Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

LEGENDA O VERONIKI DESINIĆKOJ U VELKIOM TABORU         (11.12.2016.)

U dugim zimskim olujnim noćima, uz zov i krik velike sove, pokoji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke, nekada lijepe seoske djevojke koja je u 15, stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske, grof Herman II. Celjski.

Njegov stasiti mladi sin Fridrich, jašući očevim posjedima, ugleda ljepoticu Veroniku i zaljubi se u nju. Ljubovanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, i on se suprostavi njihovoj ljubavi. Mladi pak, čvrsti u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrichstein u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i utvrđeni grad Fridrichstein sagradio je stari Herman za svog sina Fridricha kao lovačku kuću, pa je po njemu građevina i dobila ime. I tu, usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj pir.


Na žalost medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. Vojska opkoli Fridrichstein, no Fridrich uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita. Tamo se Veronika sakrije kod seljaka kod kojeg je i sam Fridrich ponekad prespavao kada bi se predugo zadržau u lovu na prepelice, fazane i divlje patke kojima je taj kraj bio bogat.


Fridrich nije mogao pobjeći očevoj vojsci, te ga vojnici nakon nekoliko dana ulove i privedu u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga želio ni pogledati, već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu kulu, koja je u tlocrtu imala 8 x 8 m, a bila visoka oko 23 m. Nakon što su Fridricha ubacili u kulu, zazidali su vrata i prozore, a ostavili samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrichu ubacivali hranu. Tu je Fridrich proboravio dulje od četiri godine, a onda ga je otac odlučio osloboditi.

Ali, kada su Fridricha pustil van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrichova kula ili slovenski "Fridrihov stolp", on je bio psihički i fizički nesposoban za život, te ga povijest više i ne spominje. Veronika također nije imala srće. Hremanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada.

Ban Herman pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je coprnica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu ispitivati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i pod večer drugog dana suci izjaviše: "Gospodine bane, na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrichu. No presvjetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvjetli bane, završen."


Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu da Veroniku smjesta udave. Kaštelan izda naredbu, a sluge poslušaše, te na sredinu Dvora iznesu poveču kacu (drveni sud) u koju nališe vodu. Nesretnu Veroniku stave u kacu, a glavu joj gurnu pod vodu i sačekaše dok se posljdnji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i zazidaju ga na prvom katu u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom.


1982. godine prilikom uređenja Dvora, nađena je jedna lubanja, a utvrđeno je da pripada ženskoj osobi. Je li to lubanja nesretne Veronike, ne može se ni tvrditi ni negirati, ali može se reći: "Veroniki Desiničkoj neka je vječni mir i pokoj!"

hrvatska legenda

www.hkz-kkv.ch

134 - 2016

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU