Zbog nečekivano mnogo pristiglih literarnih radova u poeziji i prozi, priznanja dodjeljujemo za svaku kategoriju posebno.

Svi su radovi jako zanimljivi i lijepi, pa nam je teško palo izabrati najbolje. Srdačno hvala svim učesnicima i učiteljicama, a dobitnicima priznanja iskreno čestitamo!

ZABORAVLJENI BAVUL - 1. mjesto

Nekoć davno, u prvoj polovici 20. stoljeća, moja se prabaka Vladimira uzbuđeno, kao svaka mladenka, pripremala za vjenčanje. Tadašnji običaj bio je da se odmalena djevojčice poučavaju različitim vještinama vezenja, kukičanja, šivanja čipke. Moja prabaka marljivo je učila, kako bi ona rekla, štikati, heklati, šivati i plesti. Sve je to s velikom pažnjom, gotovo pobožno spremala, kako bi joj jednoga dana ti prekrasni primjerci i svjedoci katkada neprospavanih noći poslužili za dotu (miraz). Tada se djevojka, stasala za udaju, cijenila po tome koliko je vrijedna i koliki miraz donosi u brak.

Neposredno prije vjenčanja parobrodom je iz Amerike u Punat došao ogroman, lijep kovčeg na kojem je bila adresa moje prabake. Takav kovčeg u primorskom kraju nazivaju bavul (baul), a znači škrinja, sanduk. Služio je kao dio namještaja za spremanje miraza, ali i za transportiranje stvari. Kada je prabaka otvorila bavul, vidjela je s ljubavlju izrađen poklon. Bile su to dvije rakamane zavjese, četiri lancuna s merlom (plahte s čipkom), četiri kušinelnice (jastučnice ) s prabakinim inicijalima i šest šugamana (ručnika). Te stvari su joj poslali teta i stric koji nisu mogli prisustvovati prabakinom vjenčanju, jer su otišli "trbuhom za kruhom" u Ameriku. Raznježena poklonom, moja je prabaka krenula u novi život pun lijepih i manje lijepih događaja, a bavul je, nakon niza godina, našao svoje mjesto u kutu tavana.

2009. godine moja je prabaka preminula pa su moja baka i njezine dvije sestre odlučile prodati kuću. Sva rodbina poželjela je uzeti neki predmet iz kuće kako bi sačuvali uspomenu na dane provedene kod, svima drage, Vladimire. Ovoga ljeta moja mama i moja teta otišle su u prabakinu kuću po stare, požutjele fotografije. Kuća je bila već skoro prazna. Privukao ih je tavan, jer tamo nisu bile od svojih dječjih dana. Mama je ugledala stari bavul koji tamo zaboravljen stoji već 84 godine prekriven prašinom i paučinom. Bavul je izgledao prilično tužno. Zarđalih šarki s drvenim oštećenim ukrasima i kožnim remenjem, a na jednom dijelu još se nazirala adresa moje prebake koju je 1930. godine u dalekoj Americi pisao netko od mojih predaka. Sjećanje na prošla vremena jebilo probuđeno.

Moje tri sestre, mama i ja planiramo obrusiti i prelakirati bavul kako bismo mu vratile nekadašnji sjaj i smjestile ga na počasno mjesto u našemu domu, da ga i naši potomci mogu naslijediti i tradicijski prenositi priču o njemu.

Ana Mihaljević, 5. c, OŠ VEŽICA RIJEKA
Mentorica: Ester Acinger

=====

Narodni običaj čehanja perja - 2. mjesto

Tribljačice, jeste dešle?

Tribljačija je nekadašnji običaj draganićkog kraja na kojem su se okupljali stari i mladi u dugim zimskim noćima te su čehali perje, odvajali kruti dio pera od mekog. Danas na pragu zaborava, oživljen je u predstavi Kulturno umjetničkog društva Sv.Juraj iz Draganića. Potiče na razmišljanja i obnavlja neka već stara i potisnuta sjećanja. U vremenu moderne komunikacije u kojem je suvremeni život nezamisliv bez interneta, mobitela i raznih elektroničkih pomagala rijetko tko od mlađih generacija zna što je čehanje perja, a upravo ta aktivnost je bila nekadašnji sinonim razonode, zabave, druženja, pjesme i plesa.

O oživljavanju ovog starog i zaboravljenog običaja na daskama koje život znače, autorica predstave Tribljačice jeste dešle? D. Jagatić kaže: "Predstava obrađuje običaj trebljenja perja koji se održao u praksi sve do 70-ih godina prošlog stoljeća. Napisana je s ciljem prikaza i očuvanja običaja, a posebno draganićkog dijalekta koji nezaustavljivo izumire i nestaje u narodu. Tema je također odabrana i zbog mogućnosti prikaza načina života draganićkog seljaka, odnosno načina druženja i zabave tadašnjeg vremena."

Vrijeme tribljačije

Čehanje perja događalo se u zimi za vrijeme dugih, hladnih i bijelih noći. Kada bi tmina prekrila nebo išlo bi se u tribljačiju kod žene koja je bila domaćica te večeri. "Tribljačice, jeste dešle?" izreka je kojom bi domaćica započinjala susret i druženje.
Baka Anica M. sa sjetom i neobjašnjivom tugom u očima progovara: "Svaku večer čehalo se perje u kući kod određene domaćice. Čehalo se cijeli tjedan jer je za jedan jastuk trebalo čak do tri kilograma nečehanog perja. Čehanje je bilo prekrasan način zbližavnja i druženja u hladnim, zimskim noćima."

Dogovor je pao

U rana zimska jutra, dok se magla usporenim i umornim koracima provlačila kroz selo, domaćica je krenula pozivati žene. Prvo susjede i žene iz obitelji, a onda i ostale dok nije skupila dovoljan broj tribljačica. Čehale su i mlade i starije žene. Mlađim djevojkama je taj susret bio posebno zanimljiv jer su se mogle pritom zabavljati, razgovarati s momcima i upoznati srodnu dušu.

Tražila se preciznost i finoća

Čupalo se samo gornje perje s tijela pera, dok se najfinije paperje, pahuljica, ostavljala uz tijelo. Perje i paperje koristilo se za punjenje posteljine i drugih odjevnih predmeta, za peruške, pera za pisanje te za druge namjene tehničke prirode. Od posteljine punili su se jastuci i popluni jer perje i paperje ima iznimno visok toplinski koeficijent, odlično grije i održava temperaturu. U kuhinji je korištena peruška, cijeli vršni dio guščjeg krila, kojeg je gazdarica koristila kaoetlicu, za fino prikupljanje brašna prilikom miješenja tijesta te ga je imala praktički svaka kuća u selu.

Muškarci kao zabavljači

Čehanje je bio posao namijenjen isključivo ženama i djevojkama, ali i s važnom ulogom muškaraca i mladića kao zabavljača koji su tom prilikom prezentirali i osmišljavali cijeli niz šala, doskočica, poskočica, dosjetki, poslovica, zagonetki, pjesama i drugih elemenata pučke usmene tradicijske kulture. Mnoga su poznanstva i brakovi začeti upravo na čehanju. Iako su muškarci za vrijeme čehanja bili u drugoj prostoriji, odvojeni od žena, uvijek su nekako uspijevali pronaći načina da vide svoju dragu.
Pod prozorom bi mladići čekali završetak i promatrali žene i djevojke kako bi ih na zajedničkom druženju poslije tribljačije mogli zamoliti za ples ili zajedno zaplesati kolo ili drmeš. Kako tribljačija nije bila muški posao upitala sam djeda Josipa M. o razlozima zbog kojih je on rado obilazio kuće u kojima se čehalo.

"Iako mi muškarci nismo čehali, također smo imali važnu ulogu. Naša zadatak bio je zabaviti i animirati žene. Često smo bili i izazivači svađa jer smo osmišljavali i prezentirali razne šale, doskočice, viceve i ostalo na račun nekih žena koje su sudjelovale u tribljačiji. Na početku smo obično kartali i s guštom ispijali čašicu za čašicom. Komentirali smo svaku ženu i djevojku, pronalazili vrline i tražili mane. Negdje oko ponoći izvadili bismo drvene piske i započeli pjesmu i ples. To je bio najzanimljiviji dio večeri. Tribljačiji sam nazočio od ranog djetinjstva kada me majka vodila s molbom da pazim na oca i da mu izbrojim svaku čašicu vina koju bi ulio u sebe. U sjećanju su mi najviše ostali trenutci kada smo mi, seoski mladići, nestrpljivo virili ispod prozora i hvatali pogled djevojke koja nam se sviđala. Ne namjeravam sjetni, pernati jastuk zamijeniti nekakvim Dormeo proizvodom s televizijske reklame. Spavanje na starom, mekom, pernatom jastuku ovo staro i umorno tijelo obnavlja mladenačkim sjećanjima."

Ponekad je i rakija progovarala

U velikoj prostoriji na prostranom stolu domaćica je postavila perje. Za vrijeme čehanja žene su razgovarale, ogovarale, pjevale, pile i veselile se. Bilo je situacija kada su se pomalo opile i posvađale pa nisu više razgovarale. Baka Anica M. na upit o temama njihova razgovora s osmijehom na usnama: "Razgovarale smo o ostalim ženama u selu, o onima koje se još nisu udale, komentirale muškarce, pričale priče. Znale smo se dotaknuti raznih tema, prepričavati dogodovštine iz sela i okolice. Gazda nam je često nosio vino i rakiju koja je ponekad umjesto nas govorila, no češće je u nama budila veselje i mamila pjesmu."

Zabava tek počinje

Čehanje je završavalo oko ponoći. Tada bi muškarci koji su kartali i momci koji su čekali vani ispod prozora ušli u kuću. Gazdarica je sve pospremila, a potom na stol donijela sirnu gibanjicu, a gazda poliće vina. Nakon gozbe započela bi svirka, ples i veselje. Na upit kako je baka Anica M. doživjela predstavu KUD-a Sv. Juraj odgovorila je:
"Vratila su mi se lijepa sjećanja. Ne želim i nikad neću zaboraviti taj dio djetinjstva i mladosti kada sam i sama nazočila tribljačijama. Odgovorno tvrdim da je to bio jako zanimljiv i prekrasan ljudski način zbližavanja i druženja, puno humaniji od ovog današnjeg. Danas je prevelika zaokupljenost modernim tehnološkim izumima. Tribljačija je posao koji podrazumijeva preciznost, finoću i nije nimalo jednostavan, no ništa nije teško ako se radi srcem. Predstava je nas stare vratila u prošlost, podsjetila na lijepe trenutke naše mladosti, a vas mlade može podučiti starim običajima koji polako odlaze u zaborav. Još i danas spavam na pernatom jastuku. Taj miris me podsjeća na djetinjstvo i prve sramežljive ljubavi."

Danas život ne možemo zamisliti bez mobitela, interneta i raznih modernih sredstava komunikacije. Dok naše glave udobno odmaraju na kvalitetnim jastucima s televizijskih reklama, naše bake i djedovi snivaju o mladosti na sjetnim i pernatim oblacima. Danas rijetko tko od moje generacije zna što je tribljačija ni ne sluteći kako je baš ona bila sjajan način zbližavanja, druženja, upoznavanja i zaljubljivanja. Za opstanak tog korisnog, starog i zaboravljenog običaja danas se ponosno bore još samo pojedine udruge i folklorna društva poput mojeg.

Doris Misir, 8. razred, OSNOVNA ŠKOLA DRAGANIĆI
Učiteljica: Matilda Marković

=====

Putositnice s putovanja Lijepom našom - 3. mjesto

Magičnost Like i Gorskog kotara

Pokraj male benzinske postaje već je stajao naš autobus. Hropćući i kašljući poput teškog astmatičara, upaljenim motorima već je pozdravljao ljude što su se okupljali oko njega. Tu i tamo čuli su se poneki pozdravi i možda koje pitanje, no najčešći zvukovi bili su ipak lijeno zijevanje i uzdisanje, jer bilo je tek oko pet ujutro. A rumena zora jedva se probijala kroz gustu maglu iz koje su izranjali poneki obrisi krovova i svjetla uličnih svjetiljki. Mama me prepustila baki i kad se po peti put uvjerila da imam dovoljno hrane i da mi nije hladno, jače se stisnula u jaknu i otkoračala u gustu maglu, gdje je malo prije parkirala svoj automobil. Ušli smo u autobus i sjeli na prva prazna sjedala, ja naravno pokraj prozora kako mi ne bi nešto promaklo. Ubrzo smo krenuli, a ja sam gledao za vijugavom cestom što se pružala za mnogim brežuljcima i pogledom pozdravljao mamin automobil što se polako kotrljao skliskom cestom. Ne vjerujem da je vidio moj pozdrav jer je već polako nestajao u magli. Naslonio sam se na staklo i sklopio oči, padajući u san, uspavan tihim glasovima mojih suputnika. Iako mi se glava tresla i poskakivala poput košarkaške lopte, spavao sam dosta dugo.

Probudio sam se tek kad je cesta postala hrapava i ispucana, a autobus se tresao i naginjao kao da ima morsku bolest. Krajolik što je izranjao iz magle i što sam gledao kroz prozor nije mi izgledao poznato. Plodna, zlatna polja kukuruza i pšenice zamijenila je gusta, mješovita šuma hrasta i smreke. A cesta je postajala sve vijugavija, sa sve oštrijim zavojima. Baka je žustro razgovarala sa svojom rođakinjom, no čim je primijetila da sam budan, morao sam nešto i pojesti. Zapravo mi to uopće nije teško palo, a nakon što sam se malo okrijepio ponovno sam naslonio glavu na prozor i zagledao se van, gdje su se ravnice i doline nekom magijom pretvarale u brda i guste mrke šume.

S bakine strane protezala se neka čudnovata planina. Podnožje joj je bilo zaraslo u gustu crnogoričnu šumu, što se penjala i privijala uza nj, sve do krševitog vrha, gdje su vapnenačke stijene nekim čudom napravile oblik ljudskog tijela. Stali smo kod jedne veće benzinske postaje iza koje se protezala ta čudnovata planina. Neke su starije gospođe žurno izašle iz autobusa kako bi zauzele mjesta na terasi, no kad su izašle van na svjež zrak, gdje je puhao prohladni povjetarac, predomislile su se i ušle unutra i tamo ispile kavu. Kad sam pojeo pecivo i popio čaj, baka mi je rekla da je planina iza nas Klek. Navodno je to uspavani div, koji je prije stotina godina ovdje živio, njega su pak prema legendi vještice koje su se tamo okupljale kaznile okamenjenjem. No, on je rekao da će se jednog dana izdignuti iz kamena i osvetiti se. Nakon što mi je baka ispričala tu legendu bio sam zaprepašten, a duboko u sebi sam se nadao da dan njegove osvete nije danas.

Nakon kraće vožnje prastarim oštećenim cestama stigli smo do malog mjesta po imenu Krasno. Tamo je svetište Majke Božje Snježne, u maloj slikovitoj crkvici na krševitom kamenu. Naravno, zanimalo me zašto se ovdašnje svetište zove baš tako. Tamo su nam ispričali da je ovdje, prema staroj legendi, usred ljeta, u kolovozu, pao snijeg do koljena, pa su mještani sagradili malu crkvicu i počeli slaviti Majku Božju Snježnu. Nakon što smo posjetili suvenirnicu, spustili smo se prema crkvici. Uživao sam u svježem zraku. Sjećam se kako je nebo bilo lijepo. Nježno i plavo, čak je i sunce sramežljivo provirivalo iza oblaka. Pogled je bio krasan. Dolje u dolini, okružen planinama poput čvrstih, neprobojnih zidina, ugnijezdio se malen, slikovit gradić. Jedan mi je gospodin posudio svoj dalekozor, pa sam njime promatrao šume u dolini. Izmolili smo molitve u maloj crkvici, koja je bila puna slika, papirića i pločica na kojima su ljudi zahvaljivali i molili se našoj dobroj, nebeskoj majci. Ja sam je samo zamolio da mi da sreću i zdravlje, jer ostalo će već doći.

Uspeli smo se uz laganu uzbrdicu i ponovno se smjestili u naš autobus. Sljedeće nam je u planu bilo posjetiti Nacionalni park Sjeverni Velebit. Vozeći se do tamo promatrao sam planinske vrhunce i baršunasto-plavo more na kojem su vječno plutali mnogobrojni otoci. Kada smo stigli tamo, ostao sam zabezeknut ljepotom prirode. Plavo je nebo bijelim, vunenim oblacima milovalo krševite, visoke vrhove Velebita, ispod kojih su se grlile šume, jame, doline i blagi usponi. Izašavši iz autobusa duboko sam udahnuo i pluća napunio najčišćim i najsvježijim zrakom na svijetu. Prvo smo se uspeli dosta oštrim usponom do malog, idiličnog, planinarskog doma. Bio je drven, a na prozorima su bile crvene, karirane zavjese. Tamo smo se malo okrijepili pa pošli u razgledavanje te tajanstvene planine. Nebom su letjeli sokolovi i ispuštali fantastične krikove, baš kao u američkim filmovima o Indijancima. Morali smo se držati strogo određenih staza i nikako ne skretati s njih, da ne narušimo sklad i ljepotu tamošnje prirode. Rekli su nam da tamo ima i poskoka, pa mi ni na kraj pameti nije bilo skretati s puta. Oko staza prostirao se sag s raznolikim šarama cvijeća ispod kojih je pisalo njihovo ime na hrvatskom i latinskom. Uživali smo okruženi mirom i beskrajnom ljepotom, no uskoro smo morali krenuti prema autobusu. Mahnuo sam nedirnutoj prirodi i u srcu osjetio sreću.

Vozeći se nazad kući, razmišljao sam o doživljajima koje sam danas stekao i zaključio da mi je drago što sam upoznao još jedno podneblje Lijepe naše - čarobno i netaknuto, zanimljivo i tajanstveno. Shvatio sam da Lika i Gorski kotar nisu samo poveznica između primorja i kontinenta, već slatka tajna majke prirode; puna planina, gora, mirisa i skrivenih kutova koje ljudsko oko, nadam se, nikad neće sve otkriti. Trebali bismo biti sretni i ponosni što upravo te tajne čine našu domovinu tako lijepom i nedokučivom!

Nikola Puhin, 7.r., I. osnovna škola Vrbovec
Mentor: Ljiljana Bušić, prof.

=====

Tradicionalna baština i narodni plesovi moga kraja - 3. mjesto

Iako je Republika Hrvatska u odnosu na druge zemlje mala zemlja, ona ima vrlo bogatu i raznoliku kulturnu baštinu. U prošlosti su Hrvatskom prošli razni narodi i osvajači te su ostavili svoj trag u jeziku, govoru, običajima i pjesmi.

Na otocima Cresu i Lošinju postoje dva folklorna društva koja njeguju izvorni folklor. To su Folklorno društvo Studenac iz Nerezina i Folklorno društvo Orlec koje pleše orlečki tanac. Oba društva njeguju tri osnovne vrste narodnoga plesa.

Prvi je na okolo (po staru). To nije klasično kolo. U njemu parovi plešu neovisno jedan od drugoga, slijede jedan drugog. Muškarac je ispred, a žena ga slijedi iza. Na određenom mjestu muškarac uzima ženu i vrti je te tako nastavljaju u krug. Drugi je z mesta. Muškarac i žena stoje jedan nasuprot drugoga, približavaju se jedno drugom te se vraćaju natrag. Treći je tanac polka. To je uobičajen ples u dvoje. Svi ovi plesovi plešu se uz instrumentalnu pratnju meha, načinjena od janjeće kože.

Moja je nona kao mlada djevojka plesala u grupi Orlec - Loznati iz kojeg kasnije nastaje Folklorno društvo Orlec. Pričala mi je kako su često putovali na razne smotre folklora. Nona i danas zna i voli zatancati po staru uz zvukove meha. To se rijetko događa jer se meh sve rjeđe čuje. Čuje se još ponekad po selima, na šagrama, na blagdanima svetaca, zaštitnika pojedinog sela.

I u našoj školi, da bi se sačuvala kulturna baština, osnovana je folklorna skupina. Skupina njeguje orlečki tanac i siranje meha. Mi mladi uživo najbolje spoznajemo vrijednost i ljepotu tradicijskih običaja.

Natali Selmanović, 6.a, OŠ Frane Petrića, Cres
Učiteljica: Mladenka Kučić

=====

=====

Slikam te hrvatska pjesmo, srcem punim Podravine - 2. mjesto

Rano je jutro, majka se budi.
ručak sprema, nošnju priprema.
Veliki ovo je dan,
za Podravinu našu, pravi san.

Spaja kulture,
čeka se minuta ove ure.
Kad zakuca čas, ona udahne,
i sreću iz srca izdahne.

Tijelo drhti, jer gledaju svi,
našu nošnju, ponosni.
I vez koji se iz daljine blista,
srca velika, srca čista.

Važno je znati,
što možemo svijetu dati.
I male naše mi imamo
i s njima se štimamo.

U svijet poruku šaljemo,
zauvijek mi trajemo!

Onda se začuje nešto snažno,
za Lijepu našu jako važno.
Iz Dalmacije nam vjetar nosi srca poj,
dok mi plešemo korak svoj.

Kad pjeva dalmatinska klapa,
odmah suza s oka meni kapa.
Glasovi snaži k´o orao naš, Ivanečko kolo
i prava kultura je kraj srca, baš.

Pa nas pokrene i slavonsko kolo,
natjera na njihov ples,
I podsjeti, život je ples,
uz njega čovjek nema stres.

Zato čujte sada nas svi,
vi ljudi daleki!
Čekamo Vas da nam dođete
i s nama zaplešete!
Srca nam otvorite i dušu dirnete!

Matej Miotić, 8.r. , Osnovna škola "Braća Radić", Koprivnica - PŠ Kunovec
mentorica: Renata Glavica, dipl. učiteljica

=====

 

Poklade - 3. mjesto

Poklade uz pjesmu i veselje dolaze
dok jahači na konjima prolaze.
Slavonski bećarci selom ore
i svi se vesele do rane zore.

Po hladnoći prelijepi konji jure
dok svi ljudi gledati žure.
Poredali se konji crni, smeđi i sivi
pa im se cijelo selo divi.

Poklade pune smijeha,
raspjevanog druženja i sreće,
zaboraviti se nikada neće!

Ida Marcikić-Kiszegi, 6.a, Osnovna škola "Ivan Kozarac", Nijemci
Učiteljica/voditeljica literarne skupine: Tonka Đurić

=====

MOJ ZAVIČAJ - 3. mjesto

Moja Slavonija
pohvale osvaja.

Budi se iznova svaki dan,
ona je kao najljepši san.

Na dohvat ruke je suncu,
našem životnom vrhuncu.

Njezine ravnice, polja i gaj
neopisivi su kao i raj.

U slavonskoj ljepoti uživam
i slobodna kao ptica bivam.

Tamo ja stanujem
i kroz život svoj putujem.

Andrea Stipančević, 5. razred, OŠ "Mato Lovrak" Nova Gradiša

Mentor: Ivana Franić Galik