O kojem se toÄno podruÄju radilo? Granica Italije i SHS postavljena je na rijeku RjeÄinu, tako da SuÅ¡ak nije pripadao Italiji. Granica je na sjever iÅ¡la oko Drenove i zatim opet na jugozapad prema Kantridi. Od Kantride pa do Preluka Rijeku je s ostatkom talijanskog teritorija u Istri spajao uski priobalni koridor, Å¡irok samo nekoliko stotina metara. Takvo razdvajanje Rijeke od njenog prirodnog zaleÄ‘a imalo je katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Naime, u Kraljevini SHS (od 1929. zvanoj Kraljevina Jugoslavija) razvijan je SuÅ¡ak kao odvojena luka, konkurentska Rijeci. RijeÄka luka doživjela je velik pad prometa, jer nije mogla normalno komunicirati sa zaleÄ‘em koje je pripadalo drugoj državi.
Prodaja obale Italiji od strane meÄ‘unarodne zajednice poÄela 1915. godine
Å to se tiÄe ostatka hrvatske obale, veliki dijelovi obale su već davno prije uspostave NDH ‘prodani’ Italiji. Uvelike, to je djelo jugoslavenskog (srbijanskog) politiÄara Nikole PaÅ¡ića koji se joÅ¡ za vrijeme I. svjetskog rata složio da Italija okupira velike dijelove hrvatske obale, s time da i Srbija dobije izlaz na hrvatsko more. Pri tome se oslanjao na tajni Londonski sporazum iz 1915. kojim su saveznici (Velika Britanija i Francuska) obećali Italiji velike dijelove hrvatske obale ako ‘promijeni stranu’ i uÄ‘e u rat protiv Austro-Ugarske.
Londonskim ugovorima je Italiji obećana praktiÄki cijela hrvatska obala Jadrana osim podvelebitskog kanala.
Zato je već u studenom 1918. talijanska vojska okupirala sa desetinama tisuća vojnika Zadar, Å ibenik, Skradin, Hvar, Vis, KorÄulu, Mljet, Lastovo, Pag i druge jadranske otoke, te veliki dio hrvatske obale. Zatim je zauzela i kopneni dio Dalmacije do Knina, koji je bio obećan Italiji Londonskim ugovorom. Za svaki sluÄaj Talijani su okupirali viÅ¡e hrvatskog teritorija nego Å¡to im je pripadalo po odredbama spomenutog ugovora, te ga podijelili u tri okupacijske zone.
Jugoslavija prodala Italiji i fašistima dio Dalmacije i Primorja
Sve je ureÄ‘eno Rapallskim ugovorom 1920. godine. Prije poÄetka pregovora Velika Britanija i Francuska izvrÅ¡ile su snažan diplomatski pritisak na obje zainteresirane strane (Italija i Jugoslavija – SHS). Osobito su upozorile jugoslavensku stranu (dio delegacije bio je ministar vanjskih poslova Hrvat Ante Trumbić) da će Kraljevina Italija, u sluÄaju da se dogovor o granici ne postigne, dobiti otvorene ruke. Pritisak o ustupcima na jugoslavensku delegaciju vrÅ¡en je i iz Beograda od strane velikosrba i KaraÄ‘orÄ‘evića, jer se radilo o teritoriju na kome nije živjelo pravoslavno stanovniÅ¡tvo. Cilj Srba, kao dijela strane koja je pobijedila u I. svjetskom ratu, je bio da Å¡to prije konsolidira državu i ‘ugrabljene’ teritorije koje su smatrali ratnim plijenom kao: Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Crnu Goru (Makedoniju i Kosovo je Srbija već ranije okupirala za Balkanskih ratova).
Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata.
Petar Horvatić, narod.hr
|
