Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

ALOJZIJE STEPINAC MUČENIK ZA LJUDSKA PRAVA     (11.02.2011.)

"Doći će vrijeme kada će sve doći na vidjelo, i kada će se sve klevete i laži raskrinkati, i zato nas malo dira grožnja kojom se i zagrebački nadbiskup ubraja među ratne zločince."

Kardinal Stepinac, 1945. na jednoj od svojih posljednjih misa

Povodom 110. obljetnice rođenja i 10. obljetnice beatifikacije kardinala Stepinca izdana je knjiga "Kardinal Alojzije Stepinac mučenik za ljudska prava" autora dr. o. Vladimira Horvata, kojega je Hrvatska kulturna zejednica ugostila 2000. godine kada je predstavila njegovu knjigu "Bartol Kašić - četiri stoljeća hrvatskog jezikoslovlja".

Najnovija knjiga oca Horvata ustvari je drugo, prošireno izdanje knjige koju je pod pseudonimom M. Landercy objavio još 1981. u Parizu pod naslovom "Le cardinal Stepinac martyr des droits de l'homme".

O. Vladimir Horvat bio je 80-tih godina voditelj hrvatske katoličke misije u Parizu. Tih su godina učestali napadi na Katoličku Crkvu među Hrvatima, posebno na nadbiskupa Stepinca i njegovog nasljednika zagrebačkog nadbiskupa Franju Kuharića, što je o. Horvata ponukalo da na francuskom napiše životopis Alojzija Stepinca i kratku povijest hrvatskog naroda. Taj je uradak odaslan na oko 600 adresa crkvenih velikodostojnika diljem svijeta i nije ostao nezapažen. Poticaj za pisanje knjige dobio je čitajući i proučavajući djela o Stepincu franjevca Benigara, dominikanca Draguna, francuskog diplomata Pezeta i drugih. Vidio je kako se u Francuskoj Stepinca osuđuje. "Za njih je kardinal ratni zločinac, a on je zapravo mučenik za ljudska prava", rekao je o. Horvat i stoga je odlučio napisati knjigu pod tim naslovom.


Posebno je zanimljiva malo poznata crtica iz biografije nadbiskupa Stepinca koju u knjizi otkriva o. Horvat. Naime, komunisti su Stepinca prvi puta uhitili 17. svibnja 1945. godine i držali ga u zatvoru do 3. lipnja kako ne bi doznao za Bleiburg i križne puteve, te alarmirao svijet.

Knjiga je po prvi puta predstavljena 6. lipnja 2008. godine u velikoj dvorani Rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu.
Izdavač: Meridijan, Samobor
Nakladnici: Župa Presvetog Trojstva, Krašić i Družba Braće Hrvatskog Zmaja. 323 St.

 

*****

Biografija

Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. srpnja 1898. Brezariću u župi Krašić, kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare (rođene Penić). Prva mu je supruga umrla ubrzo nakon poroda četvrtog djeteta, pa je morao nači drugu ženu koja bi se brinula za djecu i domaćinstvo. Bila je to tipična seljačka obitelj marljivih težaka i pobožnih vjernika. Majka Barbara otkrila je svome sinu Alojziju, puno godina nakon njegovog zaređenja, kako se tajno zavjetovala da će triput tjedno postiti ako Bog u Lojzeka (kako su od milja zvali maloga Stepinca) usadi želju za svećeničkim pozivom.
Završio je četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, sa 11 godina (1909.) poslali su ga u Zagreb u klasičnu gimnaziju. Maturirao je 1916., a malo iza toga, uoči 18-og rođendana pozvan je u austrougarsku vojsku. 29. lipnja je stupio u 96. Karlovački regiment i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U 1. svjetskom ratu na talijanskoj fronti 1918. biva ranjen u nogu, te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora.

Austro-Ugarsko carstvo se raspadalo, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve na vjernost. Rađale su se nove nacionalne države, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, stovrena je Jugoslavenska legija koja je poslana na Solunskoj fronti. Stepinac se javio kao dobrovoljac i bio poslan u Solun. Demobilizirao se u proljeće 1919. i vratio kući. Otac ga je nagovarao da se upiše na sveučilište, što je u jesen 1919. i napravio. Upisao se na agronomski fakultet kako bi poslije mogao pomagati ocu na povelikom obiteljskom imanju. Studij napušta nakon prvog semestra i vraća se pomagati ocu, kojeg ta odluka nije baš razveselila. Ipak mu je povjerio brigu o jednom od najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu, gdje je pristupio mjesnom ogranku Katoličke mladeži. Na međunarodnom skupu katoličke mladeži 1922. u Brnu (Češka), na čelu hrvatske skupine od 1500 mladih Hrvata, nosio je veliku hrvatsku zastavu.

Velečasni Josip Lončarić, bivši gimnazijski razrednik, uočio je Lojzeka kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Godine 1924. pisao mu je i pažljivo natuknuo kako misli da svrha njegova života leži u svećenićkom pozivu. I dalje pun sumnji o tome što bi ustvari trebao raditi, čime se baviti, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta. Tamo se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Lojzek mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećenićkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck (Austrija), gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac. Kada je pala definitivna odluka, velečasni Lončarić ga upučuje u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. O svojoj odluci Stepinac nije razgovarao s roditeljima, nego ih je iznenadio kada je već sve bilo sređeno. Majka je vijest dočekala s velikom radošću, a otac nije protuslovio. U listopadu 1924. u svojoj 26-oj godini krenuo je u Rim gdje će provesti idućih 7 godina.

Zaređen je u jesen 1930. u crkvi sv. Petra Kazinija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih Svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite na Gregorijanskom sveučilištu, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj. Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika te je podnio molbu da mu se dodjeli župa. Međutim nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju. Imenovao ga je ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. 25. studenog 1931. nadbiskup Bauer izdaje okružnicu o osnivanju Caritasa na području zagrebačke biskupije i ogranaka u svakoj župi. Na čelo Caritasa postavlja Stepinca, koji se s oduševljenjem prihvaća posla. Jedna od njegovih prvih akcija bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.
Godine 1932. imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80 rođendan i došlo je vrijeme da se potraži njegov nasljednik. Premda Stepinac nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo nije vjerovao, a onda je rekao da je mlad i sasvim neprikladan za taj posao. Monsinjor Pellegrinetti mu je tada odgovorio: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja". Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam).

12. travnja 1941., dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika kako bi mu čestitao uspostavu nove države. 16. travnja, primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije 17. travnja 1941. godine. 22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da Židovi moraju nositi Davidovu zvijezdu na rukavu: Oduzeti svaku mogućnost opstanka članovima drugih naroda ili rasa i obilježiti ih žigom srama pitanje je čovječnosti i morala... ni ogrezli preljubnici niti bludnice nisu obilježeni vidljivim znakovima.
Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Stepinac piše Paveliću: Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu katoličke crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo. Vidjevši da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede poslao je povjerljivu okružnicu svećenstvu: Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju.

Nekoliko mjeseci prije kapitulacije Italije, 24. veljače 1943. Stepinac piše Paveliću: Sam jasenovački logor sramotna je mrlja na časti NDH. Poglavniče! Onome tko me gleda kao svećenika i biskupa govorim s Kristom na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine... To je sramota za Hrvatsku.
31. listopada1943. na jednoj propovijedi optužuje rasnu podjelu: Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase kao tvorevine Božje... Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom... Sistem strijeljanja talaca zbog zločina kojemu se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nikad nije urodio dobrim plodom...

U Zagrebu su partizanske snage mirno umarširale 8. svibnja 1945. godine. Nakon što je Stepinac obznanio pastirsko pismo, koje se trebalo pročitati u svakoj crkvi, u kojem se osuđuje neke poteze nove vlasti došlo je do sukoba. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.
Vatikanu je stiglo upozorenje da će Stepinac biti uhićen, jer da Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili drugačijim interesima, stoga je najbolje da ga smijene. Vatikan je Stepincu porućio da ga neće smijeniti, ali odluku o tome što želi napraviti, prepušta njemu samome.

Protiv Stepinca je podignuta optužnica, a 18. rujna 1946. godine u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.
Sudski proces je pokrenut, a presuda je donešena 11. listopada 1946. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice. Dana 19. listopada 1946. prebačen je u Lepoglavu, nekadašnji samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu gdje se svaki dan služio misu. Godine 1947. majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. godine i prebačen u Krašić gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Dani su mu tekli u čitaju, pisanju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama, iako je bio pod stalnom prismotrom. Zdravlje mu nije bilo dobro, pa mu je liječnik savjetovao da ne provodi dugo vremena klečeći u nezagrijanoj crkvi. i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. 29. studenog 1952., na Dan Republike, Vatikan je objavio popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti Fiat voluntas tua (Budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.
Nadbiskup-koadjutor Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebini je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

 

 

 

Priredila Dunja Gaupp

Povodom 110 obljetnice rođenja kardinala Stepinca

Objavljeno u Društvenim obavijestima br. 101, srpanj 2008.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU