Pitanje je sada u kojoj je mjeri WikiLeaks otvorio oči
većini koja je konstantno u nekakvom indiferentnom
drijemežu, a ako i jest, što se uopće može učiniti i
kako reagirati.
S obzirom na
posloženi raspored moći, radikalna promjena politike
je sanak pusti, a samo novi idealisti, iskreno odani
općem dobru i Domovini, vratili bi Hrvatsku na pravi
put i sudili počiniteljima izdaje i kriminala. U svemu
što nam je pustio WikiLeaks ima elemenata špijunaže, a
špijunaža je kazneno djelo i po hrvatskom Kaznenom
zakonu. Članak 146 toga Zakona glasi: "Tko državnu
tajnu koja mu je povjerena... učini dostupnu stranoj
državi, stranoj organizaciji ili osobi koja za njih
radi, kaznit će se zakonom od tri do 10 godina...".
Ima i drugih članaka toga Zakona koji razrađuju pojam
špijunaže, no već samo taj prvi članak budi
asocijacije na mnoge poznate poteze bivših i sadašnjih
hrvatskih dužnosnika. Sjetimo se samo nezakonitog
dilanja državnih tajni s Pantovčaka.
Sada, pak, doznajemo što su sve pričali stranim
predstavnicima i bivši mimstar pravosuđa Ivan
Šimonović, čak i da je glavni državni odvjetnik Mladen
Bajić najavljivao stranom veleposlaniku koga će
progoniti, a koga ne, a Marijan Benko govorio protiv
ministra Berislava Rončevića.
Nezamislivo
je to bilo do 2000. godine. Bilo bi tu, dakle, itekako
posla za neovisno hrvatsko odvjetništvo, ali niti ima
tko tužiti, niti se ima komu podnijeti prijava jer
ispada da bi čelni ljudi toga sustava trebali
procesuirati sami sebe, što svakako svjedoči o
tragičnoj hrvatskoj situaciji.
Otkrije li se uskoro još poneka ekskluzivna tajna iz
"tihe hrvatske diplomacije", teško ćemo izbjeći dojam
da su u zadnjih deset manje-više sve bili izdajnik do
izdajnika, lupež do lupeža.
Kada je dr. Ivan Šimonović početkom godine postao
pomočnik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava te
napustio dužnost ministra pravosuđa, taj privatni
uspon u karijeri pokušao se domaćoj javnosti podvaliti
i kao uspjeh Hrvatske. On sam je glumatao čednost
(djelovao je kao da se to događa protiv njegove
volje). Što god presudilo, Šimonović je jedva
dočekavši rješenje, napustio na pola mandata voljenu
Domovinu i otišao na plaću veću od 20 tisuća dolara,
plus sve ostalo, plus zaposlenje i supruge na
podjednako plaćenom poslu. Još prije ministarskoga
posla, kad je bio veleposlanik u SAD-u, s njim je
otišla i supruga mu, također na radno mjesto u
hrvatskom veleposlanstvu, kažu na izmišljeno radno
mjesto. U hrvatskoj javnosti istican je i ispraćen kao
uzor sposobna i čestita dužnosnika. Sada se otkriva da
je američkom diplomatu rekao kako je spreman lažno
optužiti generala Antu Gotovinu u haaškoj sudnici da
je ukrao topničke dnevnike, a za tu svrhu kao tobožnji
topnićki dnevnik pripremio je nečitak dokument na
engleskom, zapravo nekakvu vojnu kartu koju je
Gotovina objavio u svojoj knjizi. Molio je da mu se
tek osigura takvo mjesto u haaškoj sudnici da ne mora
gledati generala Gotovinu u oči jer Gotovina je, rekao
je Šimonović, nacionalni junak.
General Ante Gotovina je osuđen na 24
godina zatvora. Cijela je nacija danima i tjednima
bila preplavijena osječajem boli i nečuvene sramote i
nepravde. Teško je presudu podnio i sam general
Gotovina. Neki prijatelji kažu da sedam dana nije
izlazio iz svoje uzničke prostorije i da je smršavio i
do 10 kg, a tek u posljednje vrijeme postupno se
oporavlja od toga šoka.
Nije Gotovina osuđen zbog Šimonovića i
njegove deklarirane spremnosti da ga izda, lažno
optuži, a da ga pritom ne gleda u oči. U moru sitnih
izdaja, to je tek jedna mala izdajica, a sve skupa u
sklopu jedne velike nacionalne izdaje, ali slučaj
Ivana Šimonovića savršeno ilustrira tip sramne
politike u Hrvatskoj koja je žrtvovala najbolje
potpuno nevine ljude, koja je spremna još ih žrtvovati
koliko god treba, samo da bi oni mogli pod krinkom
lažnih nacionalnih interesa sebi osigurati bolju
budućnost.
Današnji
pomočnik glavnog tajnika UN-a zadužen za ljudska prava
Ivan Šimonović bio je spreman s lažima teretiti
generala Gotovinu. Zar to nije kazneno djelo, odnosno
kršenje ljudskih prava generala Gotovine i to od
strane čovjeka koji je danas u UN-u zadužen za ljudska
prava.
Na žalost, to je slika Hrvatske, a izgovor ili
utjeha da je to ujedno i slika svijeta u kojemu
živimo, za čim često u svojoj nemoći posežu domaći
političari beskičmenjaci, moralno je gadljiv. Cijeli
taj svijet, svi stručnjaci i laici, znaju da je Ante
Gotovina nevin, da je izdan, lažno optužen i osuđen,
ali što se tiče hrvatskih političara za njih su i
Gotovina i Hrvatska već lanjski snjegovi, savršeno im
je svejedno što će s njima biti i ne žele da ih se
uopće inkomodira s pitanjima takve vrste.
Nije, naravno, Ivan Šimonović jedini
koji je gradio i izgradio privatnu karijeru na račun
Gotovinine tamnice. Podulji je lanac svih nitkova koji
su činjenjem ili nečinjenjem doveli do toga, od
nezakonita dilanja državnim tajnama kako bi se otežao
položaj optuženih generala, pa do osnivanja posebnih
policijskih timova za lov na njih i predaje
sigurnosnih službi pod nadzor stranim tajnim službama.
Generale su otpremili u tamnice, a sebi su osigurale
vlast, čast, unosne pozicije, Ijetovanja na bijelim
jahtama, sinjem moru, kavijar i šampanjac...
Afrički diktatori krvavim dijamantima
kupuju i održavaju raskoš i moć, a u slučaju Hrvatske
svoje krvave karijere ostvarili su na račun života i
slobode nedužnih ljudi.
Piše: Ivica Marijačić
Hrvatski list
15. rujna 2011.
|