Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

ČUDO NEVIĐENO       (06.03.2018.)

U Dokumentu dijaloga nema riječi „Jasenovac“ i „Bleiburg“!

Evo sam napravio, zapravo učinio je to za mene svemoćni Google, prvu, kvantitaivnu analizu "Dokumenta dijaloga" kojeg je jučer javnosti predstavilo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima na čelu s uglednim gušoslovom, u konkretnom projektu kvotnikom HDZ-a i predsjednikom HAZU-a akademikom Zvonkom Kusićem.

Analiza sadržaja otkrila mi je doista čudo neviđeno! U dokumentu koji ima 33 stranice, 252 odlomka, 1.214 redaka, 12.339 riječi, 78.627 slova bez praznina i 91.566 slova s prazninama ne postoji riječ "Jasenovac".

Razloge za izostanak te riječi lako bi obasnili veliki psihoanalitičari i psihijatri Sigmund Freud, Carl. Jung i Wilhelm Reich. Kako su svi odavno na onome svijetu, mogao bi to učiniti i ugledni hrvatski i zagrebački psihijatar, rodom iz Posušja, dr. Vlado Jukić.

Razlog je naprosto ono što mi obični smrtnici nazivamo strahom ili prpom, a psihijatri - potiskivanjem. Autor pojma potiskivanja Sigmund Freud približno ga je ovako definirao: Potiskivanje je proces guranja misli u nesvjesno i sprječavanje bolnih ili opasnih misli da uđu u svijest; posljedica potiskivanja je nerazumljiva naivnost, gubitak pamćenja ili nedostatak svijesti o stvarnom stanju ili situaciji.

Nakon što sam utvrdio da "Dokumentu dijaloga" nema riječi "Jasenovac", nazvao sam jednog od 17 članova Vijeća i upitao ga zna li da u dokumentu nema te riječi. Trenutak je šutio, a onda mi je rekao: "Sad ste me zatekli. Cijelo smo vrijeme imali Jasenovac na umu kad smo se zalagali za potrebu slobodnog istraživanja i rasprave".

Njegovim odgovorom Freud bi bio zadovoljan, a i Vladi Jukiću Posuškom izmamio bi osmijeh.

U "Dokumentu dijaloga" se ne spominje ni riječ "Bleiburg" u kontekst masovnog zločina, nego se koristi izraz "Bleiburška tragedija".

Ustavna pravnica dr. Sanja Barić prispodobila je do-zla-boga-loše napisan tekst "Dokumentu dijaloga" s Imenom ruže Umberta Ecoa, što je nečuvena kleveta lijepe književnosti.

Uostalom, pročitajte: "Ovaj dokument je dragulj humanosti i majstorija mogućeg u nemogućim uvjetima. Svaka stranica, svaka rečenica ima težinu. Dopustite za kraj ovu paralelu - kad čitate Ecovo 'Ime ruže', možete samo letjeti i tražiti kraj tog povijesnog krimića. A možete i čitati sve, prateći uz krimi priču i silne literarno-filozofske digresije, metafore i alegorije.
Ako pristupate Dokumentu dijaloga kao krimiću, gdje samo očekujete kraj, odgovore na vaša pitanja u crno-bijelom spektru, unaprijed ste osudili proces i dokument. Ako ga pak samo čitate, ali cijeli, shvatit ćete. Bez straha, razumljiv je i nepravnicima."

U "Dokumentu dijaloga" moralo je biti barem dvije stranice posvećeno stvarnom logoru Jasenovac, ali i političkom mitu "Jasenovac" o 700.000 žrtava koji još uvijek živi ne samo u srbijanskoj javnosti, ego i u brojnim međunarodnim publikacijama.

Očekivao sam da će se bar netko iz redova Vijeća usuditi podržati ideju o neovisnom forenzično-arheologijskom istražnom povjerenstvu za Jasenovac.

Što se, pak, Umberta Ecoa tiče, u mojoj knjizi "Vječni titoizam i ljudožderska politika" postoji ovaj dio koji se na njega odnosi:

Prije točno 20 godina Umberto Eco napisao je vrlo zanimljivi esej „Vječni fašizam“ (Ur-Fascism, New York Review of Books, 22 June 1995, pp.12-15.) u kojem opisuje osobne dječje predodžbe i iskustva s talijanskim fašistima i fašizmom.

Esej započinje ovim ispovjednim odlomkom: „Kada sam imao deset godina, 1942., osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu (natjecanje mladih): dobrovoljnom i obvezujućem natjecanju mladih talijanskih fašista, što će reći. svakog mladog Talijana. Retorički vješto elaborirao sam temu ‘Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije’. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak“.

U analitičkom dijelu eseja, Eco opisuje talijanski antifašistički pokret otpora, zapravo partizanski pokret kojeg su tamošnji komunisti na kraju i poslije Drugog svjetskog rata pokušali politički privatizirati, proglašavajući se ekskluzivnim vođama i organizatorima tog pokreta.

Zatim vrlo precizno opisuje razlike između Musollinijeva (talijanskog) fašizma na jednoj strani i „istinskih totalitarizama“: Hitlerovog (njemačkog) nacizma i Staljinovog (sovjetskog).

Evo te usporedbe:

„Mein Kampf je proglas/manifest cjelovitog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Nadčovjeka/Übermenscha.

Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (službena verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali u potpunosti nije bio totalitarizam, ne zbog svoje blagosti već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopćenom mišljenju, talijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem, i reflektirao je kasno-hegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao.
Mussolini nije imao nikakvu filozofiju, imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateist, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, govori, po svemu sudeći, legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju Čovjekom Providnosti.“

Preostali dio eseja Eco posvećuje objašnjenju, po njegovom sudu, trajnih ili vječnih karakteristika svakog „fašizma“ koji za njega uključuje i onaj desni (nacistički, fašistički, falangistički, ustaški, četnički) i lijevi (staljinistički, maoistički, titoistički, pol-potovski).

Evo tih karakteristika ili, ako vam je draže, znakova-simptoma TOTALITARIZMA po Ecu:

1. kult tradicije,

2. odbacivanje modernizma,

3. Nerazumnost/iracionalnost,

4. neslaganje kao izdaja,

5. strah od razlike,

6. individualna ili socijalna frustracija,

7. opsesija zavjerom,

8. osjećaj poniženja zbog (umišljene) moći neprijatelja,

9. život je stalni rat,

10. prezir prema (moralno, socijalno i fizički) slabijem,

11. kult heroizma i herojska smrt,

12. mačizam,

13. selektivni / kvalitativni populizam i

14. vječni fašizam govori novogovorom

Slaven Letica, facebook

www.hkz-kkv.ch

152 - 2017

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU