Predsjednik udruge, dr. Aleksander Kršnjavi, vodio je Sabor prema denvnom redu dogovorenom na GO (Glavnom odboru) od 07.03.99.

Štovane dame i gospodo,

kada me je jedan moj prijatelj prije 4 godine upitao kako se to desilo da sam izabran za predsjednika Hrvatske kulturne Zajednice morao sam mu iskreno odgovoriti da neznam.
Vidjelo se da ga taj odgovor ne zadovoljava pa sam ga morao potsjetiti na slučaj jedne zagrebačke bolnice u kojoj su se razne interesne grupe tako uspješno međusobno blokirale, da su na kraju za ravnatelja izabrali jedinu osobu koja nije bila ni u jednom klanu, a s kojom prije izbora nitko živ nije računao.

Sada 4 godine kasnije, kada laka srca napuštam predsjednički posao (a to je stvarno posao, samo bez plaće) i upravni odbor mogu ponovo reći da ne pripadam niti jednoj formalnoj ili neformalnoj grupi, ali da sam u svim segmentima Zajednice stekao prijatelje, ali i one druge. Sve ove 4 godine pokušavao sam biti “predsjednik svih Zajedničara” i djelovati oslanjajući se isključivo na osjećaj za dobro i korisno, na zdravi razum i vlastitu savjest. Pritom su neke ideje i projekti uspjeli, dok su drugi, možda preambicioznim planovi, ostali čekati neka bolja vremena i neke bolje ljude.

Naša udruga danas ima između petsto i šesto članova, što obiteljskih, što pojedinačnih koji manje više uredno plaćaju članarinu, što u godišnji proračun donosi oko 25.000 CHF.

Najviše tijelo Zajednice je Sabor. Upravni odbor od 7 članova vodi Zajednicu između izbornih Sabora, a oslanja se na Glavni odbor koji se sastoji od UO i predstavnika ogranaka. Nadzorni odbor od 5 članova prati rad Zajednice i vrši kontrolu blagajničkih knjiga.

Zajednica ima 8 ogranaka od kojih je najveći Baden-Zuerich sa oko 25 % članova. Ostali ogranci okupljaju ca. 31 % članstva, a oko 40 % članova nije obuhvaćeno ograncima.

Hrvatska kulturna Zajednica ima 4 kolektivna člana, s najdužim stažom je Hrvatsko glazbeno društvo ‘Tamburica” iz Vorarlberga, a u posljednje 4 godine učlanili su se glazbeno društvo "Ševa”, Udruženje hrvatskih likovnih umjetnika u Švicarskoj “Kravata”, te prošle godine i Hrvatsko inženjersko društvo.

Zajednica izdaje vlastiti list “Društvene obavijesti” koji izlazi tromjesečno, od prije dvije godine i s omotom u boji.

Od prije godinu dana Zajednica posjeduje i uređuje vlastitu stranicu u Internetu s prikazom rada i strukture Zajednice te povijesni, kulturni, zemljopisni i turistički portret Hrvatske.

Poput naših prijatelja Švicaraca nalazimo da su nariječja našeg jezika naše bogatsvo i naše tajno oružje. Kao svoj doprinos hrvatskoj književnosti Zajednica dodijeljuje svake godine književnu nagradu publikaciji na jednom od hrvatskih nariječja.

Hrvatski bal u Zuerich, u organizaciji HKZ, koji na početku nije kod svih naišao na dobar prijem, postao je u međuvremenu pravi most hrvatsko-švicarskog prijateljstva, jedna od najboljih promidžbi hrvatskog europejstva i ples na kojemu ima skoro jednaki broj Švicaraca kao i Hrvata. Neke naše članove još uvijek smeta takozvani elitizam Hrvatskog bala. Izgleda da većina ipak uviđa da se na hrvatskom balu okuplja i švicarska elita. A to ne uspijeva svakom.

Dozvolite mi još par rijeći o Hrvatskoj kulturnoj Zajednici i hrvatskoj politici.

U zemlji u kojoj živimo, udruge su tradicija i obaveza. Svaki Švicarac je član najmanje jedne udruge. Za razliku od hrvatskih udruga u švicarskim udrugama vlada, za naše pojmove neviđen sklad i tolerancija. Razlog tome je da su politika i vjera u švicarskim udrugama tabu teme.

A tabu teme su zato, jer političke i religiozne teme razbiju svaku udrugu. Pa ako slučajno zalutate u jednu švicarsku udrugu i počnete razgovor o politici ili religiji smatrati će vas ili prostakom ili strancem, ili jedno i drugo. Oni politiku vode vrlo intenzivno, ali tamo gdje se politika i vodi - u političkim strankama.

Kod nas je situacija drugačija. Nama 70 godina Srbi i komunisti nisu dozvoljavali da se bavimo politikom i da odlučujemo sami o svojoj sudbini. Pa se iz nevolje hrvatska politika vodila kako se moglo i gdje se moglo. Zato je Hrvatska kulturna Zajednica dugo godina bila politička udruga. I to je tada bilo jako dobro i korisno.

Danas više ne postoji potreba politizirati Zajednicu, jer postoje hrvatske političke stranke svih profila i boja, kako u Hrvatskoj tako i ovdje u Švicarskoj, pa svatko može biti u svojoj stranci i boriti se za svoje ideale koliko god mu to snage dopuštaju. A Zajednica bi mogla i trebala biti udruga na ponos i u korist svih Hrvata. Jedan mali narod s malo prijatelja i puno neprijatelja ukoliko želi opstati (a malo je trebalo pa da nas ne bude) mora znati i moći prestati raditi u korist vlastite štete, a na radost svojih protivnika.

U prošlom broju naših novina jedan stari član Zajednice napisao je otprilike ovo: “prestanite u naše ime, u našim novinama napadati našu zemlju”.

Osobe koje svoje privatno prljavo rublje nikada ne bi prali pred strancima, koje nikada nisu napisale nijednu riječ kritike upućene komunizmu i Jugoslaviji, koje i danas tvrde da je Jugoslavija bila pravna država, te iste osobe koriste danas naše “Društvene obavijesti” da bi iz broja u broj prosipaju žuć i otrov na sve što valja i ne valja u Hrvatskoj. Našoj Hrvatskoj.

To, štovani sabornici, više nije ni kultura ni politika, to je gruba zloupotreba HKZ i “Društvenih obavijesti” za neke njihove vlastite privatne i političke ciljeve.

A da i ne spominjemo pokušaj otuđenja , točnije rečeno privatizacije “Društvenih obavijesti” u jedan dijasporski mjesečnik u vlasništvu grupe građana.

Moje neslaganje s takvom uređivačkom politikom jasno sam izrazio u uvodniku božičnog broja DO, na što su uslijedili masivni napade onih koji su se u tom članku prepoznali.

Iz istih razloga jedna članica uredništva (ona s najdužim stažem) daje ostavku. Dozvolite mi da upoznam sabor s njenim pismom, jer ono na najbolji način ocrtava stanje kako u Zajednici tako i u uredništvu.

(Vidi pismo u prilogu)

Štovane Dame i gospodo, sabornici HKZ,
danas na ovom izbornom saboru vi odlučujete koji će ljudi u Vaše ime voditi Zajednicu i u Vaše ime odlučivati kako treba izgledati naš list. Molim Vas da izaberete ljude kojima vjerujete i koje ćete tokom njihovog mandata podržavati u njihovom odgovornom i teškom radu.

Do sada ste imali tvrdoglavog predsjednika, popustljivu urednicu i “političara” kao predsjednika nadzornog odbora.

Možda je vrijeme da izaberete nepopustljivu urednicu, umjetnika za predsjednika i revizoricu u nadzorni odbor.

Hvala na pažnji.
Dr. Aleksander Kršnjavi
Zuerich, 21.03.1999.

Wetttngen, 11.01.1999.

 

Društvene obavijestiHrvatske kulturne zajednice

 

Prestanak rada u Društvenim obavijestima

Štavane dame i gospodo

 

Nakon zrelog promišljanja kroz blagdanste dane odlučila sam da odmah tj., sa današnjim danom prestajem biti član uredničkog vljeća DO.

 

Naše glasilo se je već jednom prije nekoliko godina nalazilo u istoj situaciji, kad su članovi ondašnjeg uredništva redovitom kritikom svega, što se je događalo u hrvatskoj državi, toliko oneraspoložili dugogodišnje i vrijadne članove HKZ, da su oni suspendirali svoje članstvo.

Uglavnom to nisu činili glasno, nego su jednostavno "zaboravili" platiti članarinu, da bi ih se nakon nekog vremena izbrisalo iz članstva. To se lako može dokazati ondašnjim popisima članova, a i brojnim reakcijama tih „bivših“ na pismo mojeg supruga u br. 85. U to doba mi nije bilo lako, jer uradništvo nije bilo organizirano tako, da bi se njegova struktura mogla uočiti na prvi pogled, pa smo uglavnom svi bili krivi, a ja nisam mogla reagirati na pojedine napise, dok nisam DO dobila poštom. Zbog toga sam već tada izjavila da se povlačim iz uredništva, no onda su me „kritičari" preduhitrili i zbog neslaganja sa novim UO i njegovom koncepcijom DO i sami otišli.

Počeli smo ispočetka i nekoliko brojeva DO je slijedilo zadaću i ciljeve HKZ prema njezinim pravilima; uveli smo nove vrlo korisne rubrike, kao na pr. o sport ili priloge g. M. Markotića. Onda su neki ustanovili, da to glasilo nije uopće zanimljivo čitati, pa su neki stalni suradnici, a i ohrabreni ostali, koji rado pišu, pretplatili na kritiku svega, što "vlast“ u Hrvatskoj poduzima ili ne. Tako je br. 85 izašao na povečanom broju stranica, a od toga je 1/3 kritika zbivanja u Hrvatskoj, pa da nije bilo toga, ne bi trebalo povećavati DO. Da nije bilo "bisera", kao "Teško je prihvatiti sramotnu činjenicu da su stupovi naše države također nosioci Balkanskog političkog sindroma poput srpskog Sadama ili „Našu diplomaciju vode poltroni bez pronicljivosti i snalažljivost' u DO bi se opet moglo dosta toga pročitati i bez kritike hrvatske vlasti.

U „Listu", glasilu "Hrvatske unije mladih - piše Ana Ajduk u prosincu 1998.: „A gdje smo danas? Nigdje! Dijelimo se na Purgere, Tovare, Hercegovce, Bosance i tako dalje". A što im mi stariji možemo ponuditi? Podjelu na partizane i ustaše (Ašner - Čićić) u br. 85. Tako nikada nećemo privući mlade u našu več ostarjelu udrugu, jer bi to značilo opteretiti ih sa neslavnom prošlošću podijeliti još više.

 

Gosp. A. Kršnjavi piše u posljednjem broju. "Oni koji Hrvatsku nisu snivali ostat će i dalje nezadovoljni, njima nikakva Hrvatska ne može biti dobra. Mažda jadnog dana nađu zemlju koja im bolje odgovara.“

Ja bih već bila zadovoljna, kad bi vječni nezadovoljnici barem našlli glasilo, u kojem bi mogli pisati što im odgovara, a ne da u tu svrhu troše znatna sredstva našeg malog društva. Nisam ni član ni pristalica vladajuče stranke, no mi imamo konačno domovinu, a i državu, kakvu smo zaslužili, pa ćemo vjrojatno jednom zaslužiti i bolju.

Žao mi je, da se nakon tolikih godina rada moram povući iz uredništva, jer sam namjeravala onaj dio godine koji ću u buduće provoditi u Švicarskoj pomoići u administraciji, prepisivanju ili slično, no moja mi savjest više ne dozvoljava prešutno slaganje s današnjom uredničkom koncepcijom.

 

Uredništvu Društvenih obavijesti kao i Hrvatskoj kulturnojj zajednici želim sve najbolje u budućnosti.

 

Srdačno Vas pozdravljam, Višnja Ptiček

 

CC: UO HKZ