
|
NAŠA DIVNA SELA -
Da ne bi postala kao Linden feld...
Prije neki dan, na televiziji, na kanalu Cineramaton, koji je odnedavno ušao u grilu programa u svim našim selima, mogao se pogledati film njemačkog naziva, Lindenfeld. Neki se od nas sjećaju možda da je ovaj film prikazan prije desetak godina, s dosta pozitivnih kritika i pohvala. Film ima ljubavnu tematiku. Dvoje ljudi, sada već starijih, susreću se nakon šezdesetak godina, nakon rata. Međutim, scena gdje se odvija većina film je zanimljiva, u selu Lindenfeld, u našoj županiji, Caras-Severin. A zanimljiva je jer su u tom selu živjeli Nijemci koji su došli iz Češke, za vrijeme kada je i Češka, a i naše područje, bilo pod krunom Habsburške monarhije. A selo je danas pusto. Nema više nijednog stanovnika.
|
Na cesti koja vodi u, dosta nama blizak, grad Caransebes, lijevo od mjesta Buchin, ide se još oko 16 kilometara strme i vijugave ceste uzbrdo. Barem tako stoji kada se pretražuje na Google-u kako stići do tog mjesta, sada napuštenog. Skromna zemljana, špilasta, staza vodi svoje putnike do planinskog vrha, gdje čistina usred guste šume skriva ostatke iz nekog drugog doba, nekog naizgled davnog vremena, sela Lindenfeld, rumunjski Campul cutei, ili kako bi mi možda rekli, Poljana s lipama.
Selo su osnovali godine 1828. njemački doseljenici iz Češke, kada je ovo područje pripadalo Austro-ugarskom carstvu. Našli su tu dobro mjesto za svoju stoku i za uzgoj krumpira, na brdima Semenica. Pemi, kako su ih mještani počeli zvati, a i u našim su mjestima poznati pod tim imenom, izgradili su tri sela na tom području: Gäräna, Brebu Nou i Lindenfeld. Prva dva opstaju, iako većinu kuća doseljenika Pema danas naseljavaju Rumunji, koji su također došli iz drugih krajeva, ali ne u potrazi za alpskim livadama, već za mirom. U Lindenfeldu međutim, s druge strane planine, danas je ostao samo vjetar koji puše kroz lišće stare lipe koja se naslanja na zidove Katoličke crkve.
Tužna je to slika, kao što se može vidjeti u filmu. I ta se opustjelost proteže cijelim filmom. Lako ćemo se prebaciti, barem u mislima, na naša sela. Ako usporedimo sa situacijom u našim mjestima, lijepim, sa zelenim poljima, šumama, salašima, utvrdit ćemo da, nažalost, nismo daleko od, ne daj Bože, takvog scenarija.
Ulicama naših mjesta je sve manje prolaznika, sve manje stanovnika. Godinu za godinom, na kraju svake godine, naši župnici govore o sve manjem broju stanovnika, o sve manjem broju djece, koja se rađaju, i još manjem broju onih koji ostaju. Zapravo, ako gledamo naša polja i livade, ponajprije veliki broj salaša, ona su kao Lindenfeld. Pusta, napuštena. A na njima nema samo starih lipa, već i toliko stabala, na kojima vise čerešnje, jabalke, slive ... neobrane.
Retoričko pitanje: jesu li čerešnje u drugim zemljama slađe od naših? Sumnjam da jesu, nikada neće imati onu sladost s naših bregov.
Prošlogodišnji popis stanovništva je više nego obeshrabrujući za naša mjesta. Da, treba zaraditi za kruh, ali treba zaraditi i iskustvo i probati ga prenijeti kod nas. Pokušati s raznim projektima, nepovratnim sredstvima Europske unije. Ima i onih koji, Bogu hvala, probaju i uspiju. Oni su primjer da ima nade za naš opstanak. Bila bi šteta da naša divna sela i naša polja postanu poput napuštenog Lindenfelda.
Daleko bilo to od nas. Jer nema ljepšeg kraja na kugli zemaljskoj do rodnoga kraja!
Maria Lafchici, Hrvatska grančica, Rumunjska

|