Bio jednom jedan renesansni pisac, veliki komediograf
čija nas djela i likovi i danas nasmijavaju i otkrivaju
nam naša lica i naličja, ljude nahvao i ljude nazbilj.
Riječ je, dakako, o Marinu Držiću. A jedan suvremeni
pisac teleportirao se u njegovo vrijeme i razotkrio
svakodnevicu renesansnoga vremena, kao i tajne Držićeva
života. Veliki je to susret dvojice slavnih Dubrovčana,
Marina Držića i Luka Paljetka. Akademik Paljetak otkriva
nam Držića na posve izvoran način.
Znamo koliko je teško jednom postavljene
i definirane teze i oblikovana mišljenja u svim znanostima, pa tako i u
povijesti književnosti, mijenjati. Ponekad se čini i da je mnogima lakše
prihvatiti opće uvriježeno mišljenje, posebice kad znamo koji su ih autoriteti
prije nas postavili, nego sve iznova proučavati, promišljati, provjeravati, u
potrazi za možda novim tumačenjima koja će baciti novo svjetlo na književne
fenomene prošlosti.
Jedan od ljudi koji se ne libi posve izokrenuti naša
dosadašnja tumačenja i teze jest akademik Luko Paljetak i baš je to učinio u
svojem novom romanu Marin.
U romanu Marin oživili ste lik
našega velikog komediografa. Poznati su nam mnogi
podaci iz njegova života, te ste činjenice vjerno
prenijeli, no ono najizazovnije uvijek je ono što nije
dovoljno poznato i stoga intrigantno. Kako ste tomu
prišli?
Upravo zahvaljujući velikim prazninama u Držićevu
životu mogao sam posegnuti za novim čitanjima i
viđenjima. Zato sam postavio tri vrste likova.
Koji su to likovi?
Likovi koji stvarno postoje u povijesnom vremenu, u
Držićevu životu i radu, u njegovoj obitelji i okolini,
u tadašnjoj povijesnoj stvarnosti Dubrovnika. Zatim su
tu likovi iz njegovih djela koje sam ponovno oživio
jer su oni jedini Držićevi zastupnici, a mnoge od njih
stvorio je prema živim modelima toga doba. To je druga
vrsta likova. Treća je vrsta likova ona koja je bila
nužna da radnja teče, a to su likovi koje sam morao
izmisliti na različitim društvenim razinama, od
najniže, slugu, nižeg i višeg puka do plemstva i
visokih razina europske diplomacije i politike.
U romanu ste dali izvorno
tumačenje Držićeva života, njegove motivacije, onoga
što ga je pokretalo. Vi tvrdite da on nije radio
protiv države, Dubrovačke Republike, nego baš za nju.
Nije bio urotnik, prema vašem mišljenju. Vjerojatno se
mnogi neće složiti s tim.
Možda i neće, no to je plod moga dugogodišnjeg
promišljanja. Ja sam se Držićem bavio znanstvenički,
filološki, na različite načine pišući o njegovim
dramama. Pisao sam i za Enciklopediju Marina Držića,
za što sam morao dubinski iščitati cjelokupno njegovo
djelo i ući u njegovu radionicu, u njegov jezik i u
njegov način razmišljanja.
I onda došli do zaključka zašto je
Marin pisao tzv. Urotnička pisma, odnosno što ga je to
zapravo pokretalo, motiviralo u životu?
Uvriježeno je mišljenje od sama početka, kada su se
ljudi počeli baviti njegovim Urotničkim pismima, da je
on urotnik od rođenja, još iz kolijevke, i da mu je
glavni i jedini cilj u životu i u djelu bilo rušenje
Dubrovačke Republike ili u najmanju ruku promjena
njezine vlasti, što zapravo, nakon mog čitanja
cjelokupna njegova djela, ne odgovara istini. Smatrali
su ga buntovnikom revolucionarom već u kolijevci! Od
trenutka kada se rodio već se bunio protiv vlasti i
htio ju je srušiti, a to kulminira Urotničkim pismima,
mislilo se. To objašnjenje meni je odveć jednostavno
da bi objasnilo čovjeka iza kojega stoji onakvo i
onoliko dramsko djelo. Meni je to siromašno i
nepravedno u odnosu na Držića. Zato sam u romanu
nastojao prikazati Držića kao čovjeka koji je s jedne
strane, kako on kaže za lik Skupa, čovjek koji je
"sebe tkan", dakle čovjek koji je sam sebe stvorio, a
s druge strane kao čovjek koji je proizvod svoga
vremena. Takav proizvod ne može biti čovjek ovakve
jednolinijske, pravocrtne putanje. Nastojao sam iznaći
što je to u njegovu životu što ga je pokretalo, koji
mu je primarni motiv.
Nitko pametan u
svijetu ne može antologiju SANU Deset vekova srpske
književnosti uzeti kao vjerodostojnu / Činjenica je da
Andrić nikada nije izjavio da je srpski pisac. Druga
je činjenica da se on danas i u Bosni jedva spominje,
zato što se njegovo viđenje Bosne danas mnogima ne
sviđa / Svoje pravo na Andrića mi ne moramo
dokazivati, ono postoji u njegovu djelu. To je
neosporno
A to je gubitak plemstva njegove
obitelji?
Tako je. Gledajte, i danas je u psihologiji vrlo
važno iznaći što je to što čovjeka pokreće. Nađite što
čovjeka pokreće i moći ćete shvatiti sve njegove
postupke. A Držića je pokretao motiv da svojoj
obitelji, izbrisanoj s popisa plemstva, vrati čast, da
vrati dostojanstvo grba njihovoj kući.
Taj je grb na naslovnici knjige...
Da, na naslovnici je. Slabo je poznat, jer do toga
je grba teško doći. To je jako zanimljivo, u
držićologiji nikada nije spomenut grb obitelji Darsa;
dvadeset ljiljana na pet zlatnih polja. U vremenu u
kojem je živio, kada Machiavelli piše da je moguće
vlastitim naporom ostvariti nešto što se drži
neostvarivim, Držić je smatrao da i on to može
postići, da može svojim ugledom i radom vratiti ugled
obitelji. To mu je jedini životni cilj.
I kako
je to mislio ostvariti?
Tu je upao u klopku dvostruke igre. Vlastite igre i
težnje koja se podudarila s težnjama vlasti. Postao je
dvostruki igrač - igrač za vlast i igrač za sebe.
Danas živimo u vremenu stalnog djelovanja batine i
mrkve, a tako je bilo i u njegovu životu. Vlastodršci
mu neprestano obećavaju da će on to ostvariti, ali ako
nešto zauzvrat učini za njih. Njemu se to čini
jednostavnim. S druge strane svojim djelom on sebi
osigurava autonomiju, kroz svoje likove govori što sam
ne smije i misli da mu je to dovoljno. Ipak, nije
dovoljno, i to ga dovodi do gorkoga kraja.
Kako se u to uklapaju urotnička
pisma, kako ste ih vi objasnili?
Neprestano se misli da on radi protiv države,
Dubrovačke Republike. Ne, ni on ni Zamanja, koji paktira sa Španjolcima, ne rade
protiv Republike, on radi za Republiku. Prema mojem mišljenju i u mojoj
varijanti njegove biografije upravo je zato i poslan u Firencu, Cosimu Mediciju,
s pismima koja su zapravo sklopljena tako da zvuče urotnički, ali da ništa novo
ne otkrivaju što ne bi Cosimo već znao. Pisma su mamac da se otkriju pravi
urotnici, da urotnici koji stvarno postoje u Firenci pomisle: evo, dobili smo
još jednog suradnika, da mu se jave i na taj se način odaju, a na tome Držiću bi
onda zahvalila Dubrovačka Republika, što im je bio mamac da ulove prave
urotnike. A da je Držić doista bio urotnik, bio bi u Remetincu svoga vremena.
Jeste li možda doživjeli kakve
komentare te interpretacije?
Ne baš. Čini mi se da ima sve više onih koji su
spremni prihvatiti moj pogled, moje gledište.
Kao čovjek koji je dubinski
proučio Držića i njegovo djelo, vi argumentirano
tvrdite da njegovo djelo i danas ima veliku
aktualnost! No mene zanima kako Držića i hrvatske
klasike privući mladim naraštajima? Pada mi na pamet
primjer Umberta Eca, koji je prepravio svoj slavni
roman Ime ruže i objavio laganiju varijantu kako bi ga
približio suvremenom čitatelju, kojem je izvornik
odveć složen zbog gusta jezika i dugih ulomaka. Pa i
Shakespeareovi komadi u londonskome će Globeu biti
izvedeni u hip-hop verziji. Što mislite o tome?
Ne mislim ništa dobro. Mislim da je to ustupak
lakoći života i čitanja, snižavanje razina na svim
područjima. Imam dojam da mi zapravo podcjenjujemo
mlade, da samo laskamo njihovoj prividnoj ležernosti i
opuštenosti.
Podilazimo?
Da, da, podilazimo! I time im činimo medvjeđu
uslugu. Pravimo a priori od njih ljude nesposobne da
shvate bilo koji zahtjevniji zadatak, kao što je i
čitanje takvih djela koje ste spomenuli. Mislim da tu
griješimo. Upravo im treba takvo djelo, kao izazov! A
ako išta mladi ljudi danas vole, to je izazov. Trebalo
bi im takva djela jednostavno učiniti izazovnima.
Kako? Tko bi to mogao učiniti?
Tu glavnu ulogu vidim u instituciji škole, zatim u
obliku danas vrlo popularnih radionica, primjerice
čitanja starih tekstova. Treći element u takvu načinu
educiranja ili približavanja takvih tekstova i
sadržaja mladima moralo bi biti kazalište, a mogao bi
biti i film. A sve to morale bi biti predradnje za
pravo upoznavanje i čitanje djela. Mislim da takvi
digesti ni u Engleskoj ni u Italiji upravo tim mladim
i budućim naraštajima ne čine dobro. Mislim da su oni
samo dio komercijalne konjunkture.
Nedavno je Milivoj Solar predlagao
čak i reviziju lektirnih naslova u svrhu približavanja
mladih knjizi. Što biste vi predložili za hrvatsku
lektiru?
Gledajte, ja jesam za reviziju. Mislim da imamo
previše sadržaja iz 19. i 18. stoljeća, što ne znači
da svu lektiru iz toga doba treba izbaciti ili svesti
na minimum. Mislim da treba ići obrnutim vremenskim
redoslijedom. Ja sam davno završio učiteljsku školu i
moj učitelj, profesor pedagogije, zalagao se za jedan
poznati pedagoški princip, od bližega prema daljemu.
Mislim da bi lektira trebala početi suvremenim
djelima, onim što mladi ljudi danas čitaju, tim
atraktivnim naslovima, te bi onda od takvih djela
trebalo krenuti na ona nepoznata, daleka, teža i
složenija djela. A mladi ljudi zapravo vole izlete u
prošlost, u nešto tajanstveno, pogledajte samo koje
filmove vole, pustolovne i arheološke. Jedan oblik
pustolovnog vremeplova mogla bi biti i lektira, ali
ona mora poći od ovog našeg vremena, od sadašnjeg
trenutka, od izvrsnoga djela nastala danas.
Kad smo kod djece, ne treba biti
posebno upućen da nam bude jasno koliko je
stvaralaštvo za djecu marginalizirano. Kako vi to, kao
pisac i za djecu, komentirate?
Ja na to gledam s tugom. Godine 1971. objavio sam
prvu knjigu za djecu, Miševi i mačke naglavačke, i
zaista s nekom vrstom ponosa smijem reći da su se na
toj knjizi odgojile generacije.
I još se odgajaju.
Da. Do danas. Izišla je u desetak izdanja. Dakle
postoji potreba za takvom literaturom, postoji potreba
za poezijom za djecu, ali ona ne smije ostati u
izlozima knjižara, nego mora doći do ruku onih koji se
djecom bave. Mislim da mi u naš obrazovni sustav
uvozimo previše elemenata sa strane ili elementa iz
drugih medija. Previše tu ulogu koja je namijenjena
dječjoj knjizi povjeravamo drugim medijima, crtanom
filmu, igricama. Znam da to danas ne možemo
zanemariti, ali trebali bismo naći pravu mjeru između
svih tih novih medija i knjige. U tom odnosu treba se
naći kvalitetna knjiga napisana za djecu, bez obzira
je li to poezija ili proza.
Koliko nam vrijede naši pjesnici?
Kako se odnosimo prema baštini i tradiciji?
S jedne strane mi smo jako ponosni na svoju
pjesničku tradiciju, na svoju prošlost i književnost.
Vrlo se često busamo u prsa i ističemo pojedine
pjesnike, primjerice Tina Ujevića, Vidrića, vidimo u
njima pjesničke legende. S druge strane, vrlo ćete
malo ljudi naći, osim profesionalaca, glumaca,
znanstvenika, pisaca, koji znaju jedan stih od tih
naših legendi, a kamoli da znaju nešto iz njihovih
biografija. Mislim da se spomendani vezani uz te
pjesnike premalo populariziraju, da tu zakazuje
televizija, novine, svi mediji, pa čak i radio. Nemamo
pravih novina, osim listova koji su zatvoreni u vrlo
uske enklave ili im je naklada mala, nema prave
mogućnosti da se publika upozna s poezijom. A nije da
ne postoji žeđ ili glad za pjesmom. Pogledajte
primjerice tu poplavu šund-stihova, stihova
napravljenih po mjeri nekih drugih ukusa, po mjeri
onoga što se zove cajke ili narodnjaci. Razina je
dakako vrlo niska, ali riječ je o prikrivenoj žeđi za
izgubljenom osjećajnošću. I u taj procijep morala bi
ponovno ući prognana, izgnana ili zaboravljena dobro
napisana poezija. Moram vam reći da u drugih naroda
nije tako. Trebalo bi sociološki istražiti što je to
što nas Hrvate ili ljude u Hrvatskoj tjera da bježe od
vlastitih tradicija i vrijednosti, da bježe od potrebe
da osjećaju ponos na ono što su prethodni naraštaji
stvorili, ne samo na polju književnosti nego i na
mnogim drugim poljima.
Nedavno vam je izišla nova zbirka
pjesama Ne pišem pjesme negdje nego tu gdje me stignu
u izdanju Matice hrvatske. Već smo navikli da i o
najobičnijim svakodnevnim životnim stvarima i o onima
koji teže nečemu višemu pišete s podjednakim
dostojanstvom i umijećem...
Baš vam hvala što ste tu knjižicu spomenuli, mislio
sam da za nju nitko ne zna! Upravo je tako kako ste
rekli. Slažem se s vama. Sam taj naziv knjige pokušaj
je da se objasni taj moj pristup poeziji odnosno da se
iznese pjesnički program. Iako je manje važno da se
pokažu programi, jer i dobri programi mogu dati loše
rezultate. Mislim da pjesnici, a to je njihovo pravo,
pišu za sebe, ali trebalo bi voditi računa i za koga
se nešto piše. Mora se voditi računa tko je onaj
konačni korisnik. Moramo znati da postoji onaj koji će
to čitati i da on mora u tome naći i moći prepoznati
sebe. Ako se te dvije komponente sretno susretnu, nađu
i spoje, mislim da onda nema razloga za bojazan da
neko djelo neće biti zapaženo ili da neće postići svoj
cilj.
Vaše je djelo prepoznato i izvan
naših granica. Nedavno ste postali član Ruske
akademije književnosti. Nakon Umberta Eca prvi ste
stranac u njezinim redovima. Kad će biti službeni
primitak te časti u Rusiji?
Ovako. Koliko sam ja obaviješten, službena odluka
Ruske akademije sa sjednice donesena je prvoga ožujka.
Sada se čeka neko ljepše, u meteorološkom smislu,
vrijeme da delegacija te akademije dođe u Zagreb i u
Dubrovnik i da se jednoga lijepog proljetnog dana
dogodi ta svečanost i da se tom činu dade neko
dostojanstvo.
Večernjakovu nagradu Ranko
Marinković dobili ste za pripovijetku Ružičasti
kontejner. Baš kao i stotine ljudi oko nas, i vaš
junak svakoga je dana kopao po kontejnerima tražeći
boce. Kako pisci i književnost u ova recesijska
vremena i u stanju moralnoga rasula mogu pomoći?
Mogu pomoći da u svom djelu prepoznaju probleme
današnjice. Bez obzira o kojem vremenu konkretno pišu.
Moram reći da sam pišući roman o Držiću nastojao
prepoznati i dio problema našega vremena. Bez obzira o
čemu pisac piše, on piše uvijek iz svoga vremena i
upravo pišući iz problema svojeg vremena, što god da
piše, on mora na to misliti. Mora imati na umu da to
što piše ne može biti preslika situacije jedan na
jedan, jer se na taj način ne bismo maknuli od
svakodnevnog naturalizma. A to se čak ni u doba kad je
naturalizam bio vodeći književni pravac u svijetu nije
moglo. Riječ je o tome da se život ne da s ulice
jednostavno pretočiti u književno djelo. Da nije
dovoljno nakupiti dozu vlastite ljutnje na neku
situaciju, garnirati to povelikom dozom psovki i
ružnog osjećaja života, a da bi to onda što smo
napisali bilo aktualno. Kao i u kazalištu, za koje se
kaže da je uvijek više od života, svako umjetničko
djelo mora biti barem malo više od života nego je to
sam život.
Dobro nam je poznata povijest
prisvajanja i otimanja hrvatske (i ne samo hrvatske)
kulturne baštine u Srbiji. U taj nesretni niz uvrstio
se i nedavni izdavački pothvat edicije Deset vekova
srpske književnosti s knjigom Poezija Dubrovnika i
Boke kotorske i s najavljenim knjigama Držića,
Gundulića, Vojnovića. Doista me zanima kako vi
komentirate tu situaciju?
Moj stav prema tome jest - ne obazirati se.
Zašto? Mislite da je to dobro?
Nije dobro, ali to je jedini način. Ne možete nikoga
tko vam tvrdi da je sunce zeleno uvjeriti da je ono
žuto. Nikoga tko vam tvrdi da je mlijeko crno ne
možete uvjeriti da je mlijeko bijelo. To je unaprijed
izgubljena bitka. Uzaludna.
Teza glavnog urednika edicije
Deset vekova srpske književnosti akademika Mire
Vuksanovića o dvojnoj pripadnosti klasika jedne
nacionalne književnosti, Marina Držića i Ivana
Gundulića, jedinstvena je i još nepoznata u svjetskoj
književnoj historiografiji. Za dubrovačke se klasike u
Srbiji nije uopće znalo do druge polovice 19.
stoljeća, pokoje im je djelo tiskano u Beogradu i
Novom Sadu tek u prvoj polovici prošlog stoljeća, kako
je upozorio u Forumu akademik Mirko Tomasović.
Pa naravno da se nije znalo. Ali ući u bilo kakvu
vrstu dokazivanja, što se znalo ili nije, bespredmetno
je jer je riječ o razlozima koji su daleko izvan
književnosti. Upravo na tom polju trebalo bi tražiti
argumente razuvjeravanja, no oni također ne bi
uspjeli. Ne treba trošiti ni nacionalne ni
individualne snage na raspravu te vrste. Ako taj netko
tko poseže na taj način misli da bez toga njegova
književnost ne može, neka uzima što hoće, jer ta ga
krađa neće oplemeniti niti će ga učiniti poštenijim.
Mislite da to prisvajanje ne može
ipak imati neke implikacije za inozemstvo, primjerice
za strana izdanja, antologije, prijevode...
Ne može. Nitko pametan u svijetu ne može takvu
antologiju uzeti kao vjerodostojnu. Danas je svijet
tako dobro informativno umrežen, danas se svi podaci
mogu provjeriti na bezbroj načina i ako neko tako
postupi, svima je to znak primitivne ignorancije.
Prošle godine obilježili smo dvije
velike obljetnice: pedesetu obljetnicu dobivanja
Nobelove nagrade Ive Andrića i tridesetu obljetnicu
smrti Miroslava Krleže. Oko Andrića se gložimo čiji
je. I nikako da mu oprostimo pisanje na ekavici.
Srpska zadužbina i tu isključivo prisvaja njegovo
djelo ne dopuštajući da ga se objavljuje u Bosni ili u
Hrvatskoj. Kako to komentirate?
Trebalo bi poći od sama Andrića, od onoga što je on
izjavljivao. Čini mi se, koliko je meni poznato, a
poznato mi je dosta, da on nikada nije izjavio da je
srpski pisac. To je jedna činjenica. Druga je
činjenica da se on danas i u Bosni jedva spominje, ne
samo zbog te zabrane objavljivanja nego zato što se
njegovo viđenje Bosne danas mnogima ne sviđa. Svoje
pravo na Andrića mi ne moramo dokazivati, ono postoji
u njegovu djelu. To je neosporno.
No postoji s Andrićem jedan
problem u Hrvatskoj, a problem je u nama. Samo
Hrvatska nije dostojno obilježila 50. obljetnicu
Andrićeva primitka Nobelove nagrade. Istina, akademik
Krešimir Nemec održao je predavanje o njemu, no to je
sve. Osim toga, čula sam da će Andrić u Hrvatskoj
akademiji znanosti i umjetnosti dobiti samo kutak, dok
će druga dva naša nobelovca, Ružička i Prelog, imati
posebne spomen-sobe. Kako je to moguće?
Vjerojatno zbog toga što nam pripada samo djelić
toga nobelovskoga kolača. No to su sve opet
izvanknjiževni razlozi. Gledajte, na isti način može
netko osporiti i Ružičku i reći: pa što, on je samo
slučajno živio na našem terenu.
Pa i Preloga.
Da, i Preloga. Prema tome, to su nekorisne vrste
rasprava. Mnogo bi veće priznanje toj godišnjici bila
živa zastupljenost Andrićeva djela u našoj kulturi.
Kada bismo zaista čitali Andrića, kada bi nam on iz
svojeg djela govorio ono što iz djela drugih naših
pisaca ne možemo doznati, to bi onda bilo nešto drugo.
Pravo priznanje piscu bilo koje vrste nisu obljetnice,
nego život njegova djela. Treba raditi na tome da
njegovo djelo ne postane mrtvo slovo na papiru.
Sada smo se zapravo vratili na
početak našeg razgovora, na temu o tome kako bi
trebalo mladim naraštajima približavati klasike.
Upravo tako. A što se tiče Krleže, njega ruše na tlo
ideološki razlozi i jednostavno nepoznavanje njegova
djela. Molim vas, osim nekoliko najpoznatijih naslova,
ako ne računamo grupicu usko zainteresiranih ljudi, ne
vjerujem da je itko pročitao u cjelini i jedno
Krležino djelo, a kamoli njegov opus u cjelini. Čini
mi se da je Krleža na neki način izbačen iz škole.
Govorili smo već o popularizaciji Držića i
skraćivanja, olakšavanja čitanja. Što bismo onda
trebali uraditi s Baladama Petrice Kerempuha? Prevesti
ih na štokavski? Mi smo premala nacija da si možemo
dopustiti takav luksuz. Čak je i velika francuska
kultura znala to raditi, prevoditi provansalske pisce
na suvremeni francuski jezik da bi se navodno olakšalo
čitanje te poezije, no i oni su u posljednje vrijeme
od toga odustali jer nije dalo zacrtane rezultate.
Oblik jednog djela, njegov zvuk u jeziku, ne treba to
ni dokazivati, jest i samo to djelo. Promjenom tog
oblika ono gubi. Reći ćete, kako onda i zašto smijemo
čitati prijevode s drugih jezika? Jer je to jedini
način da upoznamo ta djela! Ali ako postoji mogućnost
da unutar vlastite kulture, s malo napora, dobre volje
i poticaja od strane nacionalnoga ponosa, ta djela
čitamo onako kako su napisana, nećemo biti na gubitku,
bit ćemo samo na dobitku.
Luko Paljetak, književnik i
prevoditelj
Razgovarala Lara Franić
Vijenac, 26.01.2012. |