Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

KĆI RAVNICE - MARIJA SUK       (24.11.2017.)

Marija Suk - Dunja Gaupp

 

Hrvatska žena koja me je fascinirala

Domovinski obranbeni rat povezao je Hrvate širom svijeta, upoznali su se ljudi koji se inače nikada ne bi sreli, nastala su prijateljstva koja se ne zaboravljaju. U tim, po naš narod, teškim i bolnim ratnim godinama, susreli su se i naši putevi. Marijin i moj. Upoznale smo se kroz humanitarni rad i suradnju u udruzi “Bedem ljubavi - pokret majki za mir”.

Marija Suk, Osječanka, supruga i majka troje djece, bila je neobično aktivna i svestrana žena. Već 1989. postaje članicom HDZ-a, tada stranke u ilegalnosti i tu počima njena borba protiv JNA, a za oslobađanje hrvatskih mladića obaveze služenja u neprijateljskoj vojsci. “Željela sam spasiti što više mladih ljudi pa sam im pomagala i sakrivala ih, videći u njima svoju djecu” rekla mi je jednom.

Ne čudi stoga da je bila među prvima kada se osnivao Bedem ljubavi. Hrvatske su žene 24.08.1991. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, a onda i pred vojarnom prosvjedovale protiv JNA. Svoj su prosvjed nastavile u Beogradu, a onda se dale na put po Europi. Obišle su sve velike gradove Njemačke, Nizozemske, Francuske, Engleske... Svjedočile su o stradanjima Hrvatske i tražile podršku i pomoć.


Marija je na tim putovanjima zapisivala svoje utiske, osjećaje, razmišljanja, a kada pri ruci ne bi imala bilježnicu, poslužila se putnim kartama, papirnatim ubrusima, koji puta i rukavom svoje bluze. Tako nastale pjesme objavljene su u njenoj prvoj zbirci pod naslovom KĆI RAVNICE 1994. godine. Njena druga zbirka – I HRASTOVI IZ KORJENA PLAČU - izašla je 1996. godine. Glavna tema njenih pjesama bio je Domovinski rat. Stihovi su popraćeni slikama njenih kolaža od suhog bilja voljene slavonske ravnice, koje je sama brala i u herbariju čuvala. Govor njenih slika jednako je upečatljiv kao i onaj njenih stihova.

Moja draga i nikada zaboravljena prijateljica Marija, napustila nas je puno prerano, 2004. godine. Bila je godinu dana mlađa od mene, ali i nju, kao i mnoge druge ljude koji su Domovinski rat osjetili direktno na svojoj koži, srušila je opaka bolest. Svjesna svog skorog zemaljskog kraja, izrazila je želju da se nad njenim humkom pročita njoj najdraža njena pjesma “Vukovarska golubica”. U vrijeme kada obilježavamo pad Vukovara, želim da i vi, dragi čitatelji, upoznate tu pjesmu. I slijedeće dvije koje se meni posebno sviđaju: "Sjećate se Vukovara" i "Pismo ženi bez adrese".

 

 

 

VUKOVARSKA GOLUBICA

Vukovarska golubica moli
Boga moli a ljude sokoli
Daj mi Bože oslobodi krila
Da odletim tamo gdje sam bila
Da popijem vode sred Dunava
Da pogledam razvaline grada
Da probudim goluba što spava
Da poljubim svoje mrtve ptice
I da vidim ptice grabljivice

Da pogledam tko mi gradom luta
Srušen dvorac i krovove kuća
Da pronađem zbirku Bauera
Gdje su gnijezda od mojega jata
I svi mrtvi pali do Hrvata
Gdje su srca prestala kucati
Gdje su Zadro i drugi junaci
Gdje su Radić i svi ranjenici
Da odrežem jezik izdajici

Čuvaj Bože temelj našeg grada
A zemljinoj utrobi ugodi
Da nabuja i da se oplodi
Da izleti jato golubica
Da zakrile nebo nad ravnicom
Da ne prodre ni sunce ni voda
Sve dok krvnik našim gradom hoda
Daj mi Bože golubica moli
Da pronađem što je bilo moje
Da prikupim krila svoga jata
I zapjevam pjesmu svih Hrvata

Oj ti vilo vilo Velebita
Slavonijo zemljo plemenita

Lijepa naša domovino oj
Mila si nam ti zemlja jedina
Da bi vazda sretna nama bila
Kad to čuje vila Velebita
Oslobodi golubici krila
I reče joj Bog te čuva mila
Ti odleti tamo gdje si bila

 

(Pjesmu posvećujem Blagu Zadri i Zvonku Radiću iz Borova u Bosanskoj ulici koje sam upoznala 1989. godne u ilegali stvarajući prvu hrvatsku stranku. Blago je poginuo, a Zvonko je kao ranjenik Vukovarske bolnice nestao. Pjesma je napisana 19. siječnja 1992. Autorica)

 

SJEĆATE SE VUKOVARA?

Sjećate se Vukovara
morate se sjećati
ako ste u to vrijeme živjeli.

Naglas je plakao grad
i jeka plača čula se u daljini
morali ste to čuti
ako ste 1991. živjeli.

Sjećate se Vukovara
srušili su ga barbari
u grad su unijeli zastavu
mrtvačku glavu na crnoj tkanini.

Sjetite se Vukovara
Srbi su ga napali
na Ovčari su ranjenike pobili
djecu od majki razdvojili.

Došli su divlji
sa sjajnih beogradskih ulica
iz tvornice laži, iz kabineta mržnje
svjetovani da ih svetac Sava šalje
za veliku Srbiju da kolju dalje.

Smrt je tekla iz grada kad se sotona
u njega ukotvio, sjetite se Vukovara
svijet je bio nijem, samo je Hrvat jecao
ma gdje bio i bilježio bolom.

Cijeli svijet je bio gledalište
samo su nađe slike te zime ušle
u tople svjetske odaje i ništa više...
Bili smo kolona patnika, izgnanika
gubitnika visoko dignute glave,

Vukovar opkoljen tenkovima, izdahnuo
pred svjetskom gospodom i pijanim barbarima.
Doći će dan, svi će platiti šutnju
a USKRSNUT ĆE VUKOVAR!

 

PISMO ŽENI BEZ ADRESE

Pišem ti ženo,
ne znam kućni broj
ni adresu ne znam.
Samo znam: Srbija.
Noćas je ubijen hrvatski sin
na mojoj livadi
koju mi pradjed ostavi.

Noćas je i tvoj sin
pogođen
poruku ti je ostavio
nije preživio.

Ženo sa adresom:
Srbija
Javljam ti:
Sin ti je zakopan
na mojoj livadi.

Nisam dala da ga ptice
raznesu i sunce pokvari
spava na mojoj livadi.
A ubio je mog sina.
Jesi li ga ti poslala? Ako jesi,
prokleta od obojice bila.
Ja sam ga molitvom
i svojom livadom pokrila.
I u njoj spava.

Ako si voljela sina
poželjet ćeš zaplakati
na mojoj livadi.
Dođi, da ti vidim lice
i odgovori:
Jesi li sinove kao i ja
za ljubav i život rodila?
I tko te u krvavo kolo nagovori?

Nemamo sinove, a ti nemaš
moje livade.
Tvoga su sina moje ruke
zadnje držale.
Srbijo, još dok je umirao
nije ti oprostio
što si moju livadu
htjela kositi,
a kad sam mu rekla
da je mog sina ubio
tebe je prokleo
a meni rekao: Majko oprosti!!!

 

 

Dunja Gaupp, Hrvatska kulturna zajednica

www.hkz-kkv.ch

149 - 2017

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU