Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
╚asopis DO
Hrvatska
Va╣a pisma
Knjige
  Iz ęvicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

JASENOVA─îKI MIT ILI PRIPREME ZA NOVI RAT    (11.05.2011.)

Donosimo nekoliko zanimljivosti iz knjige admirala Domazeta, koju ─çemo predstaviti 15. ovog mjeseca u Badenu - Vidi POZIV

Na kraju otvaramo diskusiju na temu:

Trebaju li Hrvati u Švicarskoj reagirati na presude i kako?

 

Hrvatski domovinski rat 1991. - 1995. strateški pogled

Regentova 'jadna zemlja'


Hitler, briljantno vo─Ĺen anglosaksonskom 'nevidijivom rukom' 1939. od Sredi┼ínje Europe po─Źinje spiralu nasilja i krvi, kakvu svijet do tada nije do┼żivio. Ako je Sredi┼ínja Europa u ratu, onda se po zakonu spojenih posuda i Balkan, kao njezino prednje dvori┼íte, morao i sam na─çi u ratnom kovitlacu.

Kaoti─Źna jugoslavenska stvarnost u predve─Źerje Drugog svjetskog rata izravna je posljedica politike koju je od 1918. Beograd provodio sustavno, bez ikakvih korekcija. Ne samo geslo, nego, slobodno se mo┼że re─çi, i program te politike bio je: "Neka Hrvati i Slovenci rade za nas, a mi, koji smo 'pobjednici i osloboditelji' vladat ─çemo zemljom i predstavljati 'veliku Srbiju' na me─Ĺunarodnoj razini." Isto geslo, a to zna─Źi i isti program, preuzet ─çe 1991. Slobodan Milo┼íevi─ç, uzviknuv┼íi: "Srbi ne znaju raditi, ali znaju ratovati".
Prvu jugoslavensku dr┼żavu najbolje i najslikovitije opisao je regent Pavle Kara─Ĺor─Ĺevi─ç, potpisnik Trojnoga pakta sa silama Osovine, rekav┼íi: "Jadna je zemlja kojom vladaju generali i pravoslavni popovi".
Ta je regentova 'jadna zemlja' bila predodre─Ĺena da umre, ali ujedno je bila predodre─Ĺena da se na njezinim ru┼íevinama izgradi nova neprirodna tvorevina koja ─çe imati istu zada─çu - biti britanska upori┼ína to─Źka na jugoistoku Europe.

I dr┼żavni udar generala Simovi─ça i Paveli─ç i njegovih 400 usta┼ía, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija. A ona, nova Jugoslavija mogla je nastati samo na jedan na─Źin - da se na njezinu podru─Źju odvije rat 'svi protiv svih'.

Hrvati u o─Źima Karla Marxa i Friedricha Engelsa

Nastanak obje Jugoslavije, i njihovih sedam desetlje─ça ┼żivljenja, obilje┼żila je britanska ruka, njezina diplomacija prijevarom. Ve─ç od nastanka Jugoslavije, to jest od dana kad je na poticaj britanske vlade u ┼Żenevi odr┼żana "Jugoslavenska konferencija" ta je dr┼żava obilje┼żena prijevarama, licemjerjem i ─Źistim la┼żima, ┼íto ─çe sedamdeset i ─Źetiri godine kasnije dovesti do otvorene srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, u ─Źemu ─çe britanska VIada odigrati glavnu ulogu, kao ┼íto je to ─Źinila i u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Britanska je diplomacija prijevarom sustavno jo┼í od sredine 19. stolje─ça, stvarala sliku o Hrvatima kao 'zlo─Źina─Źkom narodu'. Za to su kao uzor, poslu┼żili Karl Marx i Friedrich Engels, koji su tim istim Hrvatima navijestili "rat uni┼ítenja" i "bezobzirnog terora", jer su se usudili spasiti Habsbur┼íku Monarhiju, koju su oni prevratni┼ítvom namjeravali uni┼ítiti. Za razliku od 'zlo─Źina─Źkih Hrvata', Srbi su, poput Bayronovih Grka u┼íli, ne samo u svijest britanske javnosti, kao hrabri borci, koji su se u balkanskim ratovima borili za svoju slobodu protiv bezobzirnih i okrutnih Turaka, ili u Prvom svjetskom ratu protiv reakcionarnih Habsburgovaca.

Takav britanski stereotip osobito se o─Źitovao u Drugom svjetskom ratu. Groteskna priroda Paveli─çeva re┼żima do┼íla im je kao naru─Źena i samo je potvrdila njihove ve─ç ustaljene predrasude. Njih nimalo nije zanimalo kakav je oblik vlasti bio u Nezavisnoj Dr┼żavi Hrvatskoj. Ponajmanje je njih zanimalo da usta┼íki re┼żim nije imao svoju originalnu politi─Źku filozofiju. Njima ─çe biti vazno samo to koliko ─çe taj re┼żim zlo─Źinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne dr┼żave. To je za njih bilo isklju─Źivo prakti─Źno pitanje. Za politiku Velike Britanije i njezine sljedbnike bila je bitna ─Źinjenica da je Nezavisna Dr┼żava Hrvatska nastala i odr┼żavala se u osovinskom sklopu te da je preuzela njihove zlo─Źina─Źke metode.
Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Paveli─ç poslan u Hrvatsku, da preuzme zlo─Źina─Źke metode, kao ┼íto je i Tito poslan da postane 'antifa┼íist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne vi┼íe kao kraljevina, nego kao komunisti─Źka tvorevina u kojoj ─çe se zlo─Źina─Źkim metodama lak┼íe obra─Źunati, ne toliko s Paveli─çevim zlo─Źincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom.

Ante Paveli─ç i Josip Broz Tito igra─Źi istoga tima

U ratu 'svi protiv svih' kao planu krvi, na kojem ─çe izrasti druga Jugoslavija, morali su i prije Paveli─çeva preuzimanja vlasti krenuti obra─Źuni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvo, protiv ─Źetnika koji su jo┼í od 1918. sijali strah i teror i neka┼żnjeno ubijali, a potom, nakon Paveli─çeva dolaska na vlast, i Hrvata koji su se protivili njegovu re┼żimu. Potom su slijedili pokolji i usta┼ía i ─Źetnika, kao posljedica nakupljene mr┼żnje koja je izrasla na britanskoj podjeli naroda, na one dr┼żavotvorne, i one koji to nisu.

Izglasani rasni zakoni u Nezavisnoj Dr┼żavi Hrvatskoj, za koje nema niti mo┼że biti bilo kakva opravdanja, postali su neoborivim dokazom britanske teorije o 'zlo─Źina─Źkim Hrvatima'. Zato se s pravom, i bez zadr┼íke, mo┼że re─çi - Ante Paveli─ç nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isklju─Źivo na njegovu ┼ítetu.
A ─Źiji je Ante Paveli─ç bio igra─Ź, i za ─Źije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: ┼íto je bez borbe napustio Zagreb, ┼íto je stotine tisu─ça svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, ┼íto je bez pote┼íko─ça prebjegao u Argentinu, i kona─Źno ┼íto je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u ┼ápanjolskoj.

A Tito, ─Źiji je on bio igra─Ź? S mentalnim sklopom diktatora, kao i Staljin, bio je idealna osoba za britansku politiku diplomacija prijevarom. To je razlogom za┼íto je bez oklijevanja, Churchill upravo njemu, a ne kralju Petru, odnosno Dra┼żi Mihajlovi─çu, dao prednost. Zato nije nimalo ─Źudno ┼íto je 1943., taj isti Churchill, u pomo─ç Titu poslao ─Źak i svoga sina. Britanska obavje┼ítajna slu┼żba, a posljedi─Źno tome i Churchill, dobro su znali da Tito nije nikakav revolucionar pun pravednosti za sve, nego obi─Źan prodava─Ź magle, sklon 'blagodatima ┼żivota' od luksuza svake vrste do lijepih ┼żena.

S otvorenom britanskom potporom, Tito je shvatio da je sve odlu─Źeno te da ne─çe imati nikakvih pote┼íko─ça zadr┼żati vlast poslije rata. Tako je i bilo. Prvi izbori odr┼żani prema bolj┼íevi─Źkom na─Źelu, na znakovit datum 11. Studenoga 1945., samo su bili formalnost da Tito i njegovi komunisti preuzimu vlast u novoj Jugoslaviji.

A onda je krenuo neumoljiv obra─Źun s 'narodnim izdajnicima', u kojemu je kri┼żni put bio samo jedan od oblika rata poslije rata.

U Paveli─çevu zlo─Źina─Źkom udaru i Titovu zlo─Źina─Źkom protuudaru trebalo je, prema anglosaksonskom planu, kona─Źno na prvim vratima Euroazije slomiti krp─çanstvo, a prije svega katoli─Źanstvo. Dakle, Paveli─ç i Tito nisu ni┼íta drugo nego dva klona proizvedena u istom laboratoriju i s istom zada─çom. A to ┼íto tobo┼że dolaze iz suprotstavljenih ideologija samo je obmana. Da su oni 'dvije strane iste medalje', potvr─Ĺuje to da nakon Paveli─ça u drugoj Jugoslaviji nije nestao totalitarizam. Naprotiv! Obnovljena od komunista, Jugoslavlja je krenula u dr┼żavni i dru┼ítveni ┼żivot doslovno kopiraju─çi Staljinov Sovjetski Savez.

Nakon sukoba sa Staljinom 1948., u Titovoj ─çe se Jugoslaviji dogoditi neke promjene koje, me─Ĺutim, nikada u pitanje nisu dovele totalitaristi─Źko obilje┼żje vlasti. To se osobito odnosi na komunisti─Źku partiju i na─Źin na koji se ona obra─Źunavala s neistomi┼íljenicima.
Jedino je nadbiskup Alojzije Stepinac, osjetiv┼íi bilo svog naroda, spoznao tko su Paveli─ç i Tito i ┼íto im je namjera, odnosno zada─ça. Njegova istinita spoznaja odvest ─çe ga prema mu─Źeni─Źkoj smrti, ali i uzdignuti na ─Źast oltara.

Jasenova─Źki mit ili priprema za novi rat

Naj─Źe┼í─çe spominjana brojka o ukupnim gubitcima na podru─Źju Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu jest 1,7 milijuna poginulih.
Me─Ĺutim, tu brojku nikada nisu potvrdili demografski stru─Źnjaci. Oni su, polaze─çi od procjene "prirodnoga gubitka", odnosno znatno ni┼żeg nataliteta u ratu (glad, bolesti, egzodusi), uklju─Źiv┼íi protjerane Nijemace te prognane AIbance i Turke, procijenili da je izme─Ĺu 1941. i 1945. u Jugoslaviji moglo najvi┼íe biti milijun ┼żrtava.

Budu─çi da su svi oni kojima je mila britanska teorija o 'zlo─Źina─Źkim Hrvatima' neprestano ponavljali, da je u logoru Jasenovac tijekom rata izginulo 700.000 Srba, nisu mogli napustiti brojku od 1,7 milijuna ┼żrtava jer bi to zna─Źilo odreknu─çe i od navedene teorije.
Brojkom od 1,7 milijuna ┼żrtava slu┼żio se i Tito da bi postigao ┼íto ve─çu ratnu od┼ítetu od Njema─Źke. Naknada je ispla─çena iako se nikada nije saznalo kamo je oti┼íla i na ┼íto je potro┼íena.

Pri uveli─Źavanju brojki pou─Źno je prisjetiti se talijanske poslovice koja ka┼że: "Ako nije istinito, dobro je izmi┼íljeno".
Istina je da je komunisti─Źka vlast 1950. zatra┼żila statisti─Źke podatke o broju ┼żrtava, ali istina je i to da oni nikada nisu objavljeni, a o razlozima je besmisleno i raspravijati.

Pobornici jasenova─Źkog mita, a i njegovi prora─Źunati promicatelji, kako je to napisao dr. Franjo Tu─Ĺman, zlo─Źin Jasenovca pretvorili su u "koheziono tkivo" jugoslavenske zajednice, izopa─Źuju─çi povijesnu stvarnost, i obmanjuju─çi javnost, tvrde─çi da je u njemu izginulo toliko ili ─Źak i vi┼íe ljudi, negoli u cijeloj Jugoslaviji na svim zara─çenim stranama.

Inzistiranje na 700 tisu─ça ┼żrtava, ┼íto ne odgovara povijesnoj istini, za svrhu ima dizanje Jasenovca na razinu drugog najve─çeg logora u nacisti─Źkoj Europi, da bi teorija o 'zlo─Źina─Źkim Hrvatima' s vremenom postala projektirana stvarnost. To ┼íto je preuveli─Źavanje potpuno nepotrebno i ┼ítetno, jer za posljedicu ima dugotrajne povijesne, politi─Źke i moralne implikacije, to promicatelje jasenova─Źkog mita odve─ç ne brine, kao ┼íto ih ne brine ni objektivan broj ubijenih u Jasenovcu i drugim logorima kvinslinske usta┼íke NDH, koji je sam po sebi dovoljno stra┼ían i dovoljno grozan.

Nakon kratkoga zati┼íja pedesetih i ┼íezdesetih godina, Jasenova─Źki je mit sedamdesetih godina 20. stolje─ça, osobito nakon Hrvatskoga prolje─ça, ponovno aktualiziran prigodom razli─Źitih obljetnica. Broj ┼żrtava zadr┼żan je na razini od sedamsto tisu─ça, ali s o─Źitom tendencijom daljnjeg uveli─Źavanja, ali i sve ve─çeg i jednostranog isticanja tih ┼żrtava na postizanje pogor┼íanja hrvatsko-srpskih odnosa.
Za ─Źetiri i pol desetlje─ça sustavno i smi┼íljeno manipuliranje ratnim ┼żrtvama poslu┼żit ─çe za raspirivanje srpsko-hrvatskog razdora, koji ─çe vrhunac dose─çi u osamdesetim godinama i biti uvertirom za Milo┼íevi─çev krvavi ratni pohod prvo na Hrvatsku, a potom na Bosnu i Hercegovinu.


Vanjske i unutarnje granice drugeJugoslavije

U novoj, drugoj Jugoslaviji vanjske granice utvr─Ĺene su tako da je granica s Gr─Źkom, Albanijom i Bugarskom ostala ista kao 1913., to jest kao i poslije Drugoga balkanskog rata.
Na sjeveru Jugoslavije, odnosno Srbije, granica je ostala kao i 1919., onakva kakvaje utvr─Ĺena u Trianonu, kad je Srbija sebi pripojila Vojvodinu, nekada ju┼żnu Ma─Ĺarsku, kao i hrvatski Srijem, kojemu su granice dopirale do Zemuna.

Jugoslavenska je Vlada djelomi─Źno dobila Baranju jer je ve─çi dio te pokrajine ostao unutar Ma─Ĺarske. Srpsku je vlast vi┼íe zanimao ve─çi dio Banata, na ┼ítetu Rumunjske i Ma─Ĺarske, nego ma─Ĺarski dio Baranje, u kojemu su se nalazili gradovi Moha─Ź i Pe─Źuh s brojnim hrvatskim ┼żivljem.

Granica Hrvatske s Ma─Ĺarskom na rijeci Dravi ostala je ista kao i prije tisu─çu godina, a granica izme─Ĺu Slovenije i Austrije utvr─Ĺena je plebiscitarno 1919. godine. Tom je prigodom oko 500 tisu─ça Slovenaca ostalo u Austriji i mnogi su odlu─Źili uzeti austrijsko dr┼żavljanstvo, a u gradovima Klagenfurtu (Celovecu) i Vilachu (Beljaku) ostalo je oko 50 tisu─ça Hrvata.

Jedina promjena vanjskih granica Jugoslavije 1945. dogodila se u podru─Źjima koja su 1918. potpala pod Italiju. Za povratak tih podru─Źja u okrilje Hrvatske nisu toliko zaslu┼żni Titovi komunisti, koliko ─çe oni kasnije to sebi pripisivati, nego Katoli─Źka crkva koja je u uvjetima zastra┼íuju─çe talijanizacije uspjela sa─Źuvati hrvatski identitet Istre i Kvarnerskih otoka. Posebnu zaslugu ima vele─Źasni Bo┼żo Milanovi─ç, koji je prije prihva─çanja sporazuma u Parizu 1948. prilo┼żio nepobitan dokaz - etni─Źku kartu - prema kojoj su Hrvati bili ve─çina na tom ina─çe povijesnom hrvatskom podru─Źju.

Unutarnje granice, Srbija je ukinula 1918., da bi lak┼íe ostvarila 'veliku Srbiju' te je prva Jugoslavija bila podijeljena u trideset tri podru─Źja. Godine 1929. I 1931. monarhisti─Źka se Jugoslavija ponovno prekraja, tada u devet regija, od kojih je jedna bila sa slovenskom ve─çinom, ┼íest sa srpskom ve─çinom, a dvije s hrvatskom ve─çinom. Osam godina kasnije, nakon sporazuma Cvetkovi─ç-Ma─Źek, Hrvatskoj je pripala i sjeverna Bosna (sve do Tuzle) i Hercegovina (s Mostarom i Travnikom).

U drugoj Jugoslaviji odluku o osnivanju federalnih republika i autonomnih pokrajina, komunisti su potvrdili Ustavom iz 1945., ali i tada je problem granica unutar Jugoslavije ostao i dalje neriješen.
Povjerenstvo visokih predstavnika komunisti─Źkog re┼żima, u sastavu Milovan ─Éilas, Milentije Popovi─ç, Vicko Krstulovi─ç, Jovan Veselinov i Jerko Zlatari─ç, unutarnje su granice odredili prate─çi one 'povijesne', ali tako da je Hrvatska ispala veliki gubitnik, a Srbija veliki dobitnik. Naime, Hrvatskoj su oduzete Hercegovina i sjeverna Bosna (Posavina) i dodijeljene Bosni i Hercegovini, Boka kotorska pripala je Crnoj Gori, a Srijem Srbiji.

Hrvatskoj je pripojena Istra, koja je oduvijek bila hrvatska zemlja, te mali dio Baranje s hrvatskom ve─çinom. Bosna i Hercegovina dobila je granice s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom koje datiraju iz turske vladavine, uklju─Źuju─çi i Neum, ali ne i Sutorinu. Makedonija je izgubila dio teritorija u korist Srbije, ali zadr┼żalaje grad Kumanovo sa srpskom manjinom. Crnoj je Gori pripojena hrvatska Boka kotorska i dio Sand┼żaka, a Slovenija je zadr┼żala svoje granice iz 1918. uz dio Gorice i slovenskoga primorja.
Pozorniji pogled na komunisti─Źku unutarnju podjelu Jugoslavije otkriva da je Srbija znatno pro┼íirila svoj teritorij, ako se izuzmu prolazna osvajanja u Srednjem vijeku i razdoblje balkanskih ratova. Odbijen je zahtjev srpskih vo─Ĺa da i Bosna i Hercegovina bude jedna od autonomnih pokrajina u sklopu Srbije. Unato─ç nepravednoj podjeli, granice republika i pokrajina u drugoj Jugoslaviji nisu nikada bile upitne, sve do 1991., kad je obnovljena ideja 'velike Srbije' koja ─çe postati podlogom za oru┼żanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Davor Domazet - Lošo

vidi:

DESETLJETNE SRPSKE PRIPREME ZA RAT

PROSLOV i pozivnica

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU