Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

NA PUTU SAMOUNIŠTENJA      (30.11.2019.)

Želi li hrvatski narod sam sebi uništiti državu?

Dana 29. studenoga 2019. hrvatski učitelji i nastavnici odbili su ponudu Vlade za prekid već predugog štrajka u školama.

Kao hrvatski građanin i domoljub moram priznati da me je to jako zabrinulo. Jer ta odluka dovodi u pitanje ne samo hrvatsku Vladu i Sabor, nego i samu državu. Uopće ne ću ulaziti u rasprave tko je u pravu a tko u krivu, koja struka (poslovi) je za državu važnija i je li tko mogao postupiti drukčije i je li štrajk legalan ili nelegalan. Želim samo izraziti svoju bojazan da štrajk u svojoj tamnoj dubini ima sasvim drugu namjenu nego li „vratiti dostojanstvo“ učiteljima i nastavnicima.

Štrajk je složen tako da bude nerješiv

Činjenica je da je taj štrajk doveo hrvatsku državu u poziciju koja se ne može riješiti, dakle u stanje da se ugrozi njezina opstojnost. Evo kako.

1) Ako Vlada ne prihvati povećanje koeficijenata učiteljima i nastavnicima, nastat će ozbiljna tragedija prestanka rada školstva za djecu koja se (više) ne može podnijeti.

2) Vlada u tom slučaju mora poduzeti mjere koje će dovesti do ogorčenja ne samo učitelja i nastavnika, nego i većine drugih građana. To znači njezin pad i nove izbore u koje će hrvatsko društvo ući razjedinjeno i puno nezadovoljstva, čak i mržnje, pa izbori ne će ništa riješiti. Koja god to Vlada bila, nju opet i jednako čeka isti problem – koji je nerješiv.

3) Ako Vlada prihvati promjenu koeficijenata za učitelje i nastavnika, sve druge struke (ili dovoljno velik broj njih) će tražiti da se to učini i njima. Iza svega stoji tabu (zabranjena) tema da danas nastavnici i učitelji u školama ne moraju provesti osam sati dnevno i da imaju vrlo duge praznike.

4) Izjednačavanje koeficijenata učiteljima i nastavnicima sa svim drugim javnim službama prije svega znači da bi nastavnici i učitelji trebali, kao i sve te druge službe, provoditi u školama osam sati dnevno i imati praznike jednake onima koje imaju sve druge službe. Potpuno je nejasno kako bi se koeficijenti usklađivali bez kriterija „važnosti, odgovornosti i težine“ posla, jer svatko cijeni svoj posao (napose kad se govori o njegovu plaćanju) i nitko ne će dopustiti da je „onaj drugi“ važniji od njega (i prima više novca za istu školsku spremu). Usporedite sami, primjerice, poslove učiteljice u osnovnoj školi, posao koji radi policajac i posao koji radi medicinska sestra: nema kriterija koji među njihovim poslovima mogu definirati razlike.

O čemu se tu u biti radi?

To što ću reći nije moje političko uvjerenje, „posebna mudrost“ niti „bolje znanje“, nego je iskrena zabrinutost za stanje u državi u kojoj živim i razmišljanje zabrinutog čovjeka.


Radi se o komunističkoj revoluciji „drugim sredstvima“ da bi se srušila ne samo hrvatska Vlada, nego i sama država Hrvatska.

Neka mi na toj dijagnozi oproste svi oni pošteni štrajkaši koji tako ne misle (nego misle o nepravdi koja im je učinjena u odnosu na koeficijente), ali – tim gore po njihovo lojalnost i poštenje: kad shvate kako su navučeni na razaranje vlastite egzistencije bit će kasno ili barem jako bolno vratiti se na ono što danas imaju, a pogotovo na ono što im se nudi.

Zašto tako mislim? Molim Boga da sam u krivu, ali da se radi o komunističkoj revoluciji rušenja države Hrvatske, mislim zbog sljedećih razloga.

1) Štrajk se događa neposredno prije predsjedničkih izbora i hrvatskoga predsjedanja Europskom Unijom. Jedno i drugo je trn u oko komunistima i drugim neprijateljima hrvatske države. Čast i ugled koju slobodna, samostalna i demokratska Hrvatska stječe tim predsjedanjem suprotni su svemu onome što hrvatski neprijatelji o njoj govore i uvjeravaju narod koji u njoj živi. Taj događaj potire njihove napore da Hrvatskoj naškode i otkriva da su u svemu što ružno o Hrvatskoj govore – u krivu. Jer da su u pravu – Europa ne bi Hrvatskoj dopustila tu golemu čast i odgovornost.


Predsjednički su izbori također jasan motiv: istrošeni kandidat Z. Milanović (a treba uočiti da SDP boljega nije mogao naći, da ne govorimo da bi bilo lijepo da to bude žena) nikako ne može dobiti izbore koji bi se odvili u normalnim okolnostima. Pobjeda gđe Grabar Kitarović ih užasava, jer ona predstavlja sve ono što oni mrze, a pobjeda g. M. Škore ipak im se čini kao pobjeda domoljublja, što mrze više od blistavog hrvatskog simbola u liku gđe Predsjednice. Kaos u državi im je dobrodošao u svakom slučaju, a bude li dovoljno strašan mogao bi pobijediti i g. Milanović.

2) Štrajk učitelja i nastavnika složen je tako da ga se ne može riješiti, pa mu je alternativni ishod kaos u državi. Već sam gore rekao zašto se ne može riješiti: ne prihvaća se povišenje plaća, a koeficijenti se ne samo ne mogu nabrzinu riješiti, nego diranje u njih vodi u potpuni društveni kaos.

3) Postoje jasni znakovi komunističke zavjere. Organizacija „Nastavnici organizirano“ (https://nastavnici.org/) je organizacija unutar sindikata i štrajkaša koja je sve odbila prije i negoli je ponuđeno, na svojim stranicama ima sliku „Kapitulacija“, s Hitlerom, obveznim u svim „antifašističkim“ propagandnim trikovima, a po gradovima se lijepe plakati i u odgovarajućim se medijima pišu tekstovi koji Vladu napadaju u okviru štrajka, ali s čistim političkim porukama.

4) Ponašanje i govori lijevih stranaka jasno pokazuju da je cilj stvaranje kaosa u državi na račun štrajka koji se ne može brzo razriješiti. Taj štrajk je kao potez ugrožavanja hrvatske države toliko vješto smišljen i toliko organizirano podržavan u svim njegovim aspektima da to nisu mogli smisliti sindikalni vođe. Premda neki od njih vjerojatno jesu povezani s centrom komunističke revolucije (i to će se u budućnosti doznati ako je istina), ostali nisu nikad bili usmjereni na ugrozu države, a napose ne tako da sami postanu instrument toga plana.


Budući da se radi o ugrozi opstanka hrvatske države, moramo se prisjetiti da za tu državu kao samostalnu i demokratsku nisu bili hrvatski komunistički vođe (izlazak iz Sabor pri glasovanju o samostalnosti). Ne govoreći o ljudima nego o strankama, ta ista komunistička stranka (i njoj danas slične) nije organizirala svoje jedinice za obranu Hrvatske, a optuživala je stranke koje to jesu činile. Znate li išta što se u njezinoj politici do danas promijenilo, a da na to (npr. blagu promjenu simbola i navođenje imena države) nije bila prisiljena tijekom događaja i uspjehom naroda u stvaranju samostalne i demokratske države?

5) Ne znam jeste li primijetili, a meni se čini da jesam, lica i reakcije sindikalnih vođa u ovom štrajku: nastupali su s visine i trijumfalno, s pobjednički smiješkom na licima – sve do časa kad je Vlada ponudila više nego su tražili; tada su imali jasno izduljena i zabrinuta lica. I za odluku o mogućem prekidu štrajka okrenuli su se „referendumu“. A njega su već komotno bili pripremili „Nastavnici organizirano“ i svi oni koji znaju da sa štrajkom ugrožavaju hrvatsku državu.

6) Naposljetku spomenimo i ministricu gđu Divjak; tko god je pratio njezine nastupe jasno je vidio da je ona sa štrajkašima a ne s Vladom. Sasvim je u redu da netko, dakle i ona, bude uz štrajk, ali ne kad si ministar u Vladi koju se štrajkom ruši. To možda jest lukavo i učinkovito, ali moralno je odurno. Plus vrijeđa javnost svojim jeftinim glumatanjem i dvoznačnim izjavama. Za primjer ću navesti izjavu koju je dala 29. studenoga 2019., na dan kad ovo pišem (https://narod.hr/hrvatska/o-nastavku-strajka-oglasili-se-divjak-i-aladrovic):
“Dijalog između Vlade i sindikata mora se hitno nastaviti zbog učenika koji su s današnjim danom izgubili petnaesti dan nastave, kao i zbog učitelja, nastavnika i ostalih zaposlenika koji su vrlo jasno poslali poruku nezadovoljstva nakon ponude Vlade. Na kocki je previše toga i zato treba pronaći hrabra i brza rješenja”, kratko je poručila ministrica Blaženka Divjak u priopćenju.

Pojednostavnjeno, ona je potpuno na strani štrajka za koji nema rješenja:

a) poziva se na štetu zbog gubljenja nastave (nju je morala nastojati spriječiti na sve načina, a ponajprije kako je odlučeno na Vladi, u kojoj odluci je i sama sudjelovala);

b) otvoreno podržava nezadovoljstvo štrajkaša Vladinom ponudom.

To je ružno i tužno, ali i još jedan dokaz da se radi o smišljenom komunističkoj revoluciji da se Hrvatska dovede u kaos; Divjak pripada stranci koja je jasan neprijatelj svake hrvatske Vlade koja nije komunistička. U sadašnjoj Vladinom koaliciji u mnogim se primjerima otkrila kao protivnik Vladine politike. Odnos HNS-a prema štrajku isti je kao odnos gđe Divjak, dapače, javno su dali do znanja da bi izašli iz koalicije ako se njoj otkaže povjerenje.

Zaključak

Kao što rekoh, Boga molim da sam u krivu i da sve završi onako kako govore svi koji ne znaju ni rješenje, a kamoli ciljeve štrajka: da se postigne dogovor koji će zadovoljiti sve, a ponajprije nastavnike i učitelje.

Molim da mi se ne zamjeri na ovoj iskrenosti, napose ako sam toliko uplašen i pun predrasuda, da sam stvarno pomislio ovo što sam napisao. Tada me žalite, i rugajte mi se, ali molim da mi vjerujete da sam ovo napisao iskreno i s iskrenom zabrinutošću.

S druge strane, nastane li u državi kaos, ispadnu li izbori kakvim se niste nadali ni u najgorem snu, te bude li Hrvatska osramoćena upravo u vrijeme svoje najveće slave i ugleda u cijeloj svojoj povijesti, a navlastito ako dođe do uličnih nereda, nemojte se ljutiti, ali nemojte ni reći da niste bili upozoreni.

Prof. dr. sc. Matko Marušić, narod.hr

www.hkz-kkv.ch

176 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU