Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

TKO JE SVE I TKO BI SVE IZDAO I HAPSIO GENERALA GOTOVINU

Iako su mnogi od ljudi koji su 2005. godine bili spremni, bez ikakva razmišljanja, Antu Gotovinu prijaviti policiji (četvorica su bila spremna uzeti novac za to prokazivanje) za sebe pronašli neki 'alibi', vrlo je tužno to što je bilo više javnih ljudi koji su ga bili spremni prokazati od onih koji su ga bili spremni zaštititi od uhićenja.

Teško je doista zamisliti bilo koju zemlju koja je u XX. stoljeću vodila pravedan i obrambeni rat u kojoj bi vodeći političari i javni djelatnici tako olako policiji prijavili (neki bi za to uzeli novac) generala koji je zemlju oslobodio od petogodišnje okupacije i koji je, prema mišljenju zapadnih vojnih analitičara, bio vojnik - gospodin.

Potpredsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks dao je 27. studenoga 2010. godine intervju novinaru Večernjeg lista Ivici Radošu, povodom najava da se približava vrijeme objave haaških presuda hrvatskim generalima. Intervjuu je uredništvo odredilo zanimljiv naslov ''Moja istina: Kako je nastala izjava o generalu Anti Gotovini'' i još zanimljiviji podnaslov: ''Ljudi su mi pisali, upućivali ogorčene izjave: Kako si ti, Vladimire Šeksu, kojeg smo gledali kao jednoga od hrvatskih bogova, postao taj koji ćeš našega heroja loviti, predavati i izručivati Haagu''. Ni nadnaslov intervjua nije nezanimljiv: ''Jedan od najmoćnijih hrvatskih političara opsjednut je generalom koji čeka presudu u Hagu''.

ŠEKSOVA OPSESIJA I GRIŽNJA SAVJESTI

Sadržaj razgovora doista opravdava tvrdnju o Šeksovoj ''opsesiji'' Gotovinom. Naime, na pitanje novinara ''Kako se čini, želite se rasteretiti hipoteke tvorca krilatice ''Locirati, identificirati, (uhititi - tu je riječ novinar propustio spomenuti), transferirati?'' Šeks je novinaru i javnosti dao iscrpan odgovor:

''Na izvjestan način da. Jer, kraj ogromnoga uvjerenja hrvatskoga naroda i hrvatske javnosti da je general Gotovina heroj Domovinskog rata i hrvatski heroj, ne želim nositi stigmu i pečat da sam njegov krvnik. Prikazali su me takvim: da sam inicijator, autor, inspirator, idejni začetnik, kolovođa, spiritus movens i otac plana kojemu je cilj bio identificirati, otkriti, uhititi i prebaciti u Haag generala Gotovinu. Prikazali su da sam ja taj koji ga je išao loviti po Hrvatskoj i progoniti po svijetu. Želim kazati što je istina, ne optužujem ni Mesića ni Sanadera, samo ukazujem da je na njihov prijedlog Vijeće nacionalne sigurnosti donijelo zaključak da se aktiviraju sve aktivnosti prema lociranju, uhićenju i predaji Haagu generala Gotovine. Nije mi svejedno što je jedan dio hrvatske javnosti uvjeren da sam ja autor toga plana. Reagiram radi povijesne istine, posebno radi toga što su tisuće ljudi koji su me simpatizirali i cijenili, povjerovali tome. Ljudi su mi pisali, upućivali ogorčene izjave: Kako si ti, Vladimire Šeksu, kojega smo gledali kao jednoga od hrvatskih bogova, postao taj koji ćeš našega heroja loviti, predavati i izručivati Haagu?!'' Šeks zatim detaljno objašnjava tko je, kako, kada i gdje donio političku odluku koju je on, kao predsjednik Sabora, iznio na konferenciji za tisak 2. ožujka 2005. godine.

Tvrdi (potkrijepio je to i zapisnikom) da je ''presudu'' o lovu na Gotovinu donijelo Vijeće za nacionalnu sigurnost na tajnoj sjednici koja je održana 4. veljače 2005. godine u Uredu predsjednika Republike. Priznaje da je na sjednici bio ''po pozivu'' (kao predsjednik Sabora), ali da nije sudjelovao u raspravi. Zatim precizno navodi imena, prezimena i funkcije svih ''lovaca'' na Gotovinu: ''Na toj su sjednici kao članovi Vijeća bili predsjednik Republike Stipe Mesić, predsjednik Vlade Ivo Sanader, ministar unutarnjih poslova, pokojni Marijan Mlinarić, ministar obrane Berislav Rončević, ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Josip Lucić. Prema zapisniku, vidljivo je da ja nisam sudjelovao u raspravi. Bili su nazočni i članovi Vijeća: glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost Imra Agotić, ravnatelj Vojno-sigurnosne agencije, sada pokojni Gordan Čačić, ravnatelj Obavještajne agencije Veseljko Grubišić, ravnatelj Protuobavještajne agencije Tomislav Karamarko, ravnatelj policije Ivica Franić, predstojnik Ureda predsjednika RH Davor Božinović i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Vladislav Pivčević.''

PITANJE ODGOVORNOSTI

Nije na meni da donosim političke, međunarodno-pravne, a još i manje moralne sudove o svrsi, smislu i posljedicama donedavno (do Šeksova intervjua) tajno donesene odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost o lovu na Antu Gotovinu. U javnosti poznate uglavnom preko Šeksove formule: ''Identificirati, locirati, uhititi, transferirati''. Međutim, ono što je sada bjelodano jest činjenica da svojim javnim svjedočenjem o okolnostima, protagonistima i načinu donošenja odluke o lovu na Antu Gotovinu, nije umanjio vlastitu odgovornost, već ju je osnažio: javno je priznao da je kao predsjednik Sabora (najvišega zakonodavnoga i predstavničkoga tijela vlasti!) pristao na ulogu glasnika i glasnogovornika predsjednika Republike, predsjednika VRH-a, ali i niza manje-više prolaznih državnih činovnika koji su se ''po funkciji'' zatekli u fantomskom Vijeću za nacionalnu sigurnost.

TKO BI SVE 2005. IZDAO GOTOVINU

Vladimir Šeks i ostali, donedavno anonimni, ''lovci na Gotovinu'' slabu utjehu mogu pronaći u činjenici što je te 2005. godine pretežita većina hrvatskih političara i javnosnika bila također spremna izdati i uhititi generala koji nam je donio slobodu i oslobođenje zemlje. U kojoj mjeri u našoj zemlji nije postojalo (u to doba) i ne postoji (danas) elementarno suglasje o pravdi i nepravdi, dobru i zlu, pokazuje jedna neobična, ali DANAS DRAGOCJENA anketa koju je novinar Slobodne Dalmacije Saša Jadrijević Tomas objavio u tom listu 12. ožujka 2005. godine. Poznate političare i poznate osobe anketirao je kako bi doznao bi li generala Antu Gotovinu (u to je doba bio u bijegu) prijavili policiji i bi li za tu ''uslugu'' uzeli novac. Evo kako su razmišljali poznati i ''slavni'' Hrvati o Gotovini nepunih devet mjeseci prije njegova uhićenja (uhićenje je uslijedilo u noći od 7. na 8. prosinca 2005.):

RADIMIR ČAČIĆ, saborski zastupnik HNS-a:
Pa naravno da bih ga prijavio da ga vidim. Taj novac koji se nudi za vjerodostojnu informaciju o Gotovini treba Amerikancima odmah uzeti i staviti u zakladu za policajce koja se sada osniva. Ako Amerikanci već daju, zašto im ne uzeti?

HLOVERKA NOVAK-SRZIĆ:
Da vidim Gotovinu, ja bih sasvim sigurno reagirala. Zvala bih premijera i kamere, a onda bi on postupio kako zna. Ja svoju odgovornost prebacujem na drugoga. Dužnost je da se bjegunce prijavi, ali kod Gotovine je to drukčije jer je ta optužnica upućena na njega, ali i prema cijeloj državi. To je prije svega pitanje politike, a ne policije.

DAMIR KAJIN: saborski zastupnik IDS-a:
Da, prijavio bih ga! Oni koji ga ne bi prijavili, nezreli su ekshibicionisti. Ja bih osobno volio znati i kako se to pojedinac bez kune može toliko vremena uspješno skrivati. Treba provjeriti i navode iz medija da je bio blizak narkomiljeu, a ako je to točno, treba mu i u RH suditi. Nagradu za njegovo prijavljivanje, ostavio bih u državnom proračunu.

VEDRAN MLIKOTA, glumac:
Europa nas previše j.. e. Ne bih okrenuo 92, ali mislim da je on jako zakomplicirao sve skupa što se događa u RH, ako je istina ono kako nam se prezentira situacija s njim u medijima. Mislim da je više učinio dobroga nego lošega u ratu. Mislim da nas Europa sada malo previše j... s tim.

ĐURĐA ADLEŠIĆ, gradonačelnica Bjelovara i saborska zastupnica HSLS-a:
Prepoznala bih Gotovinu. Kud ste baš na mene naletjeli s ovim pitanjem? Ne vjerujem da je u Hrvatskoj. A na vaše pitanje mogu reći da bih ga ja prepoznala, ha, ha... Mislim da bih ga prijavila, ali ću razmisliti.

ŽELJKA ANTUNOVIĆ, saborska zastupnica SDP-a:
Izluđena sam ovom paranojom. Da! Ne znam bih li imala telefon da obavijestim MUP, ali našla bih načina da obavijestim službenu osobu. Izluđena sam više tom paranojom, mislim da nekome jako paše da se prikaže kako je Gotovina razlog zašto ne ćemo u EU. Vidjela sam u medijima i jedno idiotsko pitanje: jeste li za EU ili Gotovinu?! Dilema koja ne postoji! Gotovina nije kriv, on je samo osumnjičen, a oni koji prave cirkus od svega ovoga, najbolje sami znaju zašto to rade.

VEDRANA RUDAN, spisateljica:
Ne bih! Zato što je to neka prozirna igra između onih koji imaju moć, tj. SAD-a i Zapada, i robova - Srbije i Hrvatske koje moraju izručivati svoje zločince sudovima na koje ne odlaze zločinci iz ostatka svijeta. Gotovina nije, kad ga usporedim s Bushom, Putinom i Berlusconijem, nikakav zločinac. Da se razumijemo, ja ne volim ratnike i muškarce tri glave niže od mene, ali 92 ipak ne bih okrenula.

DANIJELA TRBOVIĆ, voditeljica na HTV-u:
Ja bih ga prijavila bez ikakvoga dvoumljenja jer zakon treba poštovati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo ''od stoljeća sedmog'' tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, a ako bi mi dali novac, deset posto bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi humano donirala.

GORAN MILIĆ, urednik i novinar na HTV-u:
U situaciji u kojoj se svi novinari oko toga dijele, ja, kao urednik Dnevnika, da nešto kažem, mrtav sam. No zvao bih kamere, to sigurno. Kad ne budem u Dnevniku, reći ću. Kad Mesić, koji je spretan govornik, ne zna već dvije godine naći formulaciju, kako ću se ja onda postaviti? Odgovor na vaše pitanje nije mi u opisu radnoga mjesta, ali i dalje ću prenositi vijesti i mišljenja o tome, isto kao i vi.

ZLATKO VITEZ, glumac:
Pa naravno da ga ne bih prijavio! Kako me to uopće možete pitati? Ma nikada ga ne bih prijavio, pa čak ni onda. Ja ga poznajem osobno iz vremena rata i bili smo zajedno u najljepšim trenucima hrvatske države. On je najzaslužniji čovjek u Domovinskom ratu!

ŽARKO PUHOVSKI, HHO:
Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud, a meni se čini da se neke stvari na Haaškom sudu mogu raščistiti i ne vidim drugoga rješenja. To se ne može rješavati tako da se pravim da nekoga ne vidim na ulici. Čovjeka treba prijaviti ako ga se prepozna, to mi je potpuno jasno.

MATE GRANIĆ, savjetnik Predsjedništva HSP-a:
Kada bih vidio umirovljenoga generala Antu Gotovinu, odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega bih informirao, a zatim Antu Đapića. Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu da se ne nalazi u Hrvatskoj.

JOŠKO MORIĆ, DC:
Da, nazvao bih 92. Ne znam što drugi kažu, ali ja kažem što bih ja napravio da ga prepoznam. Ovo što se događa oko EU-a i Gotovine nije nikakvo nesnalaženje vlasti. Oni tvrde i inzistiraju da je kod nas, a mi tvrdimo da nije. Taj problem se mora riješiti, ne zbog EU- a, nego zbog Gotovine i nas samih.

ZDRAVKO TOMAC, intelektualac:
Da ga vidim, ne bih ga prijavio i ne bih okrenuo 92 jer dužnost građanina nije da radi policijski posao. Mislim da nije dužnost intelektualca da prijavljuje ljude za koje je uvjeren da nisu krivi.

ZORAN PUSIĆ, nevladin aktivist:
Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari, ali ja bih Gotovinu u prvom redu prijavio zbog toga što je vrijeme da se pretvorimo u pravnu državu. Svatko bi tako trebao razmišljati.

ANTE MARKOV, saborski zastupnik HSS-a:
Da ga vidim, nešto bih učinio, a što bi to bilo, zadržat ću za sebe. Nema potrebe spekulirati o tome, jer prema stajalištu Vlade on nije u RH, pa ga nitko tu i ne može vidjeti.

SLAVEN LETICA, saborski zastupnik:
Ne bih ga prijavio. To je jako komplicirano moralno pitanje. Da ga vidim, pozdravio bih ga, dao mu ruku i rado popričao s njim. Što se tiče tih nagrada, bolje bi bilo da je ponuđena za one koji su napravili zlo u privatizaciji, otimali...

ZLATKO KRAMARIĆ, gradonačelnik Osijeka:
Nemoguće je da ga ja vidim prije onih službi koje ga traže. Onda k vragu i službe ako ga ja mogu vidjeti prije njih. No da ga vidim, kako sam legalist, morao bih ga prijaviti. To je moja građanska obveza. Nagradu ne bih uzeo.

ŠIME LUČIN, saborski zastupnik SDP-a:
Pa naravno da bih ga prijavio! Građanska dužnost je prijaviti, posebice nas koji se bavimo politikom, a to je i proklamirana politika. Što se tiče nagrade, osobe koje se bave ovim poslom sad još da idu teretiti porezne obveznike, to je malo neozbiljno. Ne bih uzeo novac ni od Amerikanaca.

TONČI MAJIĆ, nevladin aktivist:
Nije tajna da u Dalmatinskom komitetu imamo loše mišljenje o organima i institucijama kojima bismo u uređenoj državi inače trebali proslijediti saznanja ili dokumente te vrste. Za slučaj da do takvih informacija dođemo, naš postupak ne uključuje obavještavanje bilo koga u Hrvatskoj. Informacije bi išle direktno onima koji znaju što bi napravili.

IVO LONČAR, neovisni saborski zastupnik:
Što se mene tiče, ne! Zato što smatram da se neprimjereno i nemoralno na takav način odnositi prema junaku Domovinskog rata. Ante Gotovina je simbol hrvatske borbe za neovisnost. Simbol države je himna, grb i zastava, a za mene je i on simbol ovoga naroda. Mi ne možemo ići po diktatu Europe.

SANJA SARNAVKA, udruga B.a.b.e:
Prijavila bih ga bez razmišljanja. Što se tiče tih nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi ili skloništu za žene u Hrvatskoj. To bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende. Ta mitološka ljubav je dosta hranjena od strane države. Da se odmah reagiralo na pravi način, sad ne bi bilo ovih pitanja. Ljudi koji nemaju kruha vole igre; podržavajući Gotovinu, misle da sebi nešto čine u životu.

IVIĆ PAŠALIĆ, HB:
Pa naravno da ga ne bih prijavio! Heroje Domovinskog rata kao što je Gotovina ne tretiram tako, pa na takav način ne bih nikoga od njih prijavio. Hrvatska Vlada i Carla Del Ponte napravili su od ovoga slučaja političko pitanje.

DINO RAĐA, košarkaš:
Ne, i to je to. Kratko i jasno ne. Nije to moj posao da prijavljujem.

OLIVER MLAKAR, TV voditelj:
Da ga vidim, ne bih zvao policiju, jer nisam prijavljivač. Ako ga policija traži, neka ga onda ona i nađe. Općenito sam protiv toga Haškoga suda. To je politički sud i jahati na tom nesretnom Gotovini, i zbog toga držati ovu zemlju i narod taocima, to nema nikakvoga smisla.

ŽELJKO PECEK, saborski zastupnik HSS-a:
Ja nikoga u životu nisam prijavio pa vjerojatno ne bih ni Antu Gotovinu. Generali zaslužuju bolji odnos, jer sjetite se samo Blaškića. Prije nego što ga se sretne na cesti, treba staviti svu dokumentaciju na svjetlo dana, a koja je po kojekakvim arhivima tajnih službi. Treba pobiti one lažne dokumente koji su poslani u Haag.

ARIJANA ČULINA, glumica:
Ne bih nazvala 92. Mislim, nisam pozvana da čovjeka niti hapsim, niti optužujem, niti špijam. Jednostavno ga ne bih prijavila. Taj čovjek je za većinu ljudi heroj, jer da nije bilo njega i njemu sličnih, mi bismo sada bili Krajina. Možda nisam u pravu, ali tako mislim.

INGRID ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ, saborska zastupnica SDP-a:
Kao što bih nazvala 92 kad bih vidjela da muž tuče ženu, tako bih nazvala isti broj i kad bih vidjela Gotovinu. Ne bih se nimalo dvoumila, ali nikakav novac ne bih uzela jer je moja dužnost prijaviti.

RUŽA TOMAŠIĆ, saborska zastupnica HSP-a:
Ne bih ga prijavila ni za živu glavu! Nema šanse! Dala bih mu ruku i bila bih jako sretna da ga vidim, a nikakva policija mi ne bi pala na pamet. Ante Gotovina je junak i heroj, a Haag je njega već osudio!

KSENIJA PAJIĆ, glumica:
Ne bih nazvala taj broj o kojem govorite. Ne želim obrazlagati zašto i kako jer to je moja privatna stvar.

JOZO RADOŠ, saborski zastupnik i bivši ministar obrane:
Da, prijavio bih ga i ne bih se dvoumio. Dijelom je opravdano misliti da nas EU pritišće na tom pitanju, na kojem ne možemo sad sve učiniti, ali na to je već odavno trebalo misliti. Teško je odvojiti je li ovo političko ili policijsko pitanje. Policijsko se pitanje pretvara u političko.

 

Kada se citirani odgovori sažmu i razvrstaju u tri skupine - ''prijavili bi Gotovinu'', ''ne bi prijavili Gotovinu'' i ''ne zna ili ne želi reći bi li prijavio Gotovinu''- dolazi se lako do zaključka kako ''Šeksov poučak'' nije iznimka od pravila. Iako su mnogi od ljudi koji su 2005. godine bili spremni, bez ikakva razmišljanja, Antu Gotovinu prijaviti policiji (četvero je bilo spremno uzeti novac za to prokazivanje) za sebe pronašli neki ''alibi'', vrlo je tužno to što je bilo više javnih ljudi koji su ga bili spremni prokazati od onih koji su ga bili spremni zaštititi od uhićenja. Teško je doista zamisliti bilo koju zemlju koja je u XX. stoljeću vodila pravedan i obrambeni rat u kojoj bi vodeći političari i javni djelatnici tako olako policiji prijavili (neki bi za to uzeli novac) generala koji je zemlju oslobodio od petogodišnje okupacije i koji je, prema mišljenju zapadnih vojnih analitičara, bio vojnik gospodin. Prošlo je punih pet godina od tajne odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost (koju je Vladimir Šeks učinio javnom stvari) i pet godina od objave članka novinara Saše Jadrijevića Tomasa. Bilo bi doista zanimljivo pogledati što bi drugi akteri lova na Gotovinu i njegova ''prijavljivanja'' rekli na istu temu danas i sutra - nakon presude koju mu se uskoro (u proljeće 2011.) sprema izreći Haaški sud. Šeks je svoje kazao. Je li olakšao dušu, to ću ga priupitati kada ga sretnem.

 

ŠTO DANAS KAŽU SUDIONICI ANKETE IZ 2005.?

RUŽA TOMAŠIĆ, - 2005. rekla da ga nikad ne bi prijavila.
On je junak, pozvala bih ga u svoju stranku!
Očekujem oslobađajuću presudu za generala Gotovinu jer ovo je čisto politički sud. Mislim da smo se dosta igrali i zafrkavali. Jednostavno, ne mogu mu ništa naći. Ovo što su odgodili presudu politički je pokvareno, možda će na taj način zahtijevati od Hrvatske da još nešto potpiše. Da sretnem generala Gotovinu, ne samo da bih mu pružila ruku, pozvala bih ga i u svoju stranku. Da ga osude, itekako bi mu pružila ruku i potporu, jer smo svi tijekom suđenja shvatili da on nije kriv, da je to čisti politički sud. Naravno da bih pružila svu potporu generalu Gotovini jer je on moj heroj.

ZLATKO VITEZ, - glumac, 2005. izjavio da ga ni u kom slučaju ne bi prokazao
S radošću ću ga dočekati i izljubiti!
Na žalost, smatram da će generali biti osuđeni. U svim dosadašnjim izjavama uvijek sam govorio da je to političko suđenje, po tradiciji i na žalost nas Hrvata, počevši od suđenja u Bečkom Novom Mestu gdje su osuđeni Zrinski i Frankopan, sve po ''sudskoj proceduri'', a isto se radilo o političkom progonu i suđenju, i to jednom od prvih. Na žalost, u povijesti ih se nizalo jako mnogo, sve do ovih suđenja našim generalima. Ovdje se ne sudi samo generalu Gotovini i ostalima, nego politici predsjednika Tuđmana i hrvatskome narodom koji je mimo želje svjetskih vlastodržaca ostvario svoju državu. Ako general Gotovina bude osuđen, s radošću ću ga nakon svega dočekati i izljubiti. Ne samo njega nego i sve druge hrvatske generale. Ako bude oslobođen, u što jako sumnjam, moja će sreća time biti veća.

dr. MATE GRANIĆ, lobist, 2005. - izjavio da bi ga prijavio Sanaderu i Đapiću
Bio bih sretan da bude oslobođen, malo tko mu je pomogao kao ja!
Bio bih presretan da se na proljeće general Gotovina vrati iz Haaga, oslobođen tih teških međunarodnih optužbi u Hrvatsku kao slobodan čovjek. U slučaju da i bude osuđen, budući da sam svjedok i akter tih događanja za koje ga optužuju, i dalje ću čvrsto vjerovati da je nevin. Konačno, malo tko mu je pomagao kao ja. I on i njegova obitelj, zahvalili su mi za iskrene izjave koje sam iznio kao svjedok obrane na njegovom procesu na haškom sudištu.

Goran MILIĆ, novinar HTV-a, - 2005. izjavio kako ne zna bi li ga prijavio
Što god bilo, ja bih mu stisnuo ruku!
Bojim se da će presuda generalima biti nešto između oslobađajuće i one najgore. Teško je prognozirati, sve se mijenja iz dana u dan i nikada se ne zna. To je isto kao da ste prognozirali tko će biti domaćin Svjetskoga prvenstva u nogometu, svi očekuju jedne, a na kraju se dogodi nešto sasvim drugo. Isti je ustroj i sa suđenjem, mnogo čimbenika i odnosa utječe na konačnu odluku. Tu se svašta isprepleće do zadnjega trenutka. To nije pravi sud, ali mi smo na njega pristali, onda ispada kao da jest. Bez obzira, bio general Gotovina osuđen i oslobođen, pružio bih mu ruku i popričao s njim. Naravno da su tu pomiješani razni elementi, jedan je novinarski, drugi ljudski.

ZDRAVKO TOMAC, političar i publicist, - izjavio 2005. da ga ne bi prijavio
Bila bi mi čast stisnuti mu ruku, a vrijeme je da se počne raščišćavati s petom kolonom u RH.
Ako bi Haaški sud sudio prema pravu i pravdi, general Gotovina morao bi biti oslobođen jer proces je pokazao da nije kriv. Svi svjedoci su raskrinkani, argumenti optužnice su pali. S obzirom da se radi o političkome sudu, a ne o sudu pravde i pravednosti, još uvijek oslobađanje ovisi i o odnosu političkih snaga. U toj političkoj borbi istaknuo bih sljedeće. Srbijanski predsjednik Tadić javno je vršio pritisak na Haaški sud rekavši da će biti velikih problema u regionu ako general Gotovina bude oslobođen, a da njegov kolega iz Hrvatske, Josipović, kao ni bilo tko drugi, nije reagirao na to. Iz toga proizlazi da se vode prljave političke igre, a da Hrvatska ništa ne čini da pomogne Gotovini, štoviše predsjednik Josipović rekao je da će on oduzeti čin generalu Gotovini ako bude osuđen. Rekao je po prilici: bez obzira što nije kriv, ako bi ga sud osudio, mi ćemo tu presudu priznati. To je jedna prljava borba i nadam se da će se naći neki kompromis u tim raznim pritiscima između oslobađajuće i drastične presude. Možda se napravi neki kompromis da bude suđen onoliko koliko je već odležao u zatvoru, odnosno da izađe. Za mene je general Gotovina uvijek bio nevin, to sam stalno i govorio, nepravedno suđen, velika žrtva i veliki junak, ne samo da bih mu dao ruku, nego sve što treba dati jednom od naših najvećih heroja s kraja prošloga stoljeća. Pod njegovim vodstvom obranjen je Bihać, spašeno je tisuće ljudi od zločina koji bi bili gori od Srebrenice. Mislim da će presuda Gotovini biti jedan veliki test i da to može biti ključni događaj koji će okrenuti političku situaciju u Hrvatskoj. Vrijeme je da se u Hrvatskoj upravo nakon presude Gotovini, bez obzira kakva ona bila, počne s raščišćavanjem s petom haaškom kolonom koja je donijela veliku nepravdu. Bila bi mi čast stisnuti ruku generalu Gotovini, a na ovaj mu način zahvaljujem na svemu što je napravio, na njegovu velikom herojstvu. On je jedan od ključnih ljudi u novijoj hrvatskoj povijesti i kao takav će ostati obilježen.

Prof. ŽARKO PUHOVSKI, - 2005. godine izjavio da bi prijavio Gotovinu
Po mojim informacijama, kod Gotovine se radi samo o rubnoj odgovornosti
Od sve trojice hrvatskih generala koji se sada nalaze u Haagu i čekaju presudu, prema mome saznanju, najslabiji je slučaj generala Gotovine. Uvjerenje da se na tom sudu ozbiljno sudi, da su svi argumenti uzeti u obzir, ali po mom mišljenju kod Gotovine se radi o rubnoj verziji zapovjedne odgovornosti. To znači da će sitnice u njegovu slučaju presuđivati, a mogućnost presude je ijedna i druga: i osuda i oslobađajuća presuda. Međutim, čini mi se da će završiti sličnom varijantom presude Blaškiću. To znači da bude osuđen, ali na vrijeme koje je već odsjedio u Haagu. To je u moralnom smislu najgora pozicija, ali i olakšanje jer je de iure kriv, a de facto slobodan.

DAMIR KAJIN, - saborski zastupnik IDS-a, 2005. rekao da bi ga u svakom slučaju prijavio
Bude li oslobođen, izrazit ću mu žaljenje, ali bih tražio da kaže tko je odgovoran za palež!
Gotovina je zapovijedao Hrvatskom vojskom. Prije svega pamtim ga kao onoga tko je na kninskoj tvrđavi uskliknuo da se njegove postrojbe ponašaju kao one koji su plaćene po ratnome plijenu. Na toj izjavi Gotovini skidam kapu. Je li on mogao zaustaviti palež nakon Oluje, ne znam, ali moje mišljenje je da su za to dominantno odgovorne silne vlasti, odnosno politika državnoga vrha, jer zapaliti preko 20 tisuća, što gospodarskih, što stambenih zgrada, u 30-ak dana nakon 8. kolovoza 1995. to ne bi bilo moguće bez pristanka ljudi s najvećega vrha. Tezu o zločinačkom pothvatu apsolutno odbacujem jer je Hrvatska imala obvezu prema naraštajima u svoj teritorijalni korpus inkorporirati amputirana područja. Ono što Gotovini stavljam na teret jest prije svega potpisno pismo generala zbog kojeg ga je Mesić razriješio, zatim bijeg i način financiranja svoga bijega od krugova, kojih se treba inače klonuti, te spekulacije o trgovini drogom, što mu je na teret stavljala Sanaderova administracija, što ostaje visjeti u zraku. Ako je to istina, onda mu treba suditi u Hrvatskoj. Našao bih se s Gotovinom, našao sam se i sa Zagorcem. Ali gdje sam se našao?! U Hrvatskom saboru pred djelatnicima IDS-a u klubu IDS-a tako da svatko može čuti što sam točno govorio. Ako bi se s njim negdje našao, sigurno ne bih govorio u četiri oka, nego bih sa sobom poveo još nekoga. I što bih mu ja poručio? Ako bude oslobođen, izrazio bih žaljenje što je u haaškom pritvoru proveo pet, šest godina, ali bih mu sugerirao da kaže tko je odgovoran za palež nakon što je Oluja okončana, nakon 8. kolovoza. Ako mu je izrečena kazna koja je kompenzirana vremenom koji je proveo u pritvoru, također bih mu rekao da radi sebe i povijesne istine odgovori što je bilo nakon 8. kolovoza. A ako treba nastaviti izdržavanje kazne u nekom od zatvora diljem Europe, tamo zasigurno ne bih išao osim ako bi to bila politika Sabora da ga se posjeti i tada bih mu ponovno rekao: ''Govori što je bilo nakon 8. kolovoza jer ne treba nitko na sebe preuzimati odgovornost za onoga trećega''. Želim reći da Gotovina kao i Čermak, za razliku do Markača koji nema ništa, i danas iz Scheveningena vodi neke poduzetničke aktivnosti, prije svega na prostoru Dalmacije. To su saznanja koja imam čak i od ljudi koji su ga posjetili.

Piše: dr. Slaven Letica
Objavio: Hrvatski list, broj 324, 9. prosinca 2010.

11.12.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: