Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

ŽIVOTNA PRIČA VILIMA KARLOVIĆA       (21.11.2016.)

Vilim Karlović bio je vrhunski sportaš i seniorski prvak bivše države u full-contactu

Krajem rujna 1991. g., vrhunski sportaš i seniorski prvak bivše države u full-contactu, odlazi braniti Vukovar. Nakon pada grada zarobljen je i preživljava strijeljanje na Ovčari i masakr u Veleprometu. Odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici gdje prolazi najgore torture, mučenja i zlostavljanja. Na slobodu je pušten nakon šest mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika.

Donosimo ulomak iz njegove knjige

"Preživio sam Vukovar i Ovčaru"

 

Raspoloženje u ovom sobičku je mučno, a meni stalno pogled zapinje na djvojici braće. Pitam se što li to dijete proživljava, koliki strah mora biti u njemu dok sluša i gleda ove grozote. Moje misli prekida otvaranje vrata na koja ulazi vidno pijani vodnik i iskorači korak - dva u prostoriju. Počinje opet predavanje o Jugoslaviji, usta su mu puna psovki i uvreda, a sve to prati pljuvanje po nama. Uz njega stoji Dule, a iza njih neki četnik s crnom šubarom i kokardom na njoj, kojeg nisam vidio prije. Kad se oglasio, prepoznao sam glas čovjeka koji je s Duletom izvodio ljude.

- Vidi, vidi! Jesi to ti Perkoviću?

- Jesam, Sveto! - tiho odgovara Perković, a četnik Sveto se pored Duleta i vodnika probija unutra.

- Pa šta s' se stis'o, komšija? - smješka se Sveto i dolazi do njega. Visok je oko sto devedeset centimetra, krupan je, crne brade i kose, tamne puti. U jednoj ruci drži viski, a za pasom su mu nož i futrola sa „škorpionom".

- Izađi napolje komšija da malo popričamo! - govori Sveto. Perković kreće prema vratima, a Sveto ispred njega i jednom rukom ga vuče za jaknu.

- Vidi mi komšije! - viče Sveto ostalima iza vrata. - Pa šta ti bi, Perkoviću, da si ovde? Pa jebote, što ne pobeže? Sveto se smije dok postavlja pitanja, a Perković šuti. Vrata se ponovo zatvaraju.

- Hoćel' sad pomoć' HDZ, ha? - čuje se kako mu Sveto iza tog pitanja udara pljusku, a nastavlja se još nekoliko neujednačenih udaraca. Sveto ga uz ove udarce kao svog „komšiju" časti i psovkama i uvredama, a Perković ga moli da mu to ne radi.

- Nemoj, Sveto! Nemoj, molim te! Pa što mi to radiš? Izišli su na dvorište, opet ispod prozora, i sve se čuje kao da su unutra. Perković zapomaže, a zvukovi se opet udaljavaju prema ogradi:

- Nemoj mi to radit'! Što me bodeš!? Pa ubij me pištoljem! Nemoj, Sveto! Molim te!

Čini mi se, po zvukovima, da su ga odveli dalje nego ljude prije njega. Sve se ponavlja, Sveto i Dule sa svojom hordom muče i njega, prolamaju se opet krici koji nas sve bacaju u očaj i strah. Perkoviću nije pomoglo ni spominjanje sina doktora Ivankovića, koji je garantirao za njega. Perković je bio Hrvat i član HDZ-a i to je sasvim dovoljno da ne preživi četnički nož. I njegov mučenički put je gotov, jer nakon petnaest minuta užasa ispaljeno je bezbroj pucnjeva. 

Bože, primi ga k sebi! Bolje je za njega, Bože, ali i za nas koji slušamo ovu stravu satima, da je gotovo!

Na redu je druga prostorija, iz koje opet izvode dvojicu koja se moraju skinuti do gola. I oni prolaze sve isto kao i svi prije njih. Krvnici imaju ritam po kojem malo ubijaju, malo nazdravljaju. Neshvatljiva je volja za tolikim mučenjem i ubijanjem, a upornost ne daje nikakvu nadu da će se ovdje dogoditi čudo i da ćemo preživjeti. Izvode još nekoliko ljudi iz druge prostorije i jednog iz naše, kojeg odabire Sveto. Nakon svakog mučenja i bolnih krikova slijedi rafal kojim se prekidaju stravične muke, negdje po ledinama iza ograde.

Krvnici iza vrata nastavljaju svoje veselje i pijanku, zadovoljni svime što su učinili. Glad i žeđ za hrvatskom krvi ne prestaje, na vratima se pojavljuje Dule s nožem u ruci:

- Ima koji dobrovoljac? Ha, jel' ima? Postavlja pitanje kao da je uvjeren da će mu se netko javiti.

- 'Ajde, bre! Nek se ne'ko javi! Nek bude junačina! Dok uživa u svojoj moći i našem strahu, sam odabire nekoga iza mene pokazujući nožem.

- Ti, 'ajde napolje! - govori.

- Nemojte! Nemojte! Molim vas! - govori dječak čiji je brat odabran. Stariji brat pokušava krenuti, ali mu se mlađi objesio za nogu i ne pušta ga. Brat ga pokušava maknuti pomiren s time da mora poći, ali dječak plače i moli da ga ne vode. Događa se na trenutak da Oule popušta:

- 'Ajde dobro! Sedi dole! - ali odmah zatim i novi šok. Bez obzira na svu okrutnost i zvjerstva koja sam vidio, ne mogu vjerovati da u tim ljudima nema ni mrvice ljudskosti.

- 'Ajde ti, mali, napolje! - govori dječaku i kroz smijeh nastavlja: - Spasi burazeru dupe! 'Ajde, bre, napolje!

Svi smo u šoku i nevjerici, ali i u velikom strahu, pa šutimo, i tako proživljavamo ovu agoniju.

Sada zapomaže stariji brat, plače i govori:

- Pa nemojte njega! Molim vas! Ima 14 godina, molim vas, nemojte! Vodite mene, nemojte njega! Nemojte...!

- Sedi, bre, dole! Ajde, mali, ajde! Šta se čeka! - nastavlja četnik svoju ceremoniju.

Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje Ijubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje Ijubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo. To je veliko i nepopravljivo zlo! Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samoga sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima. Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:

- "Ajde, mali! II' će i burazer s nama!

Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom. Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!?' Zašto, Bože!? Što je on kriv!?

Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče. Grlo mi je potpuno stegnuto, oči su mi pune suza koje cure same od sebe, bez kontrole. Prvi put otkad sam u Vukovaru plačem i ne mogu niti želim to spriječiti. Vidio sam puno groznih prizora i smrti, mrtvo dvogodišnje dijete, mrtvih žena, svojih suboraca, mrtvih neprijatelja, svakovrsne patnje otkada sam zarobljen, no ovo sada me potpuno slomilo, probilo granicu moje emocionalne izdržljivosti. Držim glavu među koljenima i plačem za ovim djetetom, a čujem jecaje svih u sobici.

Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće. On je ipak još dijete pa ga osim straha tišti i nelagoda što mora biti gol pred krvnicima. Izvode ga van nakon što su ga natjerali da skine sve sa sebe, i odvode ga na mjesto odakle su stizali svi urlici i rafali. Dižemo glave i svi u suzama ispraćamo to dijete, a brat na glas plače i žapomaže. Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli. Plače, moli, zapomaže, a to što je on samo dijete krvnicima ne znači ništa. Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje.

- Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!

Te riječi i jauci kidaju dušu, nemam više snage za molitvu. Dosta mi je! Nema mi smisla moliti! Bog je od nas digao ruke i osjećam se kao da sam izveden i ja, mrtav sam u duši, zaklan kao i svi ti ljudi. Svaku moju misao prekida bolno zapomaganje djeteta, a zbog toga u mislima vodim bitku sa Svevišnjim. Ne sumnjam u Tebe, Bože, da postojiš, ali ne razumijem! Zašto se ovo događa!? Nisam dovoljno mudar da razumijem Tvoju logiku! Što od mene očekuješ sada dok slušam ovo dijete u smrtnim mukama!? Kako da vjerujem da ima nade!? Oprosti mi što nemam više snage! Nemam...

Osim iživljavanja koje traje na djetetu, čuju se i pojedinačni pucnji praćeni vriskom, kao da ga pogađaju tako da ne umre jer i dalje zapomaže. Muka jadnog djeteta predugo traje, dulje od svih dosad. Osjećam mučninu, slomljen sam i bol mi razdire tijelo i dušu. Cijelo moje biće se slama od mučenja toga djeteta. Kakvi to moraju biti ljudi koji su u stanju to činiti, koje ne dira ni djetetov plač i jauk, koji se oglušuju na zapomaganja i preklinjanja!? Nisu to ljudi, nemaju ništa ljudsko u sebi, ni srce ni dušu!

Svi ljudi u sobi plaču, odrasli ljudi od dvadeset do sedamdeset godina plaču za djetetom čija agonija još traje. Napokon, ne čuju se više bolni jauci ni zapomaganja, samo kratki rafali nakon nekoliko trenutaka. Gotovo je, dijete je konačno umrlo!

Kako, Bože, da ti se sada molim? Što da od Tebe tražim? Da se molim da me što prije primiš k sebi iako to onda znači da ne vjerujem u Tvoju svemoć? Duboko u sebi znam da On može sve i molit ću se opet da me spasi, no donoseći ovu odluku pokušavam sebi dati odgovor i pronaći razlog zašto bi meni Bog pomogao, a drugima dopustio da prođu sve ove grozne muke.

Dok se mislima želim ponovno vratiti Bogu nakon upravo doživljenog još jednog šoka, vraćaju se četnici i glasno prepričavaju detalje i ovog mučenja. Kao da nismo dovoljno čuli pa žele da čujemo svaki detalj dok Dule sve glasno prepričava vodniku cerekajući se cijelo vrijeme. Monstruozni krvnici smiju se dok govore što su mu sve učinili noževima i kako su mu na kraju propucali kosti prije završnog pucnja...

Ne želim u to vjerovati, možda tako govore samo kako bismo se mi ostali još više uplašili, jer ako su u stanju sve to činiti djetetu, tko zna što nas sve čeka. Osim te stravične priče još stravičnijih detalja, uz smijeh dobacuju kako je mali bio žilav i da mu „svaka čast". Tješim sebe jer znam da je to herojsko dijete sada u Božjem naručju.

Vilim Karlović, Preživio sam Vukovar i Ovčaru

www.hkz-kkv.ch

 

133 - 2016

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU