, brdima i dolinama, opasnostima i lošim gumama na lošim automobilima. U Koenigsbergu nisu sreli velikoga hrvatskog pustolova i teologa Pavla Skalića, koji je na žalost umro koju godinu prije, dotično 1575.

Ništa ne može zaustaviti Hrvate ni u prometu ni u želji da postanu prvaci svijeta ili barem treći na svijetu, što više dolikuje trećim zemljama. Kako će završiti, ne zna se. Gledao sam, naravno, utakmicu protiv Nigerije i moji su dojmovi ponešto različiti od euforičnih napisa u tiskovinama, to jest hrvatski su nogometaši u manjem dijelu utakmice nalikovali na školsku momčad, a tek su se u jednom ne poduljem razdoblju pribrali i nekako izgurali. Opći dojam: imamo Modrića, nemamo Ronalda. Utakmicu smo dobili ili kako kažu športski izvjestitelji „pobijedili smo utakmicu“ (vjerojatno ste i vi zapazili taj novogovor posve priblesav) , “pobjedi se ne gleda u zube“, je li, ali ako zbilja želimo postati prvaci svijeta ili treći, onda će trebati puno, puno više jer veliki dečki tek dolaze. Doduše, navodno najveći dečki prošli u u prvim utakmicama kao bosi po trnju, što znači da smo na dobrom putu.


Nacija se malo konsolidirala, amalgamirala, a peta kolona ustuknula pred nabojem od kojega zazire. U poplavi državnih praznika čiji su nazivi i raspored narodu nerazumljivi, jedini pravi državni blagdan jest dan kada igra nogometna reprezentacija. Hrvatske se zastave opet viju, a ne povijaju kao što inače čine, čak se uz njih ne vide i barjaci EU koji su „zadani“ u drugim prilikama, kako Hrvatska ne bi ni na trenutak pomislila da se previše osamostalila, to jest da iz jedne federacije nije ušla u drugu.


Došla mi je u ruke knjiga Ingrid Detter de Frankopan, gospođe slavnoga hrvatskog prezimena, profesorice emeritus, stručnjakinje za međunarodno pravo (Sveučilištu u Stockholmu), a bila je i savjetnica Ivana Pavla II. više od deset godina. Na poleđini knjige koja ima naslov „Samoubojstvo Europe“ izvučena je jedna rečenica: „Najmudriji totalitarni sustav je onaj u kojemu građani ne razumiju da žive u diktaturi.“ Znanstvenica de Frankopan tako upućeno i točno secira organizam zvan Europska unija da sam se na trenutak doista smrznuo, premda je bilo vruće. Prepoznao sam i Hrvatsku koja se inače spominje samo na jednom mjestu, u citatu engleskih novina za vrijeme rasprava o Brexitu, naime „što ti ljudi znaju, a mi ne znamo, kad mi želimo izaći a oni ući?“.


Prepoznao sam Hrvatsku, velim, u jednom općem zaključku gđe. Frankopan a glasi: „Kada jednom vodstvo neke zemlje članice izgubi praksu vladanja, članica je sretnija kao član kluba gdje drugi donose odluke – tada se sigurnije i lakše podnosi nesamostalnost.“ Vrlo točno i vrlo zabrinjavajuće. Sve loše (ili većinu lošeg) Ingrid de Frankopan nalazi u Komisiji EU, tijelu koje (vidjeti i hr Wikipediju) „odlučuje neovisno o volji država članica“. Povjerenike iliti komisionare ne bira nitko, njih imenju vlade svake članice i od tada su samostalni i neodgovorni (premda od 1999. Amsterdamskim ugovorom EU-parlament ima pravo veta na izbor komisionara, što ne mijenja na stvari). Europska unija se zahvaljujući tako postavljenoj „vladi“ pretvara u Big Brother, tvrdi autorica, i velikim koracima kroči prema nadnacionalnoj tvorevini koja uzima sve veće komade suvereniteta od država članica, preuzimajući nadregulatorne ovlasti i nastojeći u „razumnom roku“ pretvoriti EU u superdržavu.


Kada je Švicarska u neko doba pokazivala želju pridružiti se Uniji, postavila je pitanje postoji li ideja o europskoj superdržavi. Odgovoreno joj je da nema takvih naznaka „u kraćem roku“. Švicarci su razumjeli odgovor i ustuknuli. Hrvatska nije ništa razumjela, a sada ima izvršnu vlast koja je predana (doslovce predana) svim smicalicama eurofila, toliko da je ležerno ostentativna prema volji naroda u svojoj zemlji, što se pokazalo na primjeru dvaju referenduma. Od tri poluge vlasti, samo je jedna (Pantovčak) shvatila kamo put vodi, ali su se druge dvije poluge obrušile na nju i kada je oprezno rekla da je Hrvatska pridonijela Uniji, ali obratno da baš i nije slučaj. Bogohulne riječi. Dobro je parirala i gđi Merkel („ručna kočnica“) u pitanju migrantske krize, a upravo knjiga „Samoubojstvo Europe“ govori o toj krizi u mnogim poglavljima, o potpunoj dezorijentaciji „EU“ koja nije uspjela sikronizirano djelovati, a ne uspijeva ni sada kada je na pomolu nova kriza.


Kao što nije ništa učinila ni kad je bila EZ u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, i kao što je zakomplicirala umjesto da rješava probleme u BiH. Narasla, predimenzionirana.birokracija EU otrgnula se od volje europskih naroda i vlada iz svojih tisuća i tisuća kancelarija gdje se smišljaju sve besmislenije „direktive“, gdje se osmišljava novi „europski čovjek“ upravo po uzoru na sovjetsku praksu, gdje se potiru nacionalne legislative, pa i nacionalni simboli, što onu misao o mudrom totalitarizmu čini sve bližom.


Gđa Frankopan analizira i otklon od kršćanstva u EU, koji je i formaliziran, podsjeća da je na amblemu embrionalne Unije iz pedesetih prošloga stoljeća bila Majka Božja, kojoj se gubi trag, vjerojatno i zato da migranti (imigranti) iz drugih kultura i religija ne bi bili srditi, a njih je EU – sve do velike krize – srdačno nastojala privući, otvarajući i silu informacijskih ureda po srednjoj Aziji i Africi, gdje su savjetovani što trebaju napraviti da bi ušli u EU. A kada su se dobro informirali, najpametniji razumjeli o kakvom se to šupljem i prohodnom organizmu radi, došlo je do velikoga pohoda 2015. /2016. i nastala je panika na koju je „EU“ odgovorila vapajem „spašavaj se tko može“, prepustila zemljama na obodu da se bakću s nezaustavljivim masama, a Njemačka čak potvrdila propusnost izjavljujući da će migranti biti srdačno dočekani.


Sada se stvari mijenjaju, protumigrantska klima je sve toplija, ni u Njemačkoj više nisu oduševljeni, a kako je tek u drugim zemljama, ne samo „zapadnim“ (Italija) nego i istočnim od jezgre EU, koje se prve nalaze na udaru, poput Hrvatske primjerice u koju kapaju migranti, ali to su kapi što se pojavljuju prije bujice. Hoće li Hrvatska postati hot-spot? Ne će, nadajmo se. Mi smo hot turistička zemlja i imat ćemo u punom ljetu invaziju sa zapada i sjevera, a ako još budemo imali invaziju s migrantskog istoka, to bi tek bio sendvič. Kolaps.


Hrvatska je pomalo naučila trgovati, pa će situaciju iskoristiti za ulazak u Schengen: vi nama Schengen, mi vama stopiranje migranata. Imamo iskustva s Osmanlijama, mi smo uvježbani za zaustavljanje istočnih pohoda, uostalom jedan neosmanlijski, to jest srbijanski i srpski zaustavili smo nedavno, bez pomoći EU, izvan EU tada, prepušteni samo sebi, svojoj odvažnosti. I takvi ćemo biti dok nam živo srce bije, to jest dok ne izumremo. Do tada, treba ubrzano obnoviti ruševine Cetingrada, primjerice.


Demografska sablast


Prekomjerni odlasci mladih iz Hrvatske, uvelike zahvaljujući EU, zajedno s alarmantnim izumiranjem pučanstva koje nije od jučer ni od EU, cijela ta sablast bijele smrti nije previše dirnula izvršnu vlast hrvatsku niti je bila top-tema sve dok se Kolinda nije pojavila sa svojim prijedlozima. Tekst koji je ponudila sveobuhvatan je i bez ispraznih fraza, obuhvaća sva područja života u kojima su potrebne promjene koje će se zatim odraziti i na demografsku sliku, nadajmo se, s posebnim naglascima na ovrhe i blokade poradi kojih je u dužničkom ropstvu deset posto hrvatskih ljudi te pomišljaju samo na to kako da sami prežive, a nekmoli da još imaju djecu, te akcent na hrvatskom iseljeništvu i bržim i boljim stjecajem hrvatskoga državljanstva za Hrvate koji žive izvan domovine, a možda bi se neki vratili. Ovršni zakon koji je na snazi nalik je na one iz Dickensovih vremena i samo je korak do ideje da se dužnike zatvara u kaznionice.


Izvršna vlast sada, u panici, priprema nekakve izmjene, ostavljajući u igri i bilježnike i Finu, što je valjda fin način da se ne učini ništa. U međuvremenu, zlonamjerni pokušavaju Kolindin tekst retuširati podmuklim traženjem „motiva“ za takav „napad na Vladu“, što je infantilno, a peta kolona se zabavlja. Pokazalo se u toj panici da izvršna vlast nema stručnjaka za demografiju, a javnosti najpoznatiji demografi, Šterc i Akrap, imaju za predsjedničine analize i prijedloge samo riječi hvale.


Kulturna scena


Matica je dobila Boticu. HAZU dobio nove članove. Čestitke Marku Samardžiji. Glede književnosti, ne ću komentirati. Samo se pitam zašto Matoš i Tin nisu bili akademici. Valjda su bili preveliki, a vrata niska... Zagreb je dobio gradsku ministricu kulture koja razlikuje umjetnost od vulgarnog političkog aktivizma, nadahnutog mržnjom prema svemu hrvatskom. No, hvala Bogu. Ulijevo nagnuta falanga uz pomoć sličnih medija škrguće zubima. Bit će zanimljivo.


Bilježim jedan dobar književni događaj, epistolarnu (u suvremenom e-mail smislu) prozu s nešto poezije „Karlo Mali“ akademkinje Dubravke Oraić-Tolić. Iliti kako piše dijete koje još ne zna pisati, a ima baku koja zna. Eh, kad bi mnogi naši odrasli pisci imali bake koje umjesto njih pišu...

Hrvoje Hitrec, hkv.hr

www.hkz-kkv.ch

158- 2018

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU