Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

REZULTATI LITERARNOG NATJEČAJA 2013. GODINE      (26.04.2013.)

Kada smo za temu literarnog natječaja izabrali Hrvate u inozemstvu, pribojavali smo se slabog ili možda nikakvog odaziva, jer smo mislili da djeca u inozemstvu o toj temi i ne razmišljaju, a djeca u Hrvatskoj o njoj ništa ne znaju. Tim više nas je iznenadio veliki odaziv djece iz Hrvatske. Neka su pisala o iskustvima svojih baka i djedova koji su, tjerani nuždom, morali napustiti Hrvatsku. No, začuđujuće veliki broj uradaka govori o novom valu iseljavanja Hrvata. Mnogi današnji hrvatski mališani suočavaju se s problemom odlaska cijele obitelji - ponovno 'trbuhom za kruhom' na sve strane svijeta. Žalosno i tužno!

Zahvaljujemo učiteljicama i mentoricama na obradi teme, a obiteljima koje se spremaju napustiti Hrvatsku, želimo svako dobro i brzi povratak u domovinu.

Starosna skupina 1.-4. razred

1. Mjesto: Nika Petriš, 4. razred, Sveti Ivan Zelina

Tamo, tamo daleko


Zovem se Nika i sasvim sam obična djevojčica koja živi u malenom gradiću pored Zagreba, u Republici Hrvatskoj. Imam puno prijatelja, treniram rukomet, plešem, učim strane jezike i nikada mi nije dosadno. Prve simpatije, šaputanja s prijateljicama, kino, učenje, najveće su brige u mome životu. Barem je tako bilo do nedavno.


Često sam vidjela mamu i tatu kako s ozbiljnim izrazima na licu o nečemu razgovaraju. Znala sam da je tata ostao bez posla i "kriza" je riječ koja se često čula između redova.

Jednoga dana posjeli su mene i brata i mirno nam objasnili da tata već predugo ne može naći posao u našoj zemlji, ali ga je zato pronašao u jednoj drugoj - Kanadi. To je značilo da će za par tjedana on otputovati i bit ćemo rastavljeni dok se ne snađe i ne pronađe stan, a onda i mi dolazimo.


Iskreno, mislila sam da se šale. Imala sam sliku u glavi o nekoj dalekoj zemlji u Sjevernoj Americi u kojoj žive vukovi, a polarni medvjedi jedu malu djecu za doručak. Sva sreća da postoji Google pretraživač, a i roditelji, pa je moja slika o Kanadi postala realnija.
To je doista ogromna zemlja, druga po veličini na svijetu, kroz koju se protežu različiti klimatski pojasevi. U njoj doista žive i vukovi i medvjedi i još mnoge druge životinjske vrste. Ljudi se u nju doseljavaju sa svih strana svijeta, a ima i puno Hrvata. Neki su otišli za vrijeme Domovinskog rata kao izbjeglice, a neki poput moga oca, u potrazi za poslom.


U međuvremenu je moj tata otputovao i tada sam shvatila da to doista nije bila nikakva šala. Otišao je u grad Vancouver, u pokrajinu British Columbija. Čujemo se gotovo svakodnevno, a zahvaljujući čudima današnje tehnike, i vidimo. Vremenska razlika iznosi 9 sati, pa kad se on probudi, nama je već poslijepodne. Jako mi nedostaje i nisam ga zagrlila već dva mjeseca.


Tata o Kanadi priča jako lijepo ali u glasu mu se osjeća tuga za Hrvatskom, a osobito za nama, njegovom obitelji. Zapravo, on kaže da je njegov dom tamo gdje smo mi, pa će to Kanada postati kada brat, mama i ja u nju stignemo, a s nama i naši ljubimci: pas i tvor. Priča nam o prekrasnoj školi koju ćemo brat i ja pohađati, o aktivnostima kojima se možemo baviti i o tome kako možemo imati prijatelje iz svih krajeva svijeta.


Moji su osjećaji podijeljeni između želje da budemo svi zajedno i tuge zbog odlaska iz rodnog kraja i od ljudi koje volim. Zamislite, otići tako u daleku zemlju i ostaviti sve što je moje djetinjstvo zasijalo! Svoje prijatelje, klupice u parku, simpatije, bake, djeda.
Lijepo izgledaju slike moga budućega doma, njegove užurbane ulice, obala na kojoj se valjaju valovi oceana i mnoštvo ljudi. Ljudi koje ne poznajem i među kojima ću sigurno pronaći neke koji će mi biti dragi. Ali to neće biti moja Dora, Karla, Miha, Marijeta. One će odrastati negdje drugdje, daleko od mene.


Roditelji su mi obećali da ću jednom na godinu moći posjetiti svoj rodni kraj i zbog toga mi je lakše. Učim engleski jezik da se bolje snađem u novoj školi i već mi sasvim dobro ide.


Moram priznati da sam na početku bila jako ljuta na roditelje, ali s vremenom, razgovarajući s njima, shvatila sam da odlazimo zbog bolje budućnosti za sve nas, osobito brata i mene. Razgovarala sam i s rođacima koji tamo žive već dvadeset godina i bilo mi je nekako lakše. Znam da odlazim u daleku zemlju i da ću biti građanka Kanade, ali moja Hrvatska, moji prijatelji, bit će u meni zauvijek. Neću ih napustiti ni zaboraviti, samo ćemo se rjeđe viđati.


Eto, to je moja priča koju pišem dok prolaze zadnji mjeseci moga djetinjstva u Hrvatskoj.

 

*********

2. mjesto: Petra Smolić, 4. razred, Sveti Ivan Zelina

Čežnja iz daleke Australije


Mnogo Hrvata živi u iseljeništvu, gotovo jednako mnogo kao u domovini. Život u iseljeništvu nije lagan, jer većina Hrvata je otišla zbog siromaštva i potrage za poslom.


U mojoj obitelji također ima iseljenika. Oni su se iselili u daleku Australiju.


Brat moga djeda, stric Tome, još je kao mladić tražio dobro plaćen posao i tako je dobio ponudu za rad u Australiji. Kako on tada još nije imao svoju obitelj, odluka o preseljenju u Australiju nije bila tako teška. U Australiji su uvjeti za život bili bolji i kako je stric Tome puno radio brzo je zaradio dovoljno novaca da kupi kuću. Oženio se Hrvaticom porijeklom s otoka Ugljana, strinom Anitom, i kroz par godina dobili su dvoje djece. S obzirom da je Australija daleko od Hrvatske, njihovi dolasci u domovinu bili su vrlo rijetki.


Stric i strina su svoju djecu odmalena učili hrvatski jezik, jer im je bilo važno da oni nikada ne zaborave svoje korijene, s obzirom da su rođeni u Australiji te su tamo proveli djetinjstvo i krenuli u školu. Hrvatska djeci nije nedostajala toliko kao stricu i strini.


U Australiji su se često družili s drugim Hrvatima. Posjećivali su se iako su bili udaljeni više od 300 kilometara. Godišnje su se nalazili s Hrvatima koji su članovi Hrvatske bratske zajednice u Australiji na čijim su druženjima obično gostovali pjevači iz Hrvatske. Takva druženja su im puno značila jer su se osjećali manje usamljeno.


Strica najviše tješi što mu je kuća u Australiji pored mora, u Perthu. U vrtu ima zasađene masline i smokve kao što bi ih imao da je ostao u Zadru. Njegova patnja za zavičajem je velika, kao i za svojom braćom. Zato ih često zove telefonom i barem svake tri godine posjeti. Tako je došao i ove godine.


Njegova djeca, koja su stara već oko 35 godina, u Hrvatskoj su bila samo jedanput, a unuci nikada. Stric im sigurno puno priča o Hrvatskoj, ali ja mislim da se oni osjećaju Australcima. Unuci čak imaju i australska imena: Jay, Regan i Steve. Oni se vjerojatno nikada neće vratiti u Hrvatsku, jer su njihov život, prijatelji i posao tamo, u dalekoj Australiji. Hrvatska je domovina samo njihovog oca i majke.


Stric je sada u godinama kada ga sjećanja sve više vežu za domovinu, braću, staru kuću i sigurna sam da bi on svoje umirovljeničke dane htio provesti ovdje da ga djeca i unuci ne vežu za Australiju.


Tako bi se vjerojatno osjećao svatko od nas i zato poručujem Hrvatima diljem svijeta ma gdje i koliko daleko bili: Uvijek nosite Hrvatsku u srcu, jer čovjek treba držati do svoga porijekla i cijeniti svoju domovinu kao što cijeni svoju majku.

 

*********

3. mjesto: Lucija Nizek, 4. razred, Sv. Ivan Zelina

Toplina doma u srcu


U našoj domovini Hrvatskoj živjela jedna obitelj slična mnogima. Nisu bili bogati, no unatoč skromnom životu bili su veseli i sretni.
Jednog dana ta je sreća nestala. Otac je dobio otkaz i unatoč uloženom trudu nije mogao pronaći novi posao. Novu ponudu dobio je tek od prijatelja koji su živjeli u Njemačkoj. Kako obitelj bez novaca nije mogla preživljavati, morali su napustiti svoju zemlju i otići u inozemstvo trbuhom za kruhom. Bilo im je teško ostaviti prijatelje, bake i djedove, ali nisu imali izbora.


Došli su u tuđinu. Nisu znali njemački jezik, njihova kultura im je bila nepoznata. Djeci je bilo najteže. Kako je vrijeme prolazilo, počeli su se privikavati.


U srcu im je uvijek ostajala toplina njihovoga doma. Kad se bližio kakav blagdan, prisjećali su se bližnjih i prošlosti, kako su pjevali i veselili se.


Godine su prolazile. Posjećivali su svoj rodni kraj, ali su se zbog posla i obveza uvijek morali vraćati natrag. U Njemačkoj su stekli nove prijatelje, Hrvate koji su dijelili njihovu sudbinu i nadali se povratku svom voljenom rodnom zavičaju.


Dočekali su i taj dan. Bili su već stari, umorni, sijede kose, ali sretni i ponosni u duši jer su se vratili svojoj domovini.


*********

Starosna skupina 5.-8. razred

 

1. mjesto: Maja Svitek, 6. razred, Rijeka

Živ i zdrav tata

Bio je to jedan skroman Uskrs, ratni dan, kada se Josip vratio iz Italije gdje je tražio smještaj za svoju obitelj kako bi se sklonili od strahota Domovinskog rata u njegovoj voljenoj Hrvatskoj. Ugledavši ženu i dvanaestomjesečnu bebu, nije mogao sakriti osmijeh.


Sve je bilo dogovoreno za odlazak. Svaka minuta koja je prolazila značila je minutu bliže rastanku od najmilijih, odvojenost od bliskih prijatelja, tuga se osjećala u zraku. Pognutih glava, presušenih suza, mlada obitelj morala se uputiti prema kolodvoru s jednim kovčegom i nadom u bolji život. Put je protekao u tišini, s tjeskobom u srcu, strahom od neizvjesnosti i pogledom na ono što ostavljaju za sobom.


Već prvi dan nakon dolaska Josip se uputio na posao kako bi prehranio obitelj. Žena Marina i kći ostale su u kući bez mogućnosti kontakta s rodbinom i jednom svijećom kojom su proslavile bebin prvi rođendan.


Marina je kratila dane čekajući muža šetnjom naseljem te je vječno mutnim očima od plača promatrala druge sretne obitelji. Stalno joj se nametalo neizgovoreno pitanje zašto ona nije mogla biti tako sretna u svom zavičaju. Prisjećala se dugih šetnji uz more sa sestrom i prijateljima, romantičnog zalaska sunca u društvu svoga Josipa, druženja na riječkom Korzu, pogleda s vrha Trsata... U novom okruženju osjećala se kao riba na suhom.


Dani su prolazili, Josip je polako učio jezik, obitelj je našla nove prijatelje koji su im pomogli preživjeti teško razdoblje. Svakim pozdravom ili toplim osmijehom mještana, osjećali su da polako počinju pripadati novom prostoru, ali ih nikada nije napustila misao o njihovu povratku u grad na Rječini.


Prošlo je puno godina, o ratu su ostale priče i tužna sjećanja i ono što će Josip uvijek ponavljati svojoj kćeri: "Možda nije bilo časno bježati od rata, ali sam barem tebi bio živ i zdrav tata..."

*********

 

2. mjesto: Iva Mihaljević, 6. razred, Rijeka

Ja se ne bih selila!!!

Moj je otac pomorac. Prije pet godina je moj kapetan duge plovidbe unaprijeđen u inspektora, a nedavno je, navodno, dobio još bolji posao. Navodno, kažem, jer ni uz najbolju volju, nisam uspjela shvatiti što će moj tata raditi na novom poslu. Prekomplicirano je za moju malu glavu.


Nažalost, ono što mi je jako dobro jasno, je da će raditi u Bremenu, u Njemačkoj, pa se moja obitelj namjerava tamo preseliti kako bismo bili zajedno. Ako se to obistini, moje tri sestrei ja ćemo jako patiti jer će nam nedostajati obitelj, prijatelji, rodbina.


Ne mogu zamisliti ljeta bez Jadrana i zime bez Gorskoga kotara. Njemačka je zanimljiva, ali samo ako sam turist u kratkom posjetu. Božići bez nonine sarme i Uskrsi bez bakine pogače jednostavno su nezamjenjivi.


Ništa ne miriše kao moj kraj, nigdje ptice ne pjevaju kao u mom gaju, nigdje nije more plavo kao što je kroz moj prozor, nigdje se ne čuje domaća riječ tako milo kao ovdje.


Mama, tata, jako vas volim, ali . . . ja se ne bih selila!!!

 

*********

 

2. mjesto: Klaudio Balog, 8. razred, Popovača

Moja prabaka

1968. moja prabaka odlazi iz svoje domovine, iz svog rodnog sela Stušca. Ne odlazi ona na izlet, na krstarenje, pa čak ne odlazi zato što žarko želi, već zato što mora. Petero djece, petero gladnih usta svaki dan čekaju svoj doručak, ručak i večeru, pa cipele, čizmice, kaputiće... Neimaština, bijeda, siromaštvo... Mora se krenuti u neku obečanu zemlju, zemlju blagostanja, u neki drugi, nepoznati svijet.

Kreće na put toga svibnja 1968. godine trbuhom za kruhom, valjda će jednog dana taj kruh i naći. Imala je sreće. Ipak ide preko biroa, pa je valjda čeka siguran smještaj. Zadnji pogled na djecu, suze, oproštaj, bol u duši i stari kovčeg u ruci.

Nije ona jedina koja odlazi u Njemačku. Ide ih puno, a svi imaju isti cilj, osigurati svojoj djeci bolju i sigurniju budućnost. Dolaze u Njemačku, a da ne znaju ni jedne riječi njemačkog. Izgubljeni,tužni, sami. Nitko te ne gleda. Nema tu toplog pogleda, osmjeha. Samo strah, suze u kutovima očiju i strepnja. Kuda dalje?

Da je imala za kartu, istog trena bi se vratila nazad, ali naravno, džepovi su bili prazni. Trebalo je stisnuti zube i primiti se posla. Prva plaća, marke pod prstima daju ti snagu za dalje, a sve zbog obitelji.

Dolazi i prvi odlazak doma. Pripremljeni su poklončići za svakoga. Opet suze, ali ovaj put suze radosnice. Najmlađi sin imao je samo 3 godine i nazvao ju je tetom. U takvim trenutcima srce ti se para u komadiće, a glavom ti prolazi samo jedna misao: "Ostajem doma!" Ipak ideš, ali uz obećanje: "Još ovaj put!"

I tako, od Uskrsa do Božića - od Božića do Uskrsa. Godine su prolazile, djeca rasla, kčeri se udale, sinovi oženili, čak je i rat prošao, a oni su još uvijek bili u Njemačkoj, ali u mislima u rodnoj Hrvatskoj.

Došla je i mirovina, a da ni jezik nisu usavršili. Ali, nema veze, glavno da se vračaju u poznati kraj, da nema više pakiranja kovčega, opraštanja, putovanja. Konačno malo mira uz zasluženu mirovinu!

 

*********

 

3. mjesto: Lana Bermanec, 5. razred, Koprivnički Ivanec

Što znam o Hrvatima širom svijeta?

Kroz povijest mnoge su situacije i zbivanja nagnale Hrvate da napuste svoju domovinu. Ovaj višestoljetni proces uzrok je mnogih razloga od kojih su najveći i najčešći: rat, te gospodarske i političke krize. Područja iz kojih se najviše iseljavalo su Dalmacija, otoci te gorski i ravničarski dijelovi Hrvatske. Siromaštvo i slaba razvijenost krajeva u kojima su živjeli, vodila ih je putevima zemalja koje su nudile mogućnost stabilnog života za mnoge obitelji.


Hrvati su tako otišli u mnoge europske zemlje, ali i na druge kontinente kao što su obje Amerike, Australija i južna Afrika. Tamo započinju novi život daleko od svoga doma. Tamo osnivaju obitelji i nošeni nostalgijom nastoje zadržati vlastiti identitet. Živjeli su teško, ali im je stalan posao donosio sigurnost. Najčešće su radili u rudnicima, željezarama i sudjelovali u gradnji cesta. Bavili su se i drugim poslovima ovisno o zemlji u kojoj prebivaju.

Iako su miljama udaljeni od svoje obitelji, Hrvati nikada nisu, a ni danas ne zapostavljaju materinji jezik, običaje i kulturu svoje zemlje. Patnju za domovinom umanjuju osnivanjem i djelovanjem u zajednicama, postoje i forumi i mnoge stranice na Internetu za Hrvate izvan Hrvatske i to im omogućuje kontakt sa svojom domovinom, a da budu korak bliže rodnoj grudi, hrvatski iseljenici imaju pravo glasa u gospodarskom i političkom razvoju Hrvatske, a veliku ulogu u njihovom životu ima Crkva. Ona im daje prostore za okupljanje i organizira razna događanja.


Nakon godina provedenih u iseljeništvu mnogi se vraćaju u Hrvatsku kada zarade dovoljno novca ili zbog želje da provedu starost u rodnom kraju. Hrvati u iseljeništvu na svoju djecu prenose hrvatski jezik, običaje, kulturu i religiju kroz folklor, vezove, domaća jela, sportska natjecanja i pjevačke zborove. Organiziraju se tečajevi hrvatskog jezika i izložbe hrvatskih umjetnika. Na nekim sveučilištima i drugim obrazovnim ustanovama također je omogućeno učenje hrvatskog jezika i povijesti. Postoji i razmjena studenata i razne stipendije koje omogućuju mladima posjet domovini njihovih roditelja, djedova i baka.


Danas zbog gospodarske krize u našoj zemlji određeni broj Hrvata ponovno odlazi trbuhom za kruhom. Mnogo mladih, dobro obrazovanih ovdje, u Hrvatskoj, ne može pronaći posao, pa odlaze u druge zemlje u potrazi za boljim životom.


Kako god bili i gdje god bili mi ćemo uvijek biti jedna velika zajednica i gdje god ima Hrvata tamo nema opasnosti za nestanak hrvatskog jezika, običaja, kulture i religije!

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU