Već dugo vremena Hrvati nisu bili tako sretni. Ozračje radosti i ponosa, povratak nade i povjerenja smjestilo se u svakom kutku zemlje i srcima naših sugrađana. I sada, kada se Hrvatska polako vraća u stvarnost, tri značajna događaja, točnije presude, otkrivaju nam tri Hrvatske: Tuđmanovu Hrvatsku, Hrvatsku kakvu je zamislila Partija i Hrvatsku kakvu nam je za sada po prvostupanjskoj presudi, zamislio Ivo Sanader i njegovi poltroni.

Proces koji je u žalbenom postupku na međunarodnom sudu u Den Haagu dokazao da smo kao država sa svojim vodstvom vodili obrambeni rat protiv agresora te kako optuženi generali nisu krivi za žrtve zasigurno je nadnevak koji označava novi rođendan Domovine.

Naša je budućnost doslovce ovisila o presudi međunarodnog suda. Jer hrvatski reformirani komunisti pripremali su sasvim drukčiju budućnost. Prisjetite se, primjerice, Mesićeve pripreme za platformu pomirenja na ovim prostorima, njezin nastavak u prijateljstvu Tadić-Josipović pa ubrzano ubacivanje novih igrača poput Džakule radi osiguranja kontinuiteta suradnje s novim srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem. Partija i njezini igrači imali su jasnu strategiju budućnosti na ovim prostorima u koju se odlično uklapao za njih udruženi zločinački pothvat na kojem je nastala država. Nije im išla u prilog Tuđmanova Hrvatska koju je u konačnici valjalo osuditi kako bi se rušenjem tog projekta otvorila neka druga platforma za novi region. Pomno planiran scenarij posljednjih godina predvođen 'malim Titom' na prostorima regiona posljednjih je dana nevjerojatnom brzinom prilagođen novim okolnostima.

Nakon saznanja o oslobađajućoj presudi nastaje panika u partijskoj vrhušci. Nedorastao situaciji partijskog ideologa i vođe, predsjedniku Partije Zoranu Milanoviću ostavljena je tek uloga osobe koja kontrolira i nadzire glasačku mašineriju SDP-a, a ključnu ulogu skrivenog, ali istinskog partijskog vođe i ideologa preuzima svjetlonoša Ivo Josipović. Znao je on da dolazak oslobođenih generala ne znači samo konačni kraj pravednog i obrambenog rata već i veliku opasnost buđenja nacionalne svijesti što Partiji u osnovi ugrožava staru ideju danas nazvanu region.

Nije zato gubio vrijeme. Odmah se obratio javnosti u dobro pripremljenom intervjuu i obznanio novu taktiku Partije. Zborio je strasno i jasno, bez uobičajenih pomirbenih tonova i nedefiniranih stavova. Svjedočio je istinskog zagovornika Oluje, govorio o generalima herojima. Nije baš tako uvijek zborio. To što je nedavno pozvao na odgovornost klapu HRM-a Sv Juraj samo zato što su pjevali na splitskom koncertu potpore hrvatskim generalima tek je dio koji bi želio zaboraviti. Još bi mnogo toga što se tiče njegove uloge prema Haaškom tužiteljstvu želio zaboraviti.

Je li presuda mađarskog suda Radimiru Čačiću ujedno i presuda politici Zorana Milanovića? Gdje je poveznica te optužnice i hrvatskoga premijera? Zoran Milanović kao premijer inzistirao je da drugi čovjek vlade bude Radimir Čačić svjestan rizika osuđujuće presude kockajući se tako s cijelom hrvatskom vladom i državom u cjelini. Tako je nakon prve godine mandata ostao na ključnoj poziciji bez čovjeka s kojim je gradio politiku svoje vlade u jednom od najvažnijih resora kao što je gospodarstvo. Neozbiljno i neodgovorno.

Isti princip ponašanja Zorana Milanovića vidjeli smo i kod Ive Sanadera s klimoglavcima bez stava i svijesti da obnašaju najodgovornije
državničke dužnosti. Tko im se usudio suprotstaviti? Ni onda kada je tema, primjerice, bila nacionalna naftna kompanija, ni danas kada je u pitanju resor od posebnog značaja. Aktualna partijska vlast dokazala je kako je nedorasla i bez sposobnih kadrova. Ne zna izvući zemlju iz krize, jer se ona svakim danom produbljuje. Odgovoran premijer, svjestan situacije uzemlji, odmah bi reorganizirao vladu i imenovao vladu stručnjaka koja bi imala zadatak stabilizirati zemlju i stvoriti pretpostavke za gospodarski razvoj. No od političke elite koju zanimaju samo fotelje, stranačke i državne povlastice teško je to očekivati.

Tu snagu i mudrost državnika imao je samo Franjo Tuđman ako se prisjetimo vlade nacionalnog jedinstva, što nam i sad treba u određenom obliku. Još je jedan događaj obilježilo protekli tjedan. Suđenje i nepravomoćna presuda hrvatskom premijeru pružila je nadu, ali ne i odgovor u cjelini. Dobili smo Pedra, a gdje su ostali? Odgovorni su također svi oni koji su znali, svi oni koji nisu znali, a trebali su znati, najviše oni koji su na to trebali reagirati, a nisu na vrijeme. Jer šteta je učinjena. Sudi se hrvatskom premijeru. Netko je sve to gledao i nije ništa poduzimao kada je trebao.

Osim što je jasno da Pedro nije mogao sve sam. Valja se ne uhvatiti u tu zamku jer ako ostanemo samo na Ivi Sanaderu, čitav će sustav, čvrsto involviran, ostati nerazotkriven s mogućim prestrojavanjem. A osnova sustava je poltronstvo klimoglavaca i sluga spremnih na sve za fotelju i svoju osobnu korist. Sustavno uništavanje kritičke misli i suprotstavljanja različitih razmišljanja stvorilo je poltronsku ideologiju koja je omogućila apsolutizam velikog vođe. Jučer Ive Sanadera u HDZ-u, danas Zorana Milanovića u SDP-u.

Do danas to nismo promijenili. Korupcija od akademske zajednice do zdravstva ide dalje. Sustav je malo i nedovoljno razotkriven.
Institucije i sudstvo ne rade svoj posao. Ovaj put su nam izvan Hrvatske očitali lekciju. Ali što ako jednoga dana lekcija bude drukčija?

Možda se sjetimo one mudre misli dr. Franje Tuđmana: 'Imamo svoju Hrvatsku. Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo ... '

Autor: Sanja Bilač

Izvor: Hrvatski list

29.11.2012.