Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

UZ PROSVJEDE BRANITELJA     (06.11.2014.)

Kako piti kavu s nevidljivim?

 

Za branitelje Hrvatska je emotivna činjenica, a za Ivu Josipovića, Zorana Milanovića i Vesnu Pusić (kad je država već tu) ona je sredstvo za promociju sebe i vlastite ideologije

 

Društvena isključenost i nevidljivi ljudi pojmovi su kojima se u posljednje vrijeme podosta bavi društvena znanost.

Upočetku je društvena isključenost promatrana u kontekstu materijalnoga siromaštva, no taj se pojam s vremenom proširio i na druga područja ljudske egzistencije. Tako "sve veći broj znanstvenika socijalnu isključenost dovodi u vezu s pristupom pravima građanskog statusa", odnosno s (ne)sudjelovanjem u ključnim procesima društva.

 

Isključeni ljudi osjećaju da su stigmatizirani i kao takvi nemoćni da započnu socijalno uključivanje. Prema Nedi Wiesler "socijalna isključenost obuhvaća, slično kao i neostvarena ljudska prava, nemogućnost pojedinca da pristupi javnim službama, da sudjeluje u životu zajednice i da djeluje u društvu s osjećajem osobnog dostojanstva". Ono pak što je najgore jest što društveno isključen pojedinac ili skupina osjeća da nezaustavljivo klizi prema još nižim razinama društva, a to dovodi do sve većeg osjećaja isključenosti.

 

O nevidljivim ljudima Ante Vučković piše: "Nevidljivim ne postaje netko tko ne želi biti viđen. Nevidljivi su ljudi prisiljeni na nevidljivost. Takvima ih se čini. Ne gleda ih se. Gleda se kroz njih. Ne pozdravlja ih se. Ne izmjenjuju se riječi s njima. Mimoilazi ih se. Ne govori se o njima. Ponaša se kao da ne postoje. Nevidljivi ljudi nisu tjelesno nevidljivi. Njih se čini društveno nevidljivima."

Ako tomu što smo rekli o društvenoj isključenosti i nevidljivim ljudima suprotstavimo imanentnu čovjekovu želju za priznanjem (tymos) koju filozofi od Sokrata preko Hegela pa sve do našeg vremena navode kao čimbenik koji pokreće ljudsku povijest, onda nije teško shvatiti zašto ljudi i skupine takav položaj doživljavaju čak težim od neprijateljstva. Neprijatelju se, naime, mnogo lakše suprotstaviti nego onomu tko te jednostavno ne želi vidjeti.

Tko ne bi čitajući ove retke prepoznao hrvatske branitelje koji ovih dana prosvjedujući zapravo ne rade ništa drugo nego iskazuju želju za priznanjem, odnosno skreću pozornost na isključenost, na nevidljivost u koju sve više upadaju u hrvatskom društvu. Točno je da je njihov prosvjed započeo s određenim materijalnim zahtjevima, no svaki razgovor s njima vrlo brzo s materijalnoga skreće na područje na kojem su ključne riječi uvažavanje, dostojanstvo, priznanje, poštovanje.

Branitelji dugo osjećaju da ih vlast države koju su stvarali uz velike žrtve doživljava kao autsajdere kojima se bavi tek reda radi. I ništa više od toga. Možda nikad u političkoj povijesti nije zjapio toliki jaz između onih koji su stvarali državu i onih koji su došli u poziciju da je vode. Gospoda Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić i prosvjednici na zagrebačkoj Savskoj cesti tipičan su obrazac tog slučaja. Njih dijeli gotovo sve: od svjetonazora do retorike, stila i ukusa. Osobito su im udaljeni pogledi na državu. Za branitelje Hrvatska je u prvome redu emotivna činjenica, a za vladajuće (kad je država već tu) ona je sredstvo za dokazivanje superiornosti, građenja osobne promocije i promicanje vlastitih ideoloških nazora.

Hrvatski političari, kad im to treba, svečano izjavljuju kako su oni predstavnici svih građana Republike Hrvatske, a posve je očigledno da se ugodno osjećaju i komuniciraju samo s istomišljenicima. S njima ispijaju realne kave, a sa svim ostalim virtualne, poput one u radioemisiji ponedjeljkom S predsjednikom uz kavu. A možda je samo jedna realna, spontano ispijena kava s nekim tko je izgubio zdravlje braneći i stvarajući ovu državu i demokraciju bila dostatna da se izbjegne drama u Savskoj 66. No kako piti kavu s nevidljivim?

Autor:. Ljubomir Antić
Vijenac 539

(98)    

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: