Zviždački internetski portal WikiLeaks samo je potvrdio ono što su mnogi u zemlji znali, a samo rijetki upozoravali i izlagali se rafalnoj verbalnoj paljbi otvorenih i prikrivenih medijskih zaštitnika političkih elita. No netom otkrivene komunikacije hrvatskih vlastodržaca s diplomatskim predstavnicima moćnih država šokirale su i one koji su znali i one koji nisu htjeli znati razmjere sramote koja se događa već dulje od deset godina.

Nakon svega nije teško zaključiti da od 2000. godine naovamo traju izdaja i lopovluk i to je u osnovi svih današnjih hrvatskih drama kojih smo svjedoci. Afere jedna za drugom munjevito ispadaju iz ormara pa se čuvenih "deset boljih godina", kako su izvoljeli u svom poltronskom transu označiti post-tuđmanovsko doba neka režimska pseta, pokazuju kao doba izdaje i rasprodaje svih nematerijalnih i materijalnih nacionalnih vrijednosti.

Pitanje je sada u kojoj je mjeri WikiLeaks otvorio oči većini koja je konstantno u nekakvom indiferentnom drijemežu, a ako i jest, što se uopće može učiniti i kako reagirati.

S obzirom na posloženi raspored moći, radikalna promjena politike je sanak pusti, a samo novi idealisti, iskreno odani općem dobru i Domovini, vratili bi Hrvatsku na pravi put i sudili počiniteljima izdaje i kriminala. U svemu što nam je pustio WikiLeaks ima elemenata špijunaže, a špijunaža je kazneno djelo i po hrvatskom Kaznenom zakonu. Članak 146 toga Zakona glasi: "Tko državnu tajnu koja mu je povjerena... učini dostupnu stranoj državi, stranoj organizaciji ili osobi koja za njih radi, kaznit će se zakonom od tri do 10 godina...". Ima i drugih članaka toga Zakona koji razrađuju pojam špijunaže, no već samo taj prvi članak budi asocijacije na mnoge poznate poteze bivših i sadašnjih hrvatskih dužnosnika. Sjetimo se samo nezakonitog dilanja državnih tajni s Pantovčaka.

Sada, pak, doznajemo što su sve pričali stranim predstavnicima i bivši mimstar pravosuđa Ivan Šimonović, čak i da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić najavljivao stranom veleposlaniku koga će progoniti, a koga ne, a Marijan Benko govorio protiv ministra Berislava Rončevića.

Nezamislivo je to bilo do 2000. godine. Bilo bi tu, dakle, itekako posla za neovisno hrvatsko odvjetništvo, ali niti ima tko tužiti, niti se ima komu podnijeti prijava jer ispada da bi čelni ljudi toga sustava trebali procesuirati sami sebe, što svakako svjedoči o tragičnoj hrvatskoj situaciji.
Otkrije li se uskoro još poneka ekskluzivna tajna iz "tihe hrvatske diplomacije", teško ćemo izbjeći dojam da su u zadnjih deset manje-više sve bili izdajnik do izdajnika, lupež do lupeža.

Kada je dr. Ivan Šimonović početkom godine postao pomočnik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava te napustio dužnost ministra pravosuđa, taj privatni uspon u karijeri pokušao se domaćoj javnosti podvaliti i kao uspjeh Hrvatske. On sam je glumatao čednost (djelovao je kao da se to događa protiv njegove volje). Što god presudilo, Šimonović je jedva dočekavši rješenje, napustio na pola mandata voljenu Domovinu i otišao na plaću veću od 20 tisuća dolara, plus sve ostalo, plus zaposlenje i supruge na podjednako plaćenom poslu. Još prije ministarskoga posla, kad je bio veleposlanik u SAD-u, s njim je otišla i supruga mu, također na radno mjesto u hrvatskom veleposlanstvu, kažu na izmišljeno radno mjesto. U hrvatskoj javnosti istican je i ispraćen kao uzor sposobna i čestita dužnosnika. Sada se otkriva da je američkom diplomatu rekao kako je spreman lažno optužiti generala Antu Gotovinu u haaškoj sudnici da je ukrao topničke dnevnike, a za tu svrhu kao tobožnji topnićki dnevnik pripremio je nečitak dokument na engleskom, zapravo nekakvu vojnu kartu koju je Gotovina objavio u svojoj knjizi. Molio je da mu se tek osigura takvo mjesto u haaškoj sudnici da ne mora gledati generala Gotovinu u oči jer Gotovina je, rekao je Šimonović, nacionalni junak.

General Ante Gotovina je osuđen na 24 godina zatvora. Cijela je nacija danima i tjednima bila preplavijena osječajem boli i nečuvene sramote i nepravde. Teško je presudu podnio i sam general Gotovina. Neki prijatelji kažu da sedam dana nije izlazio iz svoje uzničke prostorije i da je smršavio i do 10 kg, a tek u posljednje vrijeme postupno se oporavlja od toga šoka.

Nije Gotovina osuđen zbog Šimonovića i njegove deklarirane spremnosti da ga izda, lažno optuži, a da ga pritom ne gleda u oči. U moru sitnih izdaja, to je tek jedna mala izdajica, a sve skupa u sklopu jedne velike nacionalne izdaje, ali slučaj Ivana Šimonovića savršeno ilustrira tip sramne politike u Hrvatskoj koja je žrtvovala najbolje potpuno nevine ljude, koja je spremna još ih žrtvovati koliko god treba, samo da bi oni mogli pod krinkom lažnih nacionalnih interesa sebi osigurati bolju budućnost.

Današnji pomočnik glavnog tajnika UN-a zadužen za ljudska prava Ivan Šimonović bio je spreman s lažima teretiti generala Gotovinu. Zar to nije kazneno djelo, odnosno kršenje ljudskih prava generala Gotovine i to od strane čovjeka koji je danas u UN-u zadužen za ljudska prava.

Na žalost, to je slika Hrvatske, a izgovor ili utjeha da je to ujedno i slika svijeta u kojemu živimo, za čim često u svojoj nemoći posežu domaći političari beskičmenjaci, moralno je gadljiv. Cijeli taj svijet, svi stručnjaci i laici, znaju da je Ante Gotovina nevin, da je izdan, lažno optužen i osuđen, ali što se tiče hrvatskih političara za njih su i Gotovina i Hrvatska već lanjski snjegovi, savršeno im je svejedno što će s njima biti i ne žele da ih se uopće inkomodira s pitanjima takve vrste.

Nije, naravno, Ivan Šimonović jedini koji je gradio i izgradio privatnu karijeru na račun Gotovinine tamnice. Podulji je lanac svih nitkova koji su činjenjem ili nečinjenjem doveli do toga, od nezakonita dilanja državnim tajnama kako bi se otežao položaj optuženih generala, pa do osnivanja posebnih policijskih timova za lov na njih i predaje sigurnosnih službi pod nadzor stranim tajnim službama. Generale su otpremili u tamnice, a sebi su osigurale vlast, čast, unosne pozicije, Ijetovanja na bijelim jahtama, sinjem moru, kavijar i šampanjac...

Afrički diktatori krvavim dijamantima kupuju i održavaju raskoš i moć, a u slučaju Hrvatske svoje krvave karijere ostvarili su na račun života i slobode nedužnih ljudi.

Piše: Ivica Marijačić
Hrvatski list
15. rujna 2011.