Ali, kako se uopće može govoriti o slobodnom izboru ako
se radi o osnovnim prirodnim zakonima!? Tjelesni organi
imaju svoju funkciju, koju ne možemo birati ni
mijenjati. Pravo na različitost? Da, svakako imamo pravo
na različitost! U svemu, osim u onome za što nemamo
osobne mogućnosti da ga ostvarimo. I, razumije se, ni u
kriminalu. Može li se slobodnim izborom promijeniti
psihička devijantnost? Može li se fizička nedostatnost
poništiti slobodnim izborom? Mediokritetski mozak
zamijeniti visokim faktorom inteligencije? I koji se
uopće vitalni prirodni zakon može slobodnim izborom
izmijeniti, a da to ne bude neprirodno i nakazno?
Može se
nadoknaditi ili odstraniti organ, ali samo u istoj
funkciji. Korigirati vid, nagluhost, može se gristi
zubnim protezama, može se djelomično nadomjestiti
amputirana noga, odstraniti mandule, žučna kesica,
može se i disati na kanilu, premošćivati žile i
crijeva. Ali samo prisilom krajnje nužde, da bi se
sačuvala funkcija, ne nikakvim voljnim slobodnim
izborom. I tek - oskudnom umjetnom nadoknadom, a
najčešće zakinućem i siromašenjem, pa i sakaćenjem. I
ne može se jetrom zamijeniti srce, ni slušnim aparatom
ispraviti vid...
Čovjeku u organiziranoj zajednici ne pripadaju
društvena prava na djelatnosti kojih svrhu ne može
ispuniti. Može ih do mile volje inokosno pokušavati
ostvariti, ali ne i legalizirati. Praktički, nitko ne
može spriječiti skakanje bez padobrana. Može nam biti
ne znam kako žao ako nemamo pravo biti astronaut,
rekordni ronilac na dah, virtuoz na violini. Ali
nemamo pravo natjecanja čak ni sa zviždačima kroz
prste, ako nam to ne ide; a puhati u šaku možemo do
mile volje... Ne ćemo zbog toga s onima koji dijele
našu sudbinu krenuti u povorku gradom i skakutati u
tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći
nedojkama ili puzdrama, fućkati, udarati činelama,
bubnjevima i tamburinima, mahati krpicama, ispisivati
svoju uskraćenost na transparente, panoe i zastave u
svim duginim bojama... pa onda još svoje egzibicije i
svoje tobožnje ogorčenje i želju za promocijom i
publicitetom paradoksalno i komično nazivati Paradom
ponosa.
Ima u ovom našem konzervativnom narodu
izreka: Čega se normalni stide... time se oni drugi
ponose. Možda bi neki frustrirani daltonist mogao isto
tako paradno i ponosno zahtijevati zabranu obojenih
svjetala na semaforu ili boja na zastavi, jer nisu
prilagođene njemu; možda bi neki slabovidni
astigmatičar zaželio pilotirati; bezbožnik tražiti
crkveno vjenčanje; nepismeni sveučilišnu katedru;
idiot ministarsku stolicu... Istina, ni to se danas
pouzdano ne zna... ali pretpostavljam da im ipak ne bi
bilo odprve udovoljeno, čak ni prema političkim
mjerilima. Iz jednostavnog razloga: što je bjelodano
kako nisu u stanju ispuniti svrhu, ili barem ne
potpuno, pa ni zadovoljavajuće.
Doduše,
lažni demokrati i kvazi liberali, degenerirana
ljevica, prodaju svoje prigodne floskule o jednakim
pravima za sve manjine, apsolutizirajući sve odreda,
kao da svaka manjina koja nije kriminalna, ima pravo
na javno priznanje, posebnu zakonsku zaštitu i
potporu, izjednačavanje s nacionalnom, jezičnom,
vjerskom, ili političkom manjinom, i to upravo u
svojim devijantnim i ekscesnim segmentima. A manjina
ima mali milijun!
Dakako,
zakonodavcu je kudikamo jednostavnije, na primjer,
ovisnost o drogama proglasiti kriminalom, i nesretnike
satrapski kažnjavati, nego zaštititi manjinska ljudska
prava narkomana, alkoholičara, kockara, pušača.
Izjednačavanje u svim pravima svih ekscesnih manjina
bez ikakve selekcije, nalikovalo bi izjednačavanju
paraolimpijaca s olimpijcima, bez uvažavanja njihovih
hendikepa. Ne zaboravimo da zakon ne samo ne štiti
samoubojice i njihovo pravo "slobodnog izbora", nego,
ako može, kažnjava i sam pokušaj, pa i eutanaziju. A
kad je tako, zašto onda ne sankcionirati tisućgodišnji
etički krimen, zloglasni protuprirodni blud!? Zar je
veći grijeh skratiti voljno vlastiti život, pa i
vlastite muke, nego lišiti ljudsku zajednicu jednog
ili više budućih ljudi?
Ovi veseljaci oskudna stida, što paradiraju gradovima
zahtijevajući neke administrativne privilegije,
ističući svoje ljudske nemogućnosti kao imanentno
svoje pravo, najvažniji dio "zakinutih" ljudskih
prava: svoju seksualnu nasladu, ostvaruju, zasad još,
ne javno, ali niti tajno, već u relativnoj diskreciji,
onako kao i svi ostali. To je tako činio i čini
ljudski rod manje-više u svim društvima od početka
svijeta, slobodno - jer ilegalno - i u punoj mjeri,
osim u zemaljskom raju, ali tamo je to bilo zbog
nedostatka partnera (no da su zatražili od Boga još po
jednog Adama i po jednu još Evu, bili bi možda
heteroseksualci zakinuti. A gdje bismo tek onda bili
bez Kaina i nepoznate mu partnerice!?).
Danas pak oni mogu i kudikamo više
nego samo šetkati Rivom i Zrinjevcem trljajući se
kukovima, mazeći se i držeći se za mali prstić, i
nitko dobra želudca ne želi im to uskratiti. Pa tako,
uostalom, i svi mi drugi, jednostavno prisvajamo i
uzurpiramo svoja prava, katkad i sablažnjivo, katkad i
bez ponosa, samo dakako, bez šarenih parada. Varamo
šutke prirodu praveći djecu tek kada sakupimo novac za
pelene i za kolica, a sve ostalo tek marljivo i
legalno prezervativno fingiramo, čak i uz odobrenje
Svete Stolice, sve do - odlučujućega trenutka, kad
zasnivamo novi život.
Ali oni traže i ono na što nemaju ni
pravo ni mogućnosti, budući da nema u njih ni na
vidiku - "odlučujućega trenutka". Nemaju pravo stoga
što nisu u stanju ispuniti svrhu, makar imali i za
troja kolica. Oni zapravo i nisu spremni prihvatiti
svoju prirodnu onemogućenost, svoju izdvojenost i
uskratu, iako je inače deklarativno smatraju velikom
srećom, a to je onda njihova privatna proturječna
zbrka, frustracija i nevolja, a ne društveni propust.
Jer drugi se jednostavno ne žele radovati njihovoj
sreći u nesreći, nego su još k tome, srećom, lišeni
mogućnosti da budu sretni onim čime su sretni oni.
Zahtijevaju svoj separatni status, a u
isti mah i izjednačenje s onima od kojih se naglašeno
razlikuju, s kojima hoće biti različito-jednaki. Ne
prihvaćaju činjenicu da su devijantni, neprirodno
usmjereni, a da su im ipak sva tjelesna zadovoljstva
sačuvana, i samo neka socijalna i
formalno-administrativna, po svakoj ljudskoj logici,
uskraćena; da su u neizmjerno manjoj mjeri oštećeni
negoli, recimo, dvospolci, uškopljenici ili nemoćnici,
kojih ipak nigdje nije čuti ni vidjeti. Da im nije
toliko stalo do egzibicionizma i neshvatljivo
bestidnog publiciteta, zar im ne bi bilo mudrije,
ljudskije, pa i pristojnije, zadovoljiti se svojom
srećom, a neke društvene forme zanemariti primjereno
stanju stvari, negoli na njima tako bučno ustrajavati
i zamarati klonulu državu i prekapacitirani Sabor?
Jer time
samo degutantno skreću pozornost na svoju nakaradnu
osujećenost i uznemiruju većinsku javnost, ljude koji
svoje prirodne sklonosti ne namjeravaju oglašavati i
promicati (osim u pornografskom tisku), jer nemaju za
to potrebe, ne pokreću lažne dileme, ne odvode u
bludnju nedorasle i nezrele, ne preusmjeruju njihov
odgoj i opredjeljenje, ne bacaju državu u trošak, ne
dižu specijalce s nedjeljnoga ručka, ne ometaju
gradski promet, ne deranžiraju hrvatske ministre i
ministrice (koji bi, umjesto demagoškog posjeta i
aplaudiranja paradi, posjetili radije koju pivnicu ili
solarij). Ti većinski njihovi antipodi, povremeno samo
lijepo, obično u sreći, tišini i zadovoljstvu stvore
po koji novi ljudski život. Tako ispune svoju namjenu
i poslanje u prirodnom lancu reprodukcije, i onda
uživaju u dječjem smijehu, i to s autorskim pravom!
Onaj tko je prirodno onemogućen, ne može nikoga
kriviti i ni od koga tražiti da mu nadoknadi njegovu
prirodnu uskraćenost nekim zamjenskim paragrafskim
nadomjestcima, kao što ne mogu žena i muž međusobno
zamijeniti svoje prirodne uloge i funkcije. Kad
dvojica ili dvije tepaju "dijete moje" - licemjerno
lažu! A tražiti tako bučno i rezolutno da se uspostavi
besmisleni i surogatni privid, komično je i groteskno,
nakazno, i asocijalno do apsurda. I može uživati i,
nažalost, uživa licemjernu podršku samo u dekadentnim
slojevima suvremene moralno razrovane civilizacije.
Autor: Slobodan Novak
Večernji list |