Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

LUKA MIŠETIĆ - INTERVJU    (01.12.2012.)

Luka Mišetić:

Da su osudili nevine generale, bila bi to odmazda, a ne pravda

Kakav je bio osjećaj čuti oslobađajuću presudu iz usta suca Theodora Merona? Je li vam se odvrtio kompletan film suđenja, na što ste prvo pomislili?

- Bio sam sretan, vrlo, vrlo sretan. Nisam očekivao tako snažnu i emotivnu reakciju na presudu i u Haagu i u Hrvatskoj. Sjećam se, nakon čitanja oslobađajuće presude, mi nismo znali idemo li kući komercijalnim letom ili Vladinim avionom. Nismo znali što se događa, bili smo u svojevrsnoj izolaciji. A kasnije smo saznali da je Vladin avion već bio u zraku.

Naravno da smo bili sretni zbog generala, i Gotovine i Markača, ali stvari su se tako brzo odvijale da nismo imali vremena sjesti i razmišljati, iako su svi ti događaji iz prethodnih 12 godina prolazili u tim trenucima kroz moju glavu. General Gotovina mi je, pamtim, čestitao na dobro obavljenom poslu.

Jeste li uoči tog famoznog petka vjerovali u oslobađajuću presudu?

- Jesam. Naime, ja sam od početka bio duboko uvjeren u nevinost generala Gotovine. I uvijek me vodila ta misao da će pravda na kraju pobijediti. Da nisam tako razmišljao, ne bih mogao raditi u ovom predmetu. Jer, raditi u predmetu u kojem mislite da ste unaprijed osuđeni i da ne možete dokazati istinu, stvara negativnu energiju koja jednostavno ne dopušta da posao radite na maksimalan način. I ja sam uvijek imao tu nadu. Moram priznati, nakon prvostupanjske presude, ta vjera u pravdu mi je bila poljuljana, ali nakon kratkog vremena opet sam povratio nadu da možemo to napraviti, da moramo vrlo precizno dokazati da je prvostupanjska presuda bila nepravedna. Odlučili smo ne dopustiti nikome da ne prizna ono što je bila očita istina. A to je da Oluja nije bila zločinačka operacija i da je Gotovina nevin.

General Gotovina je za opis konačnog ishoda suđenja upotrijebio sintagmu o pobjedi u "pravnoj oluji". Što je po vama bilo presudno u obaranju prvostupanjske presude raspravnog vijeća?

- Presudno je bilo to pravilo o 200 metara kao granice zakonitosti udara artiljerijskih granata od vojne mete, taj standard na kojem se temeljila cijela presuda. I kad je to srušeno, cijela presuda se srušila kao kula od karata.

Mediji ovih dana spekuliraju i o postojanju tzv. crnog tržišta ratnih dokumenata, što teoretski može značiti i da u nekom trenutku odnekud iskrsnu famozni "topnički dnevnici", makar i falsificirani. Bi li takvo što moglo dovesti do revizije presude?

- Ne bi. Radi se o tome da dokumenti kupljeni na crnom tržištu ostaju upitni, to je jedna stvar. Broj dva, kao što smo uvijek tvrdili, topnički dnevnici mogu samo ići u korist generalu Gotovini! Jer je više nego očito da topništvo nije bilo usmjereno protiv civila, a to proizlazi i iz činjenice da ni prvostupanjsko ni drugostupanjsko vijeće nisu utvrdili niti jednu civilnu žrtvu, bilo da je riječ o ranjenoj ili poginuloj osobi pri granatiranju u Oluji. Prema tome, ti topnički dnevnici ne mogu dokazati apsolutno ništa! Kad bi i našlo takav dnevnik, haaško tužiteljstvo bi moralo dokazati da je napravilo sve do trenutka nalaženja takvog dokumenta, ali i da s takvim naporima nisu mogli ranije doći do dokumenta. Ali, u žalbenom postupku je eksplicitno navedeno da tužiteljstvo više ne traži topnički dnevnik. Oni neće moći dokazati da su ga stvarno tražili, jer su već Žalbenom vijeću dokazali da ga više ne traže, tijekom žalbenog postupka. I zbog toga top dnevnici ne mogu promijeniti ništa.

Glasnogovornik tužitelja Brammertz je kazao da za sada neće tražiti reviziju presude generalima. Koliko je takva opcija zapravo realna?

- Po pravilima Haaškog suda, tužiteljstvo može tražiti reviziju u roku od godinu dana od žalbene presude ako nađe neki dokaz koji sam po sebi može srušiti žalbenu presudu. Međutim, treba upozoriti kako do sada u povijesti Haaškog suda tužiteljstvo nikad nije uspjelo takvo nešto napraviti, i da je svaka žalbena presuda ostala pravomoćna.

Počela je i svojevrsna bitka za dokumente koji su bili dokazni materijal tijekom suđenja. Što mislite, zašto je srpskoj strani toliko stalo do tih dokumenata?

- Mislim da je svakom objektivnom jasno da srpsko tužiteljstvo, kao i sve srpske državne institucije, politiziraju cijelu stvar. Srpsko pravosuđe politizira istrage o ratnim zločinina, i tu je jasno što time žele postići: oni sada traže nekakve dokaze kako bi nešto procesuirali ili tražili nekakvu kompenzaciju zbog ove presude. Ne može se na takav način voditi pravosuđe. Ono mora biti neovisno. Ne postoji nikakav razlog da hrvatsko državno odvjetništvo ne procesuira eventualne zločine počinjene u Oluji, a ne postoji nikakav osnov za tvrdnje da je srpsko pravosuđe efikasnije ili sposobnije od hrvatskog državnog odvjetništva. Prema tome, ne vidim razloga za to. Apsolutno je sada na hrvatskom državnom odvjetništu da odradi svoj posao po zakonima RH, i to je to.

Znači, držite da, kad je riječ o inicijativama sa srpske strane, nemate razloga za zabrinutost?

- Sto posto sam siguran u to. Nisam zabrinut za generale Gotovinu, Čermaka i Markača, jer oni su pravomoćno oslobođeni za sve događaje za vrijeme Oluje i zabranjeno je svakom drugom sudu pokrenuti postupak protiv njih zbog Oluje. Prema tome, oni nemaju apsolutno nikakvog razloga da budu zabrinuti zbog poteza srpskog tužiteljstva.

Jeste li u potpunosti zadovoljni suradnjom s hrvatskim državnim institucijama tijekom suđenja u Haagu, s obzirom na obveze koje su za državu proizlazile iz suradnje s Haagom, te činjenice da je vaš klijent bio optuženik?

- Bez potpore hrvatskih državnih institucija smatram da bi bilo jako teško doći do ovakve presude. Jednostavno, materijalna, financijska, pomoć, kao i pomoć pri prikupljanju i dostavljanju dokaza pomogla nam je da napravimo posao kakav smo naposljetku i napravili. Činjenica jest da je bilo uspona i padova u toj suradnji, ali to je normalno u ovakvom postupku koji je imao i političku dimenziju, koja je nažalost pridodana od strane drugih. Zbog tih političkih dimenzija ovog predmeta bilo je nekih trenutaka kada stavovi između nas i institucija nisu bili zajednički, to jest, bili su u koliziji. Općenito gledajući, mi smo zadovoljni suradnjom, jer inače ne bismo uspjeli u dokazivanju nevinosti generala i u pokušaju rušenja teze o zločinačkom pothvatu.

Neki mediji su tijekom svih ovih godina spekulirali i o "ratovanju" odvjetničkih timova generala, odnosno o prebacivanju krivnje? Kako s današnje distance gledate na te epizode?

- U početku, tj. uoči početka suđenja, bilo je određenih sukoba. Tu je glavni problem bio nedostatak komunikacije između odvjetničkih timova, i onda, posljedično, porast sumnje u motive određenih poteza odvjetnika. Međutim, prije početka glavne rasprave usuglasili smo se i riješili određene probleme te zajednički krenuli u dokazivanje istine. I zato smatram da je ta suradnja bila na najvišoj mogućoj razini kroz cijeli proces, jer su sva tri generala na koncu proglašeni nevinima. Svi su prihvatili da postoji zajednički interes, a to je bilo dokazivanje nevinosti svakog generala, u čemu smo i uspjeli.

Jeste li nakon oslobađajuće presude postali traženiji kao odvjetnik?

- Ne mogu o tome govoriti, ali naravno da me ljudi kontaktiraju. Ipak, ja još uvijek živim u sjeni tog događaja od 16. studenog, i još se nisam okrenuo prema onome što me sve čeka u budućnosti.

Nakon svega i osobnog iskustva u obrani generala, što biste zaključili: je li Haag politički sud, kao što su kod nas mnogi godinama govorili, ili su mu ipak važniji pravni razlozi?

- Ja nikad nisam tvrdio da je Haag politički sud, pa ni nakon prvostupanjske presude nisam rekao da je to politički sud. Postoji jedna kolizija u njegovu radu, a to je da neki suci Haaškog suda misle kako pojedincima treba suditi isključivo na temelju zakona i temelju dokaza. Ja pripadam toj, nazovimo, struji u međunarodnom kaznenom pravu. Dakle, ništa drugo osim činjenica koje su uvedene u spis nije mjerodavno.

S druge strane, u nekim krugovima međunarodnog prava ima i sudaca i odvjetnika koji smatraju kako treba uzeti u obzir pravdu za žrtve. Između ostalog, i neki suci koji su glasali protiv oslobađanja generala, koriste baš tu formulaciju. I ta razlika između dva pristupa otvara prostor za razmišljanje o upitnim kriterijima, jer se više ne razgovara o osobnoj odgovornosti konkretnog čovjeka koji se nalazi pred sudom, nego se razmišlja i o tome kakve će biti reakcije među žrtvama, bez obzira je li čovjek koji stoji pred sudom nevin ili kriv.

I mislim da je u tome srž problema, kad je riječ o nekonzistentnosti u nekim presudama Haaškog suda, jer se vodi briga o nečemu što ne bi smjelo biti u predmetu. Neki to nazivaju politikom, ja inače ne volim koristiti tu riječ uz ovom kontekstu, ali smatram da nije ispravno da suci razmišljaju o tome kako će žrtve reagirati na neku presudu. Jer, tako u biti kažete da optuženik koji se nalazi pred sudom na neki način, čak i ako je nevin, mora postati žrtveno janje da bi se postigla pomirba ili da bi i žrtve osjetile nekakvu satisfakciju. Ali to nije pravda, to je odmazda. Osuditi nevinog čovjeka da bi netko imao osjećaj pravde - to je odmazda.

"Napadaju" li vas razočarani presudom, još preko maila i društvenih mreža, kao recimo srpski diplomat Vuk Jeremić, s kojim ste imali onu prepirku na Twitteru?

- Znate, ima tu svakakvih poruka, ali velika većina, preko 99 posto koje stižu iz cijeloga svijeta, pozitivno su intonirane, a pošto svima ne mogu pojedinačno zahvaliti, zahvaljujem im ovim putem na potpori i čestitkama što upućuju generalu Gotovinu i cijelom odvjetničkom timu.

Kakav je vaš dojam, je li i general Gotovina vjerovao u oslobađajuću presudu prije petka 16. studenoga?

- Jest. Sigurno da je vjerovao. Razlika je između toga da vjerujete u mogućnost i da ste sigurni. General Gotovina se vodio istom logikom kao i ja - ne možete funkcionirati ako mislite da je sve unaprijed osuđeno na poraz. Ako mi nemamo nadu, ne možemo očekivati da će drugi vjerovati u nas, odnosno, da će vjerovati u ono što radimo.

Što mislite, je li Haaški sud ispunio misiju donošenja osjećaja pravde na ove prostore?

- Moramo odvojiti sud od tužiteljstva. To je jako bitna stvar, jer mislim da mnogi na prostoru bivše Jugoslavije previše simplificiraju pojam Haaškog suda. Jedno je sud, koji je načelno ispunio svoju misiju, jer je proglasio da je na teritoriju Hrvatske postojao zločinački pothvat koji je osmišljen u Beogradu i koji je vođen od vodstva "Republike Srpske Krajine", što je potvrđeno u presudi u slučaju Martić. Sud je osudio i genocid u Srebrenicu, artiljerijske napade na Sarajevo, dakle, ne možemo reći da nije ispunio svoju misiju. S druge strane, i tužiteljstvo je na neki način također ispunilo svoju misiju, jer inače ni sud ne bi mogao doći do ovakvih presuda da nije bilo pripremljenih optužnica, ali je tužiteljstvo ipak napravilo nekoliko grešaka u odluci protiv koga i zbog čega će podizati optužnice, što se vidjelo i na primjeru naših generala.

I ovih dana provodite dosta vremena uz generala Gotovinu, s obzirom na narav procesa i dugotrajnost vaše suradnje, pretpostavljam da je taj odnos vremenom nadišao uobičajenu relaciju odvjetnik-klijent?

- Mi smo prijatelji već jako dugo. Odnos je išao tako da sam prvenstveno znao svoju profesionalnu zadaću, a to je da sam morao voditi brigu o svojem branjeniku i dokazati njegovu nevinost pred Haaškim tribunalom. Postojao je, dakle, taj formalni odnos, u kojem sam imao profesionalne dužnosti koje sam morao ispunjavati. Nakon što je sve završilo, ne postoji razlog da mu budem odvjetnik, ali nakon svega što smo prošli, naše prijateljstvo je čvrsto i neopisivo je koliko sam ponosan što mogu kazati da mi je prijatelj - general Gotovina. To mi je neopisiva čast i siguran sam da ćemo i ostatak života ostati u takvom odnosu.

Što je s prijavom švicarskoj odvjetničkoj komori protiv Carle del Ponte, koju ste najavljivali zbog toga što je bivša tužiteljica javno istupila osporavajući pravomoćnu presudu generalima?


- To je predano, sada je stvar u proceduri švicarske komore. Nije to nikakva služba da sad mi to moramo dalje gurati, sad je sve na tamošnjoj komori.

Gotovinine poruke, u kojima poziva na okretanje budućnosti, izazvale su snažne odjeke. Pretpostavljam da za vas takva intonacija njegovih poruka nije nikakvo iznenađenje, i da ne dijelite čuđenje onih koji su očekivali neke ratobornije poruke, ili možda čak nekakvo "osvetničko" prozivanje?

- Ljudi su iznenađeni zato što su ga rijetki poznavali. Mnogi su svoje predrasude o njemu reflektirali na njega, i onda su, kad on nije ispunio očekivanja njihovih predrasuda, ostali iznenađeni. Međutim, svi koji znamo generala Gotovinu već dugo, pogotovo mi odvjetnici, znali smo da je on upravo ovakav i da tako oduvijek razmišlja. To je čovjek koji je i u ratu vodio brigu o svemu, pa i o ponašanju svojih vojnika, govoreći da nema osvete u ratu, da se veličina čovjeka pokazuje upravo u tome kako se ponaša u najvećoj pobjedi, pogotovo prema onome tko je poražen i tko ne osjeća radost kakvu mi danas osjećamo. Svi mi koji ga poznajemo duže vrijeme znamo da je oduvijek bio takav. Kao i njegovi suborci u ratu. I mislim da će sada mnogi malo razmisliti o tome i shvatiti zašto su mu njegovi prijatelji i suborci bili tako odani sve ovo vrijeme. Nije se radilo o tome da je on nekakav ultradesničar pa je privukao sve nas, nego je takva moralna vertikala da je inspirirao takvu lojalnost kod svih koji ga poznaju.

Je li ovaj slučaj vrhunac vaše odvjetničke karijere?

- Vrhunac? Sasvim sigurno. Iz više razloga. Ovo je veliki predmet pred Međunarodnim sudom. Ja sam relativno mlad, imam 42 godine, možda je preda mnom još puno velikih predmeta, ali ovo je bio uistinu jedinstven predmet, uz kojega me vežu duboki osobni osjećaji, i sumnjam da će mi više ikad srce toliko tući kao što je u ovom predmetu. I zbog generala kao čovjeka, i zbog rata i Hrvatske... Sve je to dio ove priče, tako da sam i u pravnom smislu dosegnuo vrhunac, ali i u osobnom, emotivnom smislu, ovo je vrhunac svega. Takva sinergija između pravne bitke i osobnih želja i emocija se više nikad neće ponoviti u jednom predmetu. Eto zato je ovo za mene vrhunac karijere.

Autor: Hrvoje Pranjak

Izvor: Slobodna Dalmacija

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU