Ovaj maj (i prvi dan i idući dani) počeo mi je kao ni
jedan drugi: u bolnici. Kako li ondje papirnato i šuplje
zvuče sve te parole o izdaji, o boljem životu, o pravdi
i pravednosti, o socijalnoj državi, o brizi i skrbi ...
dok u sobi leže nagurane četiri nesretnice, pa i na
pomoćnjaku, dok nemaju kamo staviti ni osnovne
higijenske potrepštine (o odjeći da i ne govorim, ormara
nema ni jednoga), a klozet-papir si moraju donijeti
same?!
Visoka temperatura, koja danima nije
popuštala, sklapala mi je oči, ionako nisam imala
nikakve volje gledati ta zapjenjena sindikalistička
usta i jeftine demagoške geste (govor njihovih
tijela), pa sam se u krevetu prevrnula na drugu
stranu. I u vrlo oskudnim uvjetima čovjek može naći
toliko zanimljivosti, već i stoga što ih u "zdravlju"
ne primjećuje. Prozor preko cijele stijene otkrivao je
lijep prizor: gledala sam u zelenilo, u dva jaka
drveta među koje se uplela i jedna akacija, krošnje su
izvodile najnepredvidljivije koreografije pokreta i
tempa, sunce se probijalo maljajući mi pred očima neki
novi impresionizam, boje su se mijenjale ovisno o
vremenu i o satu u danu; s olakšanjem sam dočekala
prvi pjev ptica, jer se počinju javljati već poslije
tri ujutro, pa po njima znaš da ti je do prvoga
toplomjera ostalo još tri sata, slušaš te razne zvuke
i žališ što o pticama, kao i o biljkama, ne znaš više,
ne razaznajem pticu po njezinu pjevu, ne mogu odrediti
čujem li to u rano jutro zvono s novoveškoga Svetog
Ivana ili s katedrale, zračna je linija zanemarivo
mala, čini mi se da ksaversku crkvu mogu isključiti,
premda je i ona vrlo blizu (Zvijezde), no zvuk dolazi
s druge strane, ali i on može zavarati. Lijepo
osluškivanje.
Ležeći tako
na krevetu, mislila sam o tankoćutnoj Rosi Luxemburg
(danas od bešćutnika svrstanoj među "komunjare") - i
zbog Praznika rada i zbog njezina zatočenja u tamnici
- i koliko sam sretna što moj prozor nije gore pri
vrhu ćelije poput njezina, pa je kroza nj mogla
vidjeti samo komad neba i pokojega vrapčića, kojega bi
navabila na prozorsku dasku mrvicama od svojeg obroka.
Ja sam do svojega mogla doći, pogledati kroz njega,
vidjeti i omirisati pokošenu travu u krugu bolnice ...
sve blagodati koje "u zdravlju" premalo cijenimo.
Neobičan početak najopjevanijega proljetnog mjeseca
(Mozart, Brahms, Schubert i mnogi drugi). Maj.
Znam za one koji se žeste na svaki spomen maja:
oni bi rado takvim govornicima skočili na grlo, jer
se, po njihovu mišljenju, hrvatski za taj mjesec (peti
u godini) kaže samo svibanj. Ima li smisla
takvima išta tumačiti, kad od shema u svojim glavama
ne mogu i/ili ne žele nimalo odstupiti?
I drugi jezici imaju narodne nazive za mjesece, npr.
češki, i ti su nazivi skopčani s poljskim i/ili
šumskim radovima, što pokazuje starinu njihova
postanka (dok su ljudi još živjeli u skladu s prirodom
o kojoj su ovisili). Nazivi pokazuju i pomake izazvane
klimom, pa tako Slovenci u svojem narodnom nazivlju
peti mjesec u godini zovu veliki traven, a
nama je travanj četvrti mjesec u godini (jer
trava raste ranije). Česi taj mjesec zovu kveten
(mjesec cvata), no usprkos tomu najpoznatije književno
djelo češkoga romantizma zove se Maj (1836),
autor mu je Karel Hynek Macha (1810-1836) i postalo je
uzor cijelom naraštaju čeških romantičara. Dakle,
Macha nije u svojoj domovini bio optužen za jezičnu
"veleizdaju" zato što se poema ne zove Kveten
nego Maj. Bila sam vrlo sretna (to je onaj
krasan i nenaplativ osjećaj otkrića) kad sam otkrila
kako i naš Petar Zoranić ima sličan naziv za taj
mjesec, cvitanj. Svemirski paralelizam.
Naravno, neki se mjesec može u narodu zvati i po
istaknutom svecu kojega slavimo u tom mjesecu, pa se
tako svibanj zove još i filipčak,
filipovčak (po apostolima Filipu i Jakovu, 3.
5.), rožnjak, sviben, maj. Isprepletenost
svibnja i maja, zapjenjenima usprkos,
može se lijepo slijediti i u narodnim običajima. Odmah
da kažem: svibanj je dobio ime po biljci
svibi ili svibu (Cornus sanguinea), koja
je pak tako nazvana po crvenoj boji drveta (jer se
svijetli, sjaji, ie. *su eid-, sjati, sjajiti
se). Ona u tom mjesecu cvate. Najstariju potvrdu
nalazimo u jednoj glagoljskoj ispravi iz 1442. godine
- pisan miseca maja na dan 12. svibnja. Kako
vidimo, miroljubiva koegzistencija maja i
svibnja te davne godine još nije bila narušena
onima koji danas maj proglašavaju, valjda,
srpskim, a samo svibanj hrvatskim. Kajkavsko
prezime Sviben značilo je čovjeka rođenog u
svibnju. Ni oblik sib nije nepoznat, pa su
upravo od oblica toga drveta pastiri izrađivali
sibare kolibe od siba.
Sada, kad konačno i maj može opet zauzeti
svoje mjesto u hrvatskom jeziku, nešto o podrijetlu
toga imena. Maj je ime dobio po božici
Maji, velikoj materi Zemlji, kojoj su se ljudi
preporučivali za dobar rast poljskih usjeva. Ime je
jednako sa stind. mahi, Zemlja - doslovno i
prvotno velika. Lat. mensis Maius značio je
mjesec posvećen majci Zemlji, a kako je to u rimskom
kalendaru bio treći mjesec, kada se priroda budi,
razvija i cvjeta, prvotno mu je značenje i bilo: ono
što je posvećeno razvoju (grč. maios, lat.
maius). Od lat. maius, pa i madij
za isti mjesec, od madius, grč. maios,
nije daleko ni do tal. maggio, što je u
Dubrovniku u 16. stoljeću dalo madž i maž,
u Boki (Lastva) mađ, a na Rabu i Cresu
maj.
Maj, kao grecizam, poznaju i Bugari,
Srbi, Albanci, ali i mnogi drugi jezici (njemački,
engleski itd.). Osim što je ime mjeseca, maj
je (na Cresu) i drvo što ga mladić uoči 1. 5. donese
pod prozor djevojci, u Vodicama maj je dugačka grana
kao znak da je ondje paša zabranjena, a majak
(gen. majka) može biti: 1. vrsta graha, 2. vrsta ribe
(Maloe proscarabacus). Dražesna je i tvorba
pomajić (Istra) za mensis iunius (jer
dolazi po maju).
Majiti pak znači
odstranjivati mladu koru grana s debla, što je
najlakše dok su grane još savitljive. U tom mjesecu
počeli su se održavati mnogi narodni običaji uoči
glavnih poljskih radova. Tako je do danas ostalo
poznato kićenje majuša (njem. Maibaum). Uoči
1. svibnja kitili su se zdenci. Mlado bukovo svježe
posječeno drvo zabodeno uza zdenac kitile su obično
djevojke dugim trakama raznobojnoga papira. Novac za
te trake davali su svi koji su nosili vodu iz toga
zdenca, osim onoga tko je posjekao drvo. Majuš
je stajao kraj zdenca cijeli mjesec. Pjevalo se i
Marijo, svibnja kraljice; te su svibanjske
pobožnosti počele oko 1720. godine u Njemačkoj (Trier,
Worms, Speyer, Würzburg, Bamberg) i bile su povezane s
molitvama za što bolji urod (žetvu). Marijanska
komponenta dodana je kasnije iz Italije (Ferrara),
odakle se proširila na Francusku, Belgiju, Luksemburg,
Austriju i dalje.
Svake godine kažem, a već godinama ne
ostvarujem: otići ću na majendah (još jedan
iskrivljeni germanizam: Maiandacht), svibanjsku
pobožnost, i to baš u Svetu Mariju na Dolcu, našu
nekadašnju župnu crkvu, crkvu tada siromašnih žitelja
Tkalčićeve i okolnih ulica, sjećajući se u tom mjesecu
više nego u drugima svoje omame, koja - premda
Dalmatinka - nije imala sluha ni koliko je crno pod
noktom. Ali u tom posebnom mjesecu pjevala je u Svetoj
Mariji iz svega glasa Marijo, svibnja kraljice.
Poticaj valjda dolazi iz onoga nevidljivog vrela u
čovjeku u kojem pjesma i inače spava, pa iz njega u
"svojem" trenutku i izađe. Čini se da će i ovogodišnji
moji majendahi proći bez mene. Koliko god me
prijašnjih godina zaustavljao čisti nemar, ove će me
vjerojatno zaustaviti bolest. U suton mislim na
đurđice jedinstvena mirisa, koje su me ove godine
nekako zaobišle. No i taj dragi matoševski drobni
cvjetić ubavi ima u svojem imenu maj, njem.
Maiglöckchen (Convallaria maialis), majski zvončić.
Zato i može zvoniti bijele psalme snježnim zvončićima.
Nepatvorena pobožnost.
Autor: Nives Opačić
Vijenac, broj 501
|