Isključeni ljudi osjećaju da su stigmatizirani i kao
takvi nemoćni da započnu socijalno uključivanje. Prema
Nedi Wiesler "socijalna isključenost obuhvaća, slično
kao i neostvarena ljudska prava, nemogućnost pojedinca
da pristupi javnim službama, da sudjeluje u životu
zajednice i da djeluje u društvu s osjećajem osobnog
dostojanstva". Ono pak što je najgore jest što društveno
isključen pojedinac ili skupina osjeća da nezaustavljivo
klizi prema još nižim razinama društva, a to dovodi do
sve većeg osjećaja isključenosti.
O nevidljivim ljudima Ante Vučković piše:
"Nevidljivim ne postaje netko tko ne želi biti viđen. Nevidljivi su ljudi
prisiljeni na nevidljivost. Takvima ih se čini. Ne gleda ih se. Gleda se kroz
njih. Ne pozdravlja ih se. Ne izmjenjuju se riječi s njima. Mimoilazi ih se. Ne
govori se o njima. Ponaša se kao da ne postoje. Nevidljivi ljudi nisu tjelesno
nevidljivi. Njih se čini društveno nevidljivima."
Ako tomu što smo rekli o društvenoj
isključenosti i nevidljivim ljudima suprotstavimo
imanentnu čovjekovu želju za priznanjem (tymos) koju
filozofi od Sokrata preko Hegela pa sve do našeg
vremena navode kao čimbenik koji pokreće ljudsku
povijest, onda nije teško shvatiti zašto ljudi i
skupine takav položaj doživljavaju čak težim od
neprijateljstva. Neprijatelju se, naime, mnogo lakše
suprotstaviti nego onomu tko te jednostavno ne želi
vidjeti.
Tko ne bi čitajući ove retke prepoznao
hrvatske branitelje koji ovih dana prosvjedujući
zapravo ne rade ništa drugo nego iskazuju želju za
priznanjem, odnosno skreću pozornost na isključenost,
na nevidljivost u koju sve više upadaju u hrvatskom
društvu. Točno je da je njihov prosvjed započeo s
određenim materijalnim zahtjevima, no svaki razgovor s
njima vrlo brzo s materijalnoga skreće na područje na
kojem su ključne riječi uvažavanje, dostojanstvo,
priznanje, poštovanje.
Branitelji dugo osjećaju da ih vlast
države koju su stvarali uz velike žrtve doživljava kao
autsajdere kojima se bavi tek reda radi. I ništa više
od toga. Možda nikad u političkoj povijesti nije
zjapio toliki jaz između onih koji su stvarali državu
i onih koji su došli u poziciju da je vode. Gospoda
Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić i
prosvjednici na zagrebačkoj Savskoj cesti tipičan su
obrazac tog slučaja. Njih dijeli gotovo sve: od
svjetonazora do retorike, stila i ukusa. Osobito su im
udaljeni pogledi na državu. Za branitelje Hrvatska je
u prvome redu emotivna činjenica, a za vladajuće (kad
je država već tu) ona je sredstvo za dokazivanje
superiornosti, građenja osobne promocije i promicanje
vlastitih ideoloških nazora.
Hrvatski političari, kad im to treba,
svečano izjavljuju kako su oni predstavnici svih
građana Republike Hrvatske, a posve je očigledno da se
ugodno osjećaju i komuniciraju samo s
istomišljenicima. S njima ispijaju realne kave, a sa
svim ostalim virtualne, poput one u radioemisiji
ponedjeljkom S predsjednikom uz kavu. A možda
je samo jedna realna, spontano ispijena kava s nekim
tko je izgubio zdravlje braneći i stvarajući ovu
državu i demokraciju bila dostatna da se izbjegne
drama u Savskoj 66. No kako piti kavu s nevidljivim?
Autor:. Ljubomir Antić
Vijenac 539
(98) |