U prijeporima oko podjele fotelja nakon možebitne pobjede na parlamentarnim izborima sukobili su se vođe dviju glavnih stranaka Kukuriku koalicije - Zorana Milanovića (SDP) i Vesne Pusić (HNS). Iz toga sukoba javnost je doznala da bi se dosadašnje Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija trebalo razdvijiti na dva zasebna ministarstva. Čuvajući mjesto za Nevena Mimicu, predsjednik SDP-a Zoran Milanović je ustvrdio kako je Europska unija, nakon završetka pregovora i hrvatskoga potpisivanja pristupnoga ugovora, dio naše unutarnje politike pa sadašnje ministarstvo treba raspodijeliti između Vesne Pusić, koja će voditi vanjsku državnu politiku i njegova štićenika Mimice, koji bi se trebao baviti našim unutarnjim europskim pitanjima. Iz Milanovićeve naizgled bezazlene teze može se razabrati bit politike koju je još 1918. vođa Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepan Radić okarakterizirao porukom: Ne srljajte kao guske u maglu!

Milanović, dakle, na Europsku uniju ne gleda kao na sredstvo za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa, nego kao na dio zajedničkoga prostora, u kojem će manji narodi, bez strogo definiranih nacionalnih probitaka, kao u prvoj ili drugoj Jugoslaviji, biti podvrgnuti snažnoj asimilaciji i gubitku nacionalnih identiteta. Kakve je posljedice takav politički pristup imao za Hrvatsku i Hrvate unutar bivših Jugoslavija nije potrebno posebno spominjati, nego tek podsjetiti da su za izlazak iz takve tvorevine bila potrebna dva krvava rata, u kojima su Hrvatska i Hrvati bili teritorijalno okljaštreni, razoreni, demografski desetkovani i raseljeni.

Iz prihvaćanja takve raspodjele uloga i fotelja izronila je još ekstremnija inačica politike, koju zastupa predstavnica HNS-a Vesna Pusić. Ona je svoj politički program, kao dio budućega mandata ministrice vanjskih poslova, definirala u nekoliko teza, koje se po svojim porukama mogu razvrstati u tri temeljne skupine.

U prvoj, (potpora t. zv. gay brakovima, izbacivanje vjeronauka iz škola, te promjena međunarodnih ugovora sa Svetom Stolicom) Pusić najavljuje radikalni prekid svih dosadašnjih odnošaja s Katoličkom crkvom, koja je preko svojih poglavara i Vatikana bila jedan od glavnih čimbenika u borbi za međunarodno priznanje samostalne i suverene hrvatske države. Ovaj predizborni zaokret unekoliko podsjeća na radikalne prosrpske hrvatske renegate - svetosavce - poput Viktora Novaka, koji je cijeli život posvetio borbi za nijekanje hrvatskoga identiteta, a svojim neumornim radom priskrbio hrvatskom narodu epitet vječnoga zločinca među narodima.

Legalizacijom tzv. gay brakova dovodi se u pitanje tradicionalna obitelj, a djecu, s obzirom na ulogu roditelja u obitelji, stavlja u neravnopravan položaj prema njihovim zakonskim odgojiteljima. Izbacivanjem pak vjeronauka iz hrvatskih škola osporava se temeljno ljudsko pravo roditeljima na odgoj svoje djece, jer je vjeronauk u školama dio fakultativne, odnosno dobrovoljne nastave pa ga slušaju isključivo djeca čiji su se roditelji odlučili da ih šalju na taj dio nastave. Iza pokušaja ukidanja političkim aktom većinske volje gotovo 75 posto hrvatskih roditelja mogu se skrivati samo preživjeli ostatci partijske diktature.

Druga skupina vanjskopolitičkih teza HNS-ove ministrice vanjskih poslova sastoji se u zaokretu od dosadašnjega vojnog i političkog savezništva sa Sjedinjenima Američkim Državama, a očituje se u protimbi američkoj politici na Bliskom istoku i povlačenju Hrvatske iz zajedničkoga sudjelovanja u operacijama NATO saveza.

Treća skupina vanjskopolitičkih poteza sračunata je na pogoršanje odnošaja Hrvatske s Njemačkom i Francuskom, koje su uz Vatikan i SAD bile ključne Hrvatske saveznice, a primarno se sastoji u protivljenju politici Europe dviju brzina. Hrvatska još nije članica EU pa sve i da hoće, ne može sudjelovati u tom odlučivanju. Zato i najava ovakve politike može imati za svrhu samo pogoršanje odnošaja sa spomenutim zemljama. U trenutku kad bude mogla odlučivati o tim pitanjima, hrvatska bi politika trebala donositi odluke koje mogu štiti samo njezine nacionalne interese, a ne tek podupirati antieuropsku politiku Velike Britanije, kako to u ovom slučaju čini Vesna Pusić.

Četvrta skupina vanjskopolitičkih prioriteta gospođe Pusić slovi kao konkluzija iz već odrađenih političkih premisa, a sastoji se u provedbi vanjske politike sadašnjega predsjednika Republike Ive Josipovića. Dakle, prioritet hrvatske vanjske politike trebala bi biti regija, odnosno zapadni Balkan, koji možebitna ministrica vidi kao područje svoga misijskog djelovanja. Preduvjeti za to su povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred međunarodnim sudom pravde u Haagu, progon i kažnjavanje ratnih zločinaca, što u hrvatskom zakonodavstvu znači nastavak politike Mladena Bajića, koji je po uputama srbijanskoga tužiteljstva progonio hrvatske branitelje, na temelju optužnica KOS-a, JNA i Srbije, samo zato što su bili optuženi da se suprotstavljaju jugoslavenskoj i velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

To pak u konačnici znači izjednačavanje krivnje svih strana u ratu, nepriznavanje srpske i jugoslavenske agresije na Hrvatsku, što nije ništa drugo nego preduvjet za ponovnu uspostavu nove balkanske zajednice, koju smo tijekom prošloga stoljeća nekoliko puta morali krvavo napuštati. Očito, ponavljanje nije uvijek majka znanja!

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo, 02.12.2011.