Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

IN MEMORIAM      (04.10.2017.)

Mirko Vidović, čovjek kojeg ne smijemo zaboraviti

Prije godinu dana 13. listopada 2016., preminuo je Mirko Vidović, domoljub kojeg Hrvati ne bi smjeli nikada zaboraviti.

Pjesnik, romnnopisac, novinar, filozof, epistemolog, povjesničar, ali i političar, diplomat i kipar, Mirko je bio sasvim izuzetna ličnost kojega je kob izbjeglištva i zatočeništva potisnula na rub hrvatskog političkog života. Ja sam ga upoznao kada je izašao iz jugoslavenske tamnice 1976. i kada se vratio u Lyon gdje su ga čekali njegova herojska supruga Lucija, kao i njihovih petero djece!

Poslije toga smo se često viđali (čak smo uređivali zajedno mali glasnik “Matoš"), uglavnom u njegovom stanu u četvrti Duchere, na tornju čija visina je pružala lijep pogled na Lyon. Mirko je iznajmio i jednu malu kolibu nedaleko brda Verdun, samo nekoliko kilometara od njegovog stana, gdje je mogao na selu, u prirodi, mirno meditirati i gdje bi pozivao i svoje prijatelje na bratski piknik.


Nakon prvog susreta s Mirkom, u početku hladnog i suzdržljivog - a tada je svatko od nas imao dobrih razloga da bude oprezan - Mirko se, ipak, vrlo brzo pokazao kao jedna vrlo uljudna i simpatična osoba. Pjesnik u duši, Mirko je često upotrebljavao vrlo metaforičan govor koji je katkad izgledao malo uvijen, tajan i zbunjivao je njegove sugovornike. Ali jednom kada se prešla ta zapreka alegorije, koje je on uvelike upotrebljavao, njegovo umovanje je bilo najčešće vrlo umjesno. U svakom slučaju, nije trebalo dugo da bi se shvatilo kako je riječ – ne o bilo komu!


Bio je utamničen, a posebno su ga zlostavljali žbiri Titovih režimlija, a uz to je Mirko bio redovito ugrožen i spletkarenjem nekoliko trknutih lica kojima je UDBA manipulirala iza kulisa. Neki su čak i kružili malo previše blizu njega, pa je francusko redarstvo moralo više puta posredovati i udaljiti te uznemirujuće osobe.... No, nužno je napomenuti da se Mirko u tim vremenima nije angažirao u politici zbog osobnog bogaćenja. Jer, sve što je tada obrana Hrvatske mogla donijeti nekome kao što je to bio on, bio je samo metak u čelo ili bomba ispod kola! Ali, to ipak nije nikada odvratilo Mirka od njegovog cilja – postignuća nezavisnosti Hrvatske i uvjeravanje međunoradno zajednice u pravednost toga zahtjeva.


Usprkos svim vrstama tajnih prijetnji i pritisaka, Mirko je nepokolebljivo nastavljao posjećivati zajednice hrvatskih prognanika u Europi, ali isto tako i u Australiji, Argentini i Kanadi, kako bi se čuo glas hrvatske političke emigracije i na velikim međunarodnim javnim predavanjima. Drugačijim riječima, pripremao se teren za konačno oslobođenje Hrvatske 1990. godine. Nametnuvši se vrlo brzo kao krunski odvjetnik slobodne i demokratske Hrvatske, bio je gost značajnih institucija preko kojih je priopćavao istinu cijelom svijelu. Tako je bio primljenu UN-u, Glavnom stožeru NATO-a, ali i u Vatikanu. Za jednog malog seljaka Bošnjaka, momka kojeg je UDBA držala za luđaka i kojeg su tamničari Stare Gradiške koristili za zalijevanje drva, to i nije bilo tako loše...


U ono vrijeme, kada su mnogi jugoslavenski rukovoditelji paradirali sa svojom niskom razinom akademske izobrazbe i kulture, pa čak i svojim nezasluženim diplomama, Mirko je savršeno utjelovljavao staru hrvatsku i zapadnu kulturu. Bio je dobar poznavatelj hrvatskih i europskih klasika. Sjećam se, u svezi s kulturom, da su neki mali hrvatski novinari (čak i novinarčići), prije nekoliko godina, ismijali njegovo zvanje akademika. Sviđalo se to njima ili ne, Miriko je zaista bio član Reda međunarodne akademije „Greci-Marino“ (Ordine Accademico Internazionale Greci -Marino) čijim članom je bio imenovan kao „akademik vitez", 20. veljače 1998. godine. To neopozivo potvrđuje službeno pismo glavnog rektora. Mirko je bio previše ponosan da bi odgovarao klevetnicima i da se upušta u polemike – stoga to činim ja umjesto njega.


Da bih još dopunio intelektualnu veličinu njegove ličnosti i zatvorio to poglavlje, dodajmo da je on za svoga života tiskao gotovo 1'300 radova od kojih je 110 bilo prevedeno na razne jezike. Uostalom, on je ostavio četrdesetak neobjavljenih rukopisa od kojih je nekoliko desetaka kazališnih djela i dvanaest svezaka filozofije. Iza njetovih jezičnih formulacija, katkada vrlo suptilnih i profinjenih, kojima je bio sklon, Mirko je vrlo dobro znao kamo ide i koji mu je glavni cilj: uspostava slobodne i nezavisne Hrvatske. On nije nikada skrenuo s toga puta!

Nije nikada bio čovjek sumnjivih kompromisa, ni malih i prljavih sporazuma, ali niti podmuklih i niskih nagodbi! Jedan od najboljih dokaza tog stava, potvrđuje se u borbi koju je poduzeo prije petnaestak godina, da se rehabilitiraju domoljubi iz 1930. godine (tzv. Brušani), kao i osnivači i branitelji Nezavisne Države Hrvatske. U tome pothvatu mogao je zadobiti samo udarce! Međutim, usprkos godinama i učestalim zdravstvenim problemima, Mirko nije oklijevao braniti, pa čak i prkositi hrvatskim vlastima, kada je odlučio 2015. godine javno odati počast zadarskom ustaši, Antunu Brkanu.

Danas bi mladi hrvatski domoljubi dobro činili nadahnjujući se njegovom nepomirljivošću i nepopustljivošću.


I na kraju nevjerojatnih i neočekivanih zapleta jedne egizistencije, predane duhovnim stvarima u obrani domovine, treba naglasiti ono najvažnije. Mirko je znao uvijek braniti probitke i interese Hrvatske sa žarom i zanosom, ali bez nasilja, s odlučnošću, ali i s elegantnošću. Bio je bez sumnje – gentleman i plemić. To je sjećanje koje smo o njemu sačuvali.

Christopje Dolbeau, književnik
(preveo Tomislav Jurašinović)

www.hkz-kkv.ch

147 - 2017

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU