HRVATSKA ČUDA
"Dok je Vukovara bit će Kroacije" (slobodno prema A.G. Matošu)

Mali narodi, mali po broju stanovnika, privrednoj snazi i povijesnoj značajnosti, naginju iz osjećaja inferiornosti dvijema ekstremima: ili podcjenjivanju ili precjenjivanju vlastitoga. Objektivno gledajući, mi Hrvati smo mali narod po broju stanovnika, a i u pogledu privredne snage nas prosječni Europljanin vidi u blizini Bugarske i Albanije, znači među najsiromašnijim u Europi.

A ono povijesne značajnosti, koju je Hrvatska kao predziđe kršćanstva imala, prošlo je u Europi nezamijećeno, jer se je njeno težište u to doba preselilo sa Mediterana na atlantsku obalu te je bila zauzeta borbom za svjetsku prevlast na svjetskim oceanima i u novo otkrivenim kontinentima. U nas Hrvata ima dosta primjera za tipično ponašanje pripadnika malih naroda, pokrivamo čitav spektar, od pretjerano sluganskog ulagivanja svemu stranome, do uvjerenja kako imamo primjerice "najljepše more na svijetu".

Pa ipak, ako i uzmemo u obzir da inkliniramo preuveličavanju naših (rijetkih) uspjeha, postoje prava hrvatska čuda. Obitelj Kostelić je takvo jedno čudo, posebice Janica. Pored fenomenalnog uspjeha na olimpijskim igrama, njezini nedavni nastupi izazivaju i kod stranih, vrlo kompetentnih komentatora, kao što je nekadašnji vrhunski austrijski slalomaš Thomas Sykora, nevjericu i čuđenje koje kulminira u izjavi: Janica vozi kao da dolazi sa neke druge zvijezde. I uistinu, postaviti nakon prve vožnje i u drugoj vožnji najbolje vrijeme je u današnjem profesionalnom alpskom sportu praktički nemoguće, jer po postojećim natjecateljskim pravilima natjecatelj sa najboljim vremenom u prvoj vožnji starta posljednji u drugoj. A to znači voziti 30-ta po izrovanoj stazi i svatko tko se bavi skijanjem zna što to znači. A Janici je to čudo uspjelo ove sezone u dva takmičenja. Na posljednjem u Bormiu čak sa konačnom prednosti od više nego dvije sekunde, što je u alpskom skijanju mala vječnost, tako da je drugo plasirana Görgl gledajući Janicu pri prolazu kroz cilj u nevjerici mahnula glavom i digla ruke u zrak.

Niti sat kasnije, njezin brat Ivica je također pobijedio i time su oni prvi par brata i sestre u povijesti alpskog svjetskog kupa, koji su u istom danu pobijedili. A Ivica je postigao i drugi nikad dosad zabilježen uspjeh, kad je u prvom slalomu prošle sezone pobijedio startajući u prvoj vožnji sa brojem 64.

Drugo jedno hrvatsko čudo je herojska obrana Vukovara. Vojni stratezi polaze od toga da je napadaču potrebna brojčana prednost od 3 naprama 1 da bi na ravničarskom terenu bio uspješan, i to pretpostavljajući da branitelj raspolaže sa jednakovrijednim oružjem. Sva ta pravila su u obrani Vukovara postavljena na glavu.
Usprkos ogromnoj brojčanoj i neusporedivoj oružanoj prednosti, šačica opkoljenih vukovarskih branitelja je prkosila jugoavionima, jugotenkovima, jugotopovima i jugočetnicima punih 87 dana. I to ne u nekoj planinskoj vrleti nego na terenu koji je predestiniran za upotrebu teške ratne tehnike i nalazi se uz samu neprijateljeljsku granicu. Ne podcjenjujući uspjehe hrvatskih branitelja na drugim ratištima diljem Domovine, kao i značajnost obrane Požege, Karlovca, Gospića, Šibenika, Dubrovnika, Mostara, Kupresa, bosanske Posavine i drugih, Vukovar ipak ima posebnu simboličku vrijednost.

Zbog te simboličke vrijednosti, a potaknuti vremenskom koincidencijom pada Vukovara i održavanja jubilarnog 30. Sabora Hrvatske kulturne zajednice, taj Sabor i ove Društvene obavijesti su posvećeni Vukovaru kao simbolu hrvatskog otpora i hrvatskog stradanja. U Vukovaru se branila Hrvatska, Vukovar predstavlja hrvatsko jedinstvo, koje nam je opet tako potrebno.

Jer Vukovar nisu branili samo Vukovarčani, tu je bilo branitelja iz svih dijelova Domovine pa i iz tako dalekih krajeva kao što je Hercegovina. Pri posjeti ratnih invalida u Varaždinskim toplicama 1994. bili smoimpresionirani koliko je među njima bilo Hercegovaca sa vukovarskog ratišta. To treba u ovo vrijeme posebno naglasiti obzirom da su Hercegovci posljednih godina rado upotrebljavana meta za odapinjanje kritičkih strelica.

Vukovar je i pokazatelj svjetske, a posebno europske nesposobnosti, nedosljednosti pa i hipokrizije, (licemjerstva) u pogledu spriječavanja takvih strahota, koje smo vidjeli u drugom svjetskom ratu, a za koje se je Europa zaklela da se nikada više ne smiju ponoviti. Svijet je u vrijeme agonije Vukovara bio hladan promatrač, a u međuvremenu je i zaboravio Vukovar. Od pustih obećanja, uz manje časne iznimke, ostala je samo zloupotreba imena Vukovar u vlastite promidžbene svrhe, kako se između redaka govora gradonačelnika Vukovara, g. Štengla, na Saboru HKZ-e može razaznati.

Događaji u Domovini nas prisiljavaju na razmišljanje da nije samo svijet zaboravio duge kolone poniženih hrvatskih prognanika, nego i mi sami. Potresna je činjenica da je zadnjih godina više hrvatskih branitelja poginulo od vlastite ruke nego što ih je sveukupno poginulo u Domovinskom ratu od neprijateljske ruke. Duboko dira izjava, koja se mogla pročitati na demonstraciji ratnih veterana u Zagrebu prošle godine: "U ratu sam izgubio nogu, u miru sam je dobio".

Kad je moguća izjava gosp. Vesne Pusić u Saboru: "Domovinski rat je nacionalna sramota", i kad je moguće da ona još uvijek uživa veliku popularnost u Zagrebu prema demoskopskim istraživanjima medija, onda je to hrvatsko čudo, jer tako nešto je nemoguće u bilo kojem drugom narodu. To pokazuje odnos Hrvatske prema svojoj prošlosti i to objašnjava samoubojstva zaboravljenih i obešćašćenih branitelja hrvatske samostalnosti. A mi, HKZ, mislimo da se Vukovar, simbol stradanja hrvatskog naroda i domovinske obrane, ne smije zaboraviti.

Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 92, siječanj 2003.