Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

MARIJA JURIĆ ZAGORKA         (01.12.2016.)

PRVA ŽENA U NOVINARSKOJ PROFESIJI U HRVATSKOJ I JEDNA OD RIJETKIH NOVINARKI U CIJELOJ TADAŠNJOJ EUROPI

(*1.1.1873. selo Negovec kraj Vrbovca - † 30.11.1957. Zagreb)

Marija Jurić Zagorka izbjegavala je navesti točne podatke o datumu rođenja, pa je tako čak i na nadgrobnoj ploči na Mirogoju pogrešno navedeno 1.3.1879. Istraživanjem crkvenih knjiga rođenih, ustanovljen je točan datum 2.3.1873. g.

Roditelji, majka Josipa Jurić rođena Domin i otac Ivan Jurić, živjeli su na plemićkom imanju grofa Erdödyja - Negovec, u blizini Vrbovca na kojem je otac bio upravitelj, pa se Marija tamo i rodila. Grof Erdödy i njegova supruga bili su krsni kumovi i dali su joj ime Marianna. Nedugo nakon Marijina rođenja, roditelji su se preselili na imanje Golubovec u blizini Krapine, čiji je vlasnik bio barun Geza Rauch. Tu je provela djetinjstvo i dobila privatnu poduku na mađarskom jeziku zajedno s plemićkom djecom. Višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Unatoč njenoj natprosječnoj darovitosti, iskazanoj kreativnim pisanjem i pokretanju učeničkih novina, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje.


U to vrijeme, 1885./86. Zagorka osniva svoje prve novine, Samostanske novine koje je sama uređivala, pisala i „distribuirala“ – imala je, naime, samo jedan uvezani primjerak koji je posuđivala ostalim učenicama na čitanje. Novine je punila vlastitima pričama, ali i pripovijestima starog Tenšeka, seljaka s imanja, koji joj je u djetinjstvu pričao brojne narodne priče. No, te učeničke novine dovele su Zagorku u prvi u nizu mnogih sukoba s okolinom. Nadstojnica samostana je njezine novine smatrala “zločinom protiv javne sigurnosti, mira i poretka“.

Iste godine Zagorka je doživjela još jedan, puno teži sukob. Na svečanom prijemu u čast tadašnjeg bana Héderváryja, koji se održao na Rauchovu imanju, izmijenila je pozdravni govor bez znanja svojih roditelja i baruna Raucha. Obratila se Héderváryju moleći ga da zaštiti hrvatski narod od mađarskog ugnjetavanja, što je izazvalo politički incident i dovelo Marijinog oca u nezavidan položaj.


1887./88. piše domoljubnu dramu u stihovima naslovljenu Katarina Zrinska. 1889. nekoliko mjeseci prije završetka školske godine i zadnjeg razreda u školi Sestara milosrdnica, Zagorka na majčin zahtjev mora napustiti školu i vratiti se kući. U ljeto 1890. osniva i uređuje krapinski učenički list Zagorsko proljeće i to pod muškim pseudonimom M. Jurica Zagorski. No, prvi i jedini broj toga lista odmah je zabranjen, zbog njenog uvodnika “Duh Matije Gupca optužuje što kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i još danas robuju“.


14.09.1890. roditelji je udaju za 14 godina starijeg Andriju Matraya, Mađara i šefa željezničke postaje u Zaboku, koji ubrzo nakon vjenčanja biva premješten u Szombathely. U prisilnom braku Marija je nesretna, pa čak na neko vrijeme završava i u sanatoriju zbog nervnog sloma. I dalje piše, ali potajice, usavršava se u mađarskom i njemačkom jeziku, pohađa telegrafski tečaj. Muž okriva njezin spisateljski talent, te je želi pretvoriti u mađarsku književnicu. Bezuspješno, jer Marija je izrazito domoljubna.


Kada hrvatski studenti 16.10.1895. povodom otvorenja nove zgrade HNK i posjete cara Franje Josipa I u Zagrebu spaljuju mađarsku trobojnicu, Marijin muž traži od nje da u mađarskim novinama osudi taj događaj. Ona ne samo da to odbija napraviti, nego piše hvalospjev hrvatskim studentima.

Napisala je i politički članak “Korbač i zob“ koji je poslala mađarskim opozicijskim novinama, a taj je izazvao pravu buru i sukob mađarske vlade i opozicije u saboru. Muž joj prijeti ponovnim zatvaranjem u ludnicu, pa Zagorka uz pomoć slovačke sluškinje koja joj je posudila svoju odjeću, bježi vlakom natrag u Hrvatsku. Kratko vrijeme živi kod rođaka u Sremskoj Mitrovici. Oni je ubrzo izbacuju iz kuće optužujući je za skandal i nemoral, samo zato što je pisala političke članke za Hrvatski branik. Tada dolazi u Zagreb, i saznaje da ju je muž proglasio neuračunljivom i za njom dao raspisati tjeralicu. Zagorka je ponovno zatvorena na psihijatriju u tadašnjoj Zagrebačkoj bolnici u Gajevoj ulici. Ubrzo je puštaju na slobodu, jer se ustanovilo da je psihički zdrava.

Zagorka se skriva pod lažnim imenom, živi od prodaje obiteljskog nakita, a nakon što je postala punoljetna, raskida svoj brak, ali i veze s roditeljima koji joj nisu pružili pomoć i podršku.


Zagorka počinje pisati za tada vodeći list Obzor. 31.10.1896. izlazi njezin članak “Egy percz“, prvi kojeg je potpisala pseudonimom Zagorka. U članku piše o problemu upotrebe isključivo mađarskog jezika na željezničkim postajama u Hrvatskoj zbog čega hrvatsko stanovništvo često ulazi u pogrešne vlakove. Usprkos protivljenju tadašnjeg glavnog direktora Dioničke tiskare koja je izdavala Obzor, Šime Mazzure (koji kaže: Novinarsko je zvanje isključivo muško, a Vi baš ni po čemu nemate sposobnosti za to. Tko hoće pisati u Obzoru mora biti netko.), uz zaštitu Strossmayera ipak ulazi u redakciju lista. Radi kao korektor i referent, piše anonimno, afirmira se kao politička novinarka, posebno prateći hrvatsko-mađarsku politiku i izvještavajući sa zasjedanja hrvatsko-mađarskog sabora.

U Obzoru je radila 22 godine (do 1918.). U svom se radu susretala s mnogim teškoćama. U to se vrijeme smatralo sramotnim i nemoralnim da se žena bavi novinarstvom, da još k tome sjedi u redakciji i svojim imenom potpisuje političke članke. Zagorka je, međutim, radom i upornošću uspjela od anonimne referentice postati prva politička novinarka s europskom reputacijom. Njezin politički angažman nužno se odrazuje u borbi za ženska prava. 1897. osniva prvu žensku sindikalnu organizaciju u Hrvatskoj – Kolo radnih žena – radnice Dioničarske tiskare.


Često je pisala pod pseudonimima, od onoga prvoga muškoga M. Jurica Zagorski, preko Iglica pod kojim je objavljivala humoreske i satire, Neris, Jedna spisateljica, Hrvatica Z., Petrica Kermpuh do najpoznatijeg Zagorka.


1899. u Obzoru objavljuje svoj prvi roman Roblje. Iste godine roman je objavljen kao knjiga, a biskup Strossmayer pokriva troškove tiskanja. On u to vrijeme sve više potiče Zagorku na pisanje povijesnih romana, jer mu nije bilo pravo što hrvatski čitatelj odrasta na njemačkom jeziku. Zagorka je to shvatila kao poziv, no povijesnim se romanima počinje intenzivnije baviti tek nakon 1910. g. (kada je Strossmayer već bio pet godina mrtav.)

Marija Jurić Zagorka je bila prva hrvatska profesionalna novinarka i prvi politički reporter. Bila je među osnivačima Hrvatskog novinarskog društva, osnovanog 20.11.1910. u Zagrebu. Pokreće i uređuje prvu hrvatsku žensku reviju Ženski list (1925.-1938.) i časopis za ženu i dom Hrvaticu (1939.- 1941.) Sudjeluje u osnivanju Društva hrvatskih književnica (1936.–1939.) s Boženom Begović, Zlatom Kolarić Kišur, Zdenkom Jušić–Seunik i Ivankom Vujčić–Laszowski.

 

 

DOLAC BR. 8, MEMORIJALNI STAN MARIJE JURIĆ ZAGORKE

Romani Marije Jurić Zagorke obilježili su moju mladost. Zbog stalnog ismijavanja “kritičara” poput Đalskog, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice, mnogi su roditelji nerado gledali Zagorkin roman u ruci svoga djeteta. No, kod čitatelja je bila popularna, a njeni su se romani čitali, ako nije bilo drugačije moguće, onda pod poplunom s baterijom u ruci. Bilo je doduše i onih koji su shvatili vrijednost Zagorkinih romana. Tako je književnik Pavao Pavličić u Pismima slavnim ženama napisao: “Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.”

Kada sam saznala da je Zagorkin stan otvoren za javnost, bilo je samo pitanje vremena kada ću ga posjetiti. U sred Zagreba, na tržnici Dolac broj 8, 2. kat, živjela je, radila i umrla Marija Jurić Zagorka. Stan je pretvoren u muzej, ali još nije dovršen i nisu sve prostorije dostupne posjetiteljima. Da sam ga ipak cijeloga smjela pogledati, zahvaljujem vjerojatno činjenici što ne živim u Hrvatskoj i tome što smo moja prijateljica i ja bile jedini posjetitelji toga dana.


Ono što smeta puno više od nedostupnih prostorija, jeste to što na ulazu u zgradu ništa ne upućuje na postojanje muzeja. Čak ni na zvonima nema traga Zagorki. Poslije smo saznali da je u stanu privremeno smješten Centar za ženske studije koji uređuje postojeći materijal o Zagorki i prikuplja novi. Njihovo je ime navedeno na zvonu.


U Zagrebu je 2011. pokrenuta Inicijativa za osnivanje gradskog sajma rabljenih knjiga i nosača zvuka na Dolcu (ideja Saše Šimprage, autora knjige “Zagreb, javni prostor”). Sajam bi se trebao održavati jednom tjedno u kasnim popodnevnim i večernjim satima na ispražnjenom prostoru Tržnice Dolac. Tako bi taj, u večernje sate neiskorišten, prostor bio obogaćen novim sadržajem i to bez ikakvih daljnjih ulaganja.


Nazvati ga treba “Zagorkin sajam” u čast Marije Jurić Zagorke, koja je, osim što je stanovala na Dolcu, zadužila Zagreb i hrvatsku kulturu. Centar za ženske studije podržava inicijativu i smatra da je ideja Zagorkina sajma primjer kreativne nadogradnje grada sadržajem od javnoga interesa i to oslanjanjem na povijest lokacije, te odavanjem počasti osobi čije je djelovanje neodvojivo od Zagreba. Nadam se da će i odgovorni za grad Zagreb podržati ovu inicijativu. Neostvariva bi mogla postati samo ako Linić prodavačima knjiga bude nametnuo svoje “fiskalne blagajne”.

 

 

Priredila D. Gaupp, HKZ časopis DO 111, srpanj 2013.

www.hkz-kkv.ch

134 - 2016

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU