Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   

 

NAROD NE ZNA ČITATI, ALI NI RAČUNATI      (28.03.2018.)

Svršetkom ožujka 2018.


Zima drži proljeće za noge i ne da mu procvjetati, minusi i nadalje noću, ali je danju ipak BB+ barem po mišljenju organizacije Bogatstvo i uboštvo koja je razvedrila Vladu rastuženu masovnim prosvjedima protiv Stambolske konvergencije iz koje nadaleko zaudara rodna ideologija, premda vlast tvrdi da smrada nema. Narod je pokazao da nitko od njega ne će praviti budalu, dobro je prodrmao vladajuće i sada bi, ako imaju imalo pameti, trebali ozbiljno razmisliti hoće li vladajućim i ostati.

 

U prilog im ide što ovo nije izborna godina ni na kojoj razini, pa lukavo razmišljaju da će demokršćanski birači na sve ovo zaboraviti do izbora, to jest da Hrvati pamte otprilike tako dugo kao ribice u akvariju, što je znanstveno dokazano. No, možda ovaj put i ne će biti tako, dirnuli su poslušnici tuđih ideologija u samu srž bića hrvatskoga naroda, u njegov mozak kojemu žele oduzeti razboritost u rasuđivanju, u njegovu (ipak) solidnu naobrazbu koja mu omogućuje da munjevito odvoji istinu od laži, u njegovu sposobnost zaključivanja, u njegovu samosvjesnu težnju da sam kreira svoje zakone bez zlokobnog tutorstva i nasilja izvana, i tek na kraju, ali nimalo nevažno, u njegovu kršćansku popudbinu, u njegov način života, dotično u njegovu kulturu.


Na sve je to zaboravila bahata vlast plavih koja pokušava nametnuti što je njoj nametnuto, pa načinom prijekog suda iz komunističkih vremena, nešto sofisticiranijim, eliminira ili relativizira nesposlušne koji se pozivaju na savjest, znači idealiste koji su zalutali u politiku u kojoj savjest nije poželjna. A čovjek bez savjesti je kao govno na cesti, da parafraziram jednu zgodnu misao iz početka devedesetih.


U velikom naporu da uvjeri narod kako je crno bijelo i obratno, očajna kao đak koji se boji da će doći u školu bez napisane domaće zadaće, vlast je postala iracionalnom. A to je najgore što joj se moglo dogoditi. Iracionalan čovjek se zatvara u kavez svojih iluzija i demona, što je privatna tragedija, a iracionalna vlast koja ima poluge i krugove njoj prilježne, u trenutku kada postane iracionalnom u opasnosti je da postane ne samo neuvjerljivom, nevjerodostojnom, nego i tragikomičnom. Eto, to se dogodilo.


Narod je osjetio, narod je došao na Trg bana Jelačića 24. ožujka s porukom da ima svoju svijest, samosvijest i savjest. Za mikrofonom su bile žene, među prosvjednicima mnoge prosvjednice, poručile su da pod šifrom sprječavanja nasilja nad ženama netko želi obaviti nasilje nad ženama, ali i nad djecom poglavito, i nad muškarcima, nad prirodom čovjekovom. Tada, za vrijeme prosvjeda i poslije njega, iracionalna vlast je potegnula još jednu polugu u suradnji s crvenim i ružičastim medijima uključujući televizije, pa poručila narodu da ne samo što ne zna čitati, nego ne zna ni računati. Šefovima policije rečeno je da oduzmu jednu nulu, pa je umjesto šezdeset tisuća brojka čarobnom, upravo kurikularnom logikom spuštena na šest tisuća. Do navečer se ipak popela do deset tisuća, sutradan u tiskovinama na dvadeset.

Lako mogu zamisliti uredničke brifinge na kojima se kalkuliralo koja bi brojka bila poželjna. A oni koji bijahu na trgu, znali su otprilike koliko ih ima, a ako nisu, vidjeli su poslije slike snimane s krovova. Oni duljega pamćenja tvrde da toliko ljudi nije bilo od skupa 1971. “Ne snimati total“, bijaše zapovijed, „samo tu i tamo ako je gdje ponešto prazno.“ Podsjetilo me je to i na onaj skup što smo ga organizirali nakon prve, odvratne presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, kada se na trgu okupilo brat-bratu trideset i pet tisuća, a televizije snimile „total“ sat i pol prije skupa, u vrijeme dok su ljudi još hodali prema banu. Tako se manipulira javnošću.


Za divno čudo, ali ne baš povoljno, s prosvjedima se poklopila izborna skupština Hrvatskoga kulturnog vijeća, slučajno održana u zgradi na Trgu bana Jelačića, u dvorani Hrvatskih veterana. Skupština je bila zakazana mjesec dana prije, kada se za prosvjede nije moglo znati, doputovali ljudi iz mnogih krajeva Hrvatske (kao i na prosvjede), početak u isto vrijeme kao i prosvjedi, 11 sati. I što sad učiniti, budući da nismo bipolarci? Malo smo sastančili, birali, malo izlazili na trg, u svakom slučaju molim policiju da nas (inače, HKV ima više od tisuću članova) ubroji među prosvjednike, čime bi po njihovim šefovima brojka ipak bila drukčija. Znači, šest tisuća plus sto, jednako je tri tisuće i dvjesto. Znam i ja matematiku.


Elem, da završim s tom pričom, koja ni izdaleka ni završena. Možda ovom slikom: vlast je na ribarnici svoje umišljenosti izložila soma koji zaudara, dovela puk i rekla mu: „Ovo je friški, jučer upecani šaran.“ Puk je neko vrijeme gledao, a zatim rekao da je to som, da nije šaran. Onda je vlast počela vikati: „Idioti, to je šaran, nemate pojma!“ Tako nekako. Proglasili narod neukim luđacima. Sve koji ne misle kao ona i koalicijske pupovačke srpske „Novosti“ koje se nisu libile izreći upravo te riječi, pa na naslovnici objavile fotografije uglednih osoba, među njima i zagrebačkog nadbiskupa, s tekstom „Rod luđaka“.


Razgalili se i „hrvatski“ crveni, oni će glasovati za IK-u da još jednom napakoste Hrvatima, sada u privremenoj velikoj koaliciji s demokršćanskim plavcima i točnim predviđanjem da će upravo i najviše njihovim crvenim glasovima biti ratificirana blesava konvencija. No svi se oni teško varaju da će bilo što iz te konvencije zaživjeti u praksi, ne samo školskoj i odgojnoj, uopće nisu svjesni kakvoga su bika potegnuli za rep, nisu svjesni da će duhoviti hrvatski narod (vidjeti transparente na skupu) svu tu farsu prometnuti u još veću lakrdiju čim se i ako se počnu provoditi sankcije nad protivnicima rodne ideologije, te će sav taj istanbulski drek završiti u zahodu, ali ne zajedničkom. S tim u svezi: vlast je naručila nekakvu anketu koja govori da većina pučanstva podržava IK-u. Prozirna manipulacija. I opet pitam, kako to da u svim ovim desetljećima nitko od anketara nije mene pitao? Ni vas, vjerojatno? Ma zato što imaju popise za takve prilike, i u stvari ne trebaju ni otipkati telefonski broj.


Što bih im ja rekao? „Da sam protiv nasilja nad ženama, djecom, muškarcima, životinjama, vodama i šumama, biljkama uopće, da sam protiv nasilja nad narodom, a Istanbulska konvencija, dotično konvergencija, nije ništa drugo do nasilje i njezino bi ratificiranje trebalo biti kazneno djelo. U međuvremenu su i bruxelleski istanbulaši uvidjeli da su zajahali tigra, pa odjednom stali tumačiti da države potpisnice u stvari ne moraju provoditi ovo ili ono iz konvencije, odnosno sami su već neizravno rekli da je sve to ujdurma na koju ih nepoznat netko tjera iz i njima nepoznatih i smiješnih razloga, ili možda ozbiljnih kao što je dalekosežna i u biti opasna, totalitarna misao o nasilnom smanjenju broja ljudi na navodno prenapučenom planetu, da su i oni samo transmisija skrivenih krugova moći na globalnoj razini pa tek prenose na nacionalne države upute koje su dobili. Poštari.


Stambolska je kontracepcija duboko protuustavna. Izlike napasnika iz vlasti da se pojam „rod“ već nalazi u nizu zakona, ne idu im u prilog. Ako se nalaze, a očito se nalaze, onda te zakone treba još jednom pročešljati i izmijeniti. To je posao Hrvatskoga državnog sabora, ali se u njemu moraju naći ljudi od autoriteta, ljudi savjesni i odgovorni svom narodu, a ne kao sada kada je većina toliko anonimna da im ne znaju ime ni oni koji pokraj njih sjede, čak ni – kako se pokazalo – stranački „prijatelji“ koji se nisu uspjeli upoznati, a nekmoli sprijateljiti.

Glede nakaze zvane GREVIO: ni jedna jedina hrvatska kuna ne smije biti poklonjena tim tuđinskim kotrolorima u hrvatskim tramvajima, treba ih izbaciti na prvoj postaji. Imamo ionako već dosta „domaćih“ udruga koje jedu naš novac i prejedaju se, pa povraćaju na glavu hrvatskoga naroda, imamo dosta političkih i ne samo političkih agenata stranih država – svima njima treba uskratiti financiranje, a urednike „Novosti“ i pokrovitelja dovesti pred sud pa odrezati novčanu kaznu u visini sadašnjih dotacija.


Ako oni Hrvatsku nazivaju šupačkom, a ne reagira pravosuđe, onda je to signal svim neprijateljima Hrvatske bez obzira odakle dolazili, da u takvoj zemlji mogu raditi što hoće i vrijeđati kako hoće, što se i dogodilo dan nakon prosvjeda protiv Stambolske kada je skupina stranih „navijača“ vikala na istom trgu „Ovo je Srbija“, upravo u stilu četnika Vučića. Ako u zakonima nema odredbe o vrijeđanju države (znači ne vlasti, ne režima), onda takvu odredbu treba uvesti.

Vrzino kolo

Osjećam dug prema Vinkovcima i vinkovačkom kazalištu „Joza Ivakić“, nisam bio na ne tako davnoj proslavi stote obljetnice kazališta, ali to sam na stanovit način nadoknadio pribivanjem predstavi „Vrzino kolo“ kada su Vinkovčani gostovali u Zagrebu, u Histrionu. Odlična, baš slavonska predstava, autor koje je upravo Ivakić, dramski pisac, prozaist, ali i čovjek koji je u temeljima hrvatske filmske umjetnosti, još iz nijemoga razdoblja. Vrsni glumci i režija, ljubavna komedija protkana sada već mitskim pjesmama slavonskih autora, ikavica koju je tako slatko čuti, ona koja je spajala hrvatski jug i sjever uključujući Bosnu, štono riječ od Drave do Jadranskoga mora. Istok Slavonije se u teatarskom smislu trgnuo, Osijek otkrio svoj Unterstadt i svoje teme, a tako i Vinkovčani koji su u jednom razdoblju bili posegnuli za repertoarom koji nije korespondirao s publikom, pa se i oni na vrijeme okrenuli originalnom repertoaru, svom Jozi Ivakiću i njegovu „Vrzinu kolu“. Štoviše, gostuju naokolo, ne samo po Hrvatskoj, odlaze u Pečuh gdje je snažna hrvatska manjina, u Budimpeštu, odlaze u Suboticu, besplatno igraju u Tavankutu. Tako se to radi.


Uz Vinkovce me vežu mnoge ratne uspomene, a bio sam u gradu i na samome početku rata, prilikom prvoga granatiranja Vinkovaca 19. srpnja 1991., o čemu pisah u knjizi „Lijepa moja“. U srpskoj agresiji stradala je i bogata vinkovačka knjižnica, kao što je u Osijeku peta kolona navodila srpske teroriste da unište kazališnu zgradu. Sve se to pomalo zaboravlja, a ne smije se zaboraviti, HTV bi češće mogla prikazivati dokumentarni film Nade Prkačin, „Dnevnik jednoga rata“, barem uz određene datume, pa da se vidi kako u Vinkovcima usprkos opsadi nije zamro kulturni život u gradu (preselio se u bolnicu!).


Poveznica između Vinkovaca i Zadra: i u Zadru je neprijateljska banda granatirala Knežev dvor u kojemu bijaše smještena i gradska knjižnica. Nedavno sam gostovao u novoj knjižnici, koja je, paradoksalno, smještena upravo u bivšim neprijateljskim kasarnama, u zgradi građenoj početkom tridesetih prošloga stoljeća, a koju je bila posvojila JNA. Ne ću griješiti dušu, ali moram reći da tako lijepu, veliku i ugodnu gradsku knjižnicu nisam vidio, ma toliko privlačnu da mi kažu kako ondje neki ljudi ostaju cijeloga dana, samo što ne spavaju u njoj. I djeca koju roditelji ostavljaju po nekoliko sati.


Čita se, želim reći, ne kupuju se knjige ili se malo kupuju, ali se posuđuju u knjižnicama. Kao da smo se u ovo naše vrijeme vratili u doba Preporoda i narodnih čitaonica. Ne mogu reći da mi nije drago, to više što autori dobivaju neku kunu za posudbu iz javnih knjižnica, oni najčitaniji i više od toga, ali dok se ta svota dokotrlja do njih, trebaju proći godine. Hrvatska posla. Tako su početkom ove razdragani autori dobili svoj novac za 2015. godinu. Neki su u međuvremenu umrli, a i ja se ne osjećam najbolje. Ipak prolazim bolje od nenadmašnoga Matoša koji je uzaludno molio za pomoć Društvo književnika, a kada je umro dotično je Društvo na devetminutnoj sjednici odbilo poslati vijenac. Danas je Matoš sveto ime hrvatske književnosti, kako reče akademik Dubravko Jelčić, predsjednik Odbora za izgradnju spomen-kuće A.G. Matoša, i Društvo hrvatskih književnika ga naravno vrlo cijeni.


Odnos književničkoga društva prema Matošu iz 1914. preuzela je u našim danima Matica hrvatska koja je sjela ovrhom zbog neznatnoga duga, stavila rodnu kuću Matoševu na bubanj, vjerovali ili ne. A u čestitki upućenoj članstvu i svekolikom pučanstvu za Uskrs tiskala je stihove – Matoševe, naravno. Htio sam napisati Sic!, ali se zaustavih jer bi anglizirana mladež pomislila na bolest.


Hrvoje Hitrec, hkv.hr

www.hkz-kkv.ch

155 - 2018

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: