Tako se posjet prijateljskoj državi, koji je trebao
imati sasvim drukčiji politički karakter, preTvorio u
pohod s kojeg se Josipović, zbog sve glasnijih poziva
javnosti da se istraže i masovni zločini komunističkog
režima, pokušao obračunati sa svojim neistomišljenicima
u vlastitoj državi.
Predsjednik je dovoljno naobražen čovjek, a i kao
sin komunističkoga partizana, preveć je upućen da ne
bi mogao znati kako u Hrvatskoj već odavna nema
ustaša. Boljševici su ih, naime, bez ikakva suđenja
pobili još 1945. zajedno sa svim civilima, koji su se
povlačili pred jugoslavenskim terorom. Posmrtni
ostatci stotina tisuća Titovih žrtava još uvijek se
iskapaju na prostoru od austrijskoga Bleiburga, preko
Slovenije, Hrvatske, B i H, Vojvodine, Srbije pa sve
do Makedonije. Nešto preživjelih, koje nije uspjela
dosegnuti ruka Udbinih ubojica, biologija je ionako
pokopala u inozemstvu.
Zato su netom poslije militantnih
poruka Ive Josipovića boljševički sljedbenici
zatražili od državnoga Sabora da odmah prekine
pokroviteljstva nad komemorativnim skupom u Bleiburgu.
Nu bleiburško stratište nije bila samo masovna
grobnica likvidiranih ustaša, nego i najširih slojeva
hrvatskih domoljuba, koji su se jednako opirali
kraljevskoj, kao i komunističkoj Jugoslaviji. Neslavno
propalu Josipovićevu diplomatsku potporu izraelskoj
mirovnoj politici na Bliskom istoku teško će
prihvatiti i arapsko-islamski svijet, koji pozorno
motri na sve znatniju ulogu Turske u svom okruženju,
ali i njezine odnose s Izraelom i Amerikom. Zbog
predsjedničkih propusta, on bi sad na Hrvatsku mogao
gledali sasvim drukčijim očima.
Uostalom i
zastupnici Europskoga parlamenta prozreli su
Josipovićeve namjere pa je šef zastupničkoga kluba
Europske pučke stranke Joseph Daul već uputio otvoreno
pismo predsjedniku Vlade Zoranu Milonoviću. Od njega
je zatražio da ne zatvara U red za pronalaženje,
obilježavanje i održavanje grobova žrtava zločina u
poraću, kao i to da se Ured ne pripaja Ministarstvu
branitelja, koje vodi bivši Josipovićev savjetnik
Predrag Matić. Kako bi valjda dodatno relativizirao
državnički karakter posjeta Izraelu, Josipović se,
nakon predaha u Zagrbu, upustio u još jednu rizičnu
diplomatsku pustolovinu te se simbolično otputio u
Prag na sastanak t. Zv. Kvadrilaterale.
Tamo se u blizini počivališta Tomaša Masaryka,
sastao s češkim predsjednikom Vaclavom Klausom,
slovačkim Ivanom Gašparovičem i srpskim Borisom
Tadićem. Nije teško zakljuičiti zašto na tom veleskupu
nije bilo državnika iz drugih srednjoeuropskih država.
One su naime priznale Kosovo kao suverenu državu pa
svako pogađanje oko njegove samostojnosti dovodi u
pitanje međunarodno pravo, zajedničku politiku
Europske unije, ali i politiku Sjedinjenih Država.
Naše bliže okruženje - Austrija i
Madžarska - ima i svoj povijesne razloge zašto nije
sudjelovala na masarikijadi. Tomaš Masaryk
je, naime, nakon Prvoga svjetskog rata, tražio da se
Češko-slovačka spoji sa Srbijom preko madžarskoga i
austrijskog te hrvatskog državnog teritorija pa bi
komemoriranje na njegovu uspomenu u tim državama
vjerojatno izazvalo zazubice kod političara.
Svrha pak sastanka je bila potaknuti
diplomatsku inicijativu unutar EU i t. zv. Balkanske
regije, kako bi se podupro srbijanski status kandidata
za članstvo u Europskoj uniji. Na taj su način u
pristupnom procesu relativizirani kriteriji, što ih je
na svom putu u EU morala ispuniti Republika Hrvatska,
a u relativizaciji, unatoč suzdržanosti, sudjelovao je
i predsjednik Republike Hrvatske.
Čudnovate
predsjednikove diplomatske misije i njihov smušeni
politički cilj nisu ostavile ravnodušnim čak ni
američku politiku pa je zamjenik državne tajnice
William Burns odmah pohodio zagrebački Zrinjevac i
ministricu vanjskih poslova te predsjedničke dvore na
Pantovčaku, kako bi se uvjerio u smjer nove hrvatske
politike.
Hrvatska se, doduše, završetkom pregovora s EU
odmaknula od nesigurnih balkanskih prostora, a
politika šefa države i dalje je ostala strateški
vezana na osovinu s Beogradom, što se očituje u
njegovu nastojanju za povlačenjem hrvatske tužbe za
genocid s Međunarodnoga suda u Haagu, poništavanju
Zakona o ništetnosti srbijanskih zakona u Hrvatskoj,
te objavi Registra hrvatskih branitelja, koji bi mogao
postati riznica srbijanskom Tužiteljstvu za politički
progon svih koji su sudjelovali u obrani Hrvatske od
srbijanske agresije. Tako bismo zahvaljujući politici
predsjednika Josipovića pomirili svoje unutarnje
opreke - bili bismo ujedno i u EU i u Jugoslaviji.
Mate
Kovačević
Hrvatsko slovo, 24.02.2012. |
