Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

NEK ODE BUDALA     (11.12.2012.)

Pao je snijeg


Nitko mu se ne veseli osim djece i Milanovića. Oči nacije uprte su u nebo. Čeka se da poslije snijega padne i Vlada. Može pasti lagano, da nikomu ne nanese još veću štetu, a može se i stropoštati kao snijeg s krova kada zajuži. No nije važno, glavno je da padne. I djeca bi se veselila.

Nek ode budala


Taj Željko Jovanović najapsurdnija je pojava u svekolikoj politici od osamostaljenja hrvatske države. Em je lažljivac, em nije čitao Ustav, em je neznalica (zalutao u nepoznato mu područje), em ne zna što je žensko a što je muško, ne zna što je mama a što tata, ne zna u kojoj zemlji živi, ne zna u kojem narodu živi (jer Hrvati imaju neke vrijednosti njemu nepoznate), od jadne male djece želi stvoriti još veće neurotičare koji skupljaju bodove od nježne dobi, ideološki je dobro izgrađen u komunističkoj okolini, itd.


Taj je čovjek opasna i impertinentna napast. I treba otići.


Naime, nije ovo druga Jugoslavija a nije ni prva u kojoj je neko vrijeme ministar prosvete bio također Jovanović, zvan Kundak.
Što je radio hrvatskom školstvu, potražite u priručnicima.


Platini - nogometna Carla del Ponte


Zvijezda proslave stote obljetnice Hrvatskoga nogometnog saveza bio je bez sumnje Platini. Taj bivši nogometaš a sada europski nogometni dužnosnik još je jednom dokazao da je neodgojen, da je neciviliziran, da je rasist i šovinist.
A HNS (nije slučajno ista kratica), njegovi dužnosnici i visoki predstavnici sadašnje vlasti (premijer, ministar za šport) sjedili su ondje kao hrpa skamenjenih utvara i slušali kako Platini vrijeđa hrvatski nogomet, Hrvate u cjelini, kako nas napucava prema Balkanu i propovijeda ravnotežu krivnje.


Platini je u stvari nogometna Carla del Ponte. Da ima imalo ljudskoga ponosa, ama baš svaki Hrvat u gledalištu (ovaj put kazališnom) trebao je ustati i prosvjedovati, prekinuti taj govor i izbaciti Platinija iz dvorane.


A tko se složio s Platinijem? Pa Jovanović, naravno.


Dačić Milošević Dačić


Srbijanski premijer Dačić naoko okreće ploču i pušta glazbu koja godi Josipovićevim i Pusićkinim ušima, a te uši jedva čekaju neki znak komšija iz pakla da im opet polete u zagrljaj. Ne radi se tu o vezanoj igri, to jest o jednoj od primarnih europskih direktiva Hrvatskoj da usporedo sa svojim bolnim ulaskom u EU radi na regionalnoj ljubavi. Radi se o onom lošem političkom genu koji je duboko usađen u hrvatske orjunaške glave i zbog njega Srbija i nadalje ima iracionalni tretman u hrvatskoj politici.


No, Dačić i u okretanju ploče laže, kao što je običaj. Kaže da je Srbija izgubila sve ratove devedesetih, a nije. Preplivala je preko Drine, bez obzira što se taj zapadni nastavak i dalje vodi kao entitet BiH a samo čeka povoljan trenutak pod parolom "ujedinjenje ili smrt". Hoće li se to dogoditi prije nego se Vojvodina osamostali ili poslije, ne zna se.


"Vijenac"


Generalima Markaču i Gotovini priređen je u Matici hrvatskoj lijep doček, kako i treba. Nešto prije Matičin list "Vijenac" objavio je napis o slomu specijalnoga rata protiv Hrvatske, kako se i pristoji.


Međutim, pitam ja, gdje je "Vijenac" bio sve ove godine sužanjstva hrvatskih generala, gdje je bio sve ove godine nasilja nad istinom i pravdom? Nigdje, gospođe i gospodo. Štoviše, u "Vijencu" nije nikada ni jednom riječi popraćen niz znanstvenih skupova Hrvatskoga kulturnog vijeća na kojima je od 2006. kazivano ono što danas govori hrabri "Vijenac".


Zapisujem ovo preko volje, ali u skladu s mojim (našim) načelom da se povijest ne smije krivotvoriti, pa neka ostane zapisano za povijest.


O Kušanu još jednom


Pisao sam o Kušanu kada je umro, no jedan sam detalj zaboravio: bile su još devedesete i to ne posve poodmakle kada je nekakav PEN divljao po Hrvatskoj a u njegovu su vodstvu bili svi jugofili i orjunaši iz intelektualnog polusvijeta. Premda je bilo očito da imaju prevagu, mi smo nagovorili Ivana Kušana da se kandidira za položaj predsjednika što je on prihvatio iako je i njemu bilo jasno da ide u unaprijed izgubljenu bitku. Kao danas se sjećam ironičnih pogleda te fukare u trenutku dok već bolesni Kušan, jedva koračajući, polazi prema stolu i mikrofonu.


Eto, i to je bio Kušan, ne samo sjajan, duhovit pisac.


Usput: ne znam je li bilo tada ili poslije, ali znam da je PEN izbacio iz svojih redova dvadesetak hrvatskih književnika, naravno i mene. Gdje je danas taj PEN - ne zna se. Ali fukara uvijek nađe mjesto gdje se može okupljati i sliniti za Jugoslavijom.


Usput (još jednom): malo sam se trgnuo pročitavši u dnevnim novinama da sam na Kušanovu sprovodu bio shrvan bolom i da sam mu bi prijatelj. Na žalost, nismo bili prijatelji premda bi mi bila čast - išli smo različitim putovima, ali smo se bogme i sretali i ponešto zajedno radili. A shrvan bolom nisam bio jer Kušan nije umro iznenada. Smrt ga je oslobodila dugogodišnje patnje, položaja njemu tuđeg, neaktivnog.


Zašutio Lešinar Hedl


O osječkom Watergateu bilo je već riječi na Portalu HKV-a. Od tada šuti o ovoj aferi novinar Drago Hedl (predsjednik ili što već časnoga suda Društva novinara!) koji je maliciozno optužio jezikoslovku Sandu Ham a ne one koji su profesorici Ham provalili u računalo. Naime, koliko se može saznati, na stranu gđe Ham stalo je osječko Sveučilište a čini se da dobiva i širu podršku.
I kada do kraja bude razjašnjena ova afera, hoće li Hedl završiti (barem) na časnom sudu Društva novinara? MA ne, ne treba, pa on je već ondje.


Pod čime je hrvatski jezik?


Predstavljena je cijela i dovršena Hrvatska književna enciklopedija - važan i lijep prinos hrvatskoj enciklopedistici. Svaka čast na cjelini, premda naravno ima mnoštvo detalja koji podliježu prigovorima. Nisam imao u rukama knjige od slova "M" nadalje pa ne znam je li u nekom saltu ispravljen krupan grijeh kojega se vjerojatno sjećate: pod slovom "H" nije bilo hrvatskoga jezika. Znači, jezika na kojemu je stvarana ta nesretna hrvatska književnost kojoj je enciklopedija posvećena. Nije tu riječ o propustu jer je takav propust nezamisliv, riječ je bila i jest o teškoj provokaciji.


No, natuknica "Hrvatski jezik " ipak postoji u HKE. Pod njom se govori o časopisu koji je objavljivan u doba Banovine.


Čitam i čudim se


Čitam o izmjenama u zakonu o kaznama i nije mi jasno je li riječ o improvizaciji, infantilnosti ili o nečemu trećem: da vlast na koljenima moli građanina neka plati kaznu, barem pola, može i četvrtina, može i na rate... A on ne će. Ne zato što ne bi htio, nego zato što nema. Nije li trebalo visinu (novčane) kazne prilagoditi situaciji u kojoj jesmo, sve dok ne budemo (ako budemo) u boljoj situaciji, a ne donositi nerazumljive odredbe koje dopuštaju i potpuno subjektivnu procjenu je li nešto za kaznu ili nije. A tako se zakoni ne mogu pisati.


Koalicija koja puca


Koalicija vladajućih puca po šavovima. Dodatni razlog za pucanje bio je nemušti prijedlog financiranja Hrvatske radiotelevizije, proizveden u Ministarstvu kulture. Iz HNS-a viču: "Nismo mi, jesmo blesavi ali ne toliko", iz SDP-a viču: "Nismo mi, jesmo mutavi ali ne toliko." O "ponudi" da porez na televizor plaćaju i oni koji ga nemaju već se šire vicevi.


Mene to podsjeća na onaj stari konobarski: "Juhicu niste imali? Trideset kuna."


No, otvaraju se i ozbiljna pitanja: prijedlog je prema javnosti uputio stanoviti savjetnik ili što već jest u Ministarstvu kulture, osoba anonimna. Do jučer. Ozbiljno pitanje o kojemu govorim jest: zar među uglednim medijskim stručnjacima, među ljudima koji poznaju i tiskovine i televiziju i radio itd. doista nema ni jednoga kojemu bi bilo ponuđeno mjesto u Ministarstvu kulture i koji bi predložio nešto pametno? I je li vrijeme da mediji dobiju posebno ministarstvo koje bi stvaralo okvir za medijsku proizvodnju, jer - kao što se vidi - u ovakvom Ministarstvu kulture briga za medije je na razini vica.


Ministarstvo kulture na Googleu


Vrlo sam začuđen, a i nisam. Iz nekih razloga trebao sam informaciju i potražio ju na Googleu. Ukucao sam pojam "ministarstvo kulture". Otvorila mi se stranica s ovim podatcima: ministarstvo kulture, ministarstvo kulture uprava za zaštitu prirode, ministarstvo kulture srbije, ministarstvo kulture prijavnice, ministarstvo kulture natječaji.
Dakle(m) riječ je ovome: sve navedeno odnosi se na Ministarstvo kulture RH, osim naravno Ministarstva kulture Srbije. Kako je do toga došlo, ne znam. Zato vas molim, cijenjeni čitatelji, da izguglate pojam "ministarstvo kulture" i vidite je li točno što govorim te mi pokušate objasniti.


Zločin nad uredom za komunističke zločine


Da ova vlast ima razumijevanja za komunističke zločine, razvidno je. Da nema razumijevanja za istraživanje komunističkih zločina, prirodno je. Da ukida Ured za komunističke zločine, logično je. Da se ukinuti ured pridodaje Ministarstvu branitelja pod novim nazivom kojim se opet prešućuju komunistički zločini, drsko je ruganje žrtvama. Da se opet uspostavlja nikada prekinuta kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima, razvidno je. Nego, veli ova vlast, hajdmo mi vidjeti tko je to s hrvatske strane činio zločine u Domovinskom ratu.
To Europa od nas očekuje. A da je ista ta Europa donijela čak dvije rezolucije o komunističkim zločinima koje obvezuju i Hrvatsku, o tome ni riječi. Zaboravimo, okrenimo se budućnosti. Ne možemo se sada, u ovoj gospodarskoj situaciji, baviti arheološkim istraživanjima koja bi mogla uznemiriti javnost. Pa zar nije dosta uznemirena?


U Fredovoj registraturi


Zapeo Fred Matić kao magare i ne da se krstiti, inzistira na objavi Registra branitelja, širi floskule i dovodi u opasnost hrvatske branitelje koji bi možda željeli otputovati s obitelji ili sami negdje u inozemstvo.


Na koji su način branitelji u opasnosti, pisao sam općenito. Sada ću se poslužiti izmišljenim pojedinačnim slučajem: Slavko S. živio je do 1991. u selu N.N. U tom je selu bilo i Hrvata i nešto Srba. Najveći dio Srba odmetnuo se u četnike, a Slavko S. se priključio Zboru narodne garde, potom Hrvatskoj vojsci. Njegovi rođaci su poubijani ili protjerani. Godine 1995. Slavko S. koji sudjeluje u Oluji vraća se u selo N.N.


Kada u Registru branitelja izbjegli četnici pročitaju njegovo ime i prezime te ostale objavljene podatke, oni će ga zaokružiti. Ta poznaju ga, do 1991. živjeli su u istom selu - to je taj ustaša, reći će, znamo o njemu dovoljno da bismo bili ubedljivi, a ostalo ćemo konstruirati i optužiti ga za neki zločin. Ako treba i svjedočit ćemo, makar video linkom.
Je li sada jasnije zašto sam protiv toga registra ?


Jadni, bradati i zli


Naslov ne govori o četnicima nego o hrvatskome piscu Slobodanu Novaku u interpretaciji Jurice Pavičića. Za autora orjunaških napisa Slobodan Novak je bradati penzioner, jadan, star, umoran i zao, čovjek koji ne razumije svijet oko sebe, etički bešćutan, pun mržnje prema nedomoljubima, nacionalistički uzak, nesnošljiv, prostak, ruglo i kreten.


Takvu provalu mržnje prema jednoj osobi, dotično velikanu hrvatske književnosti, još nismo pročitali čak ni u novinama koje postojano njeguju slične kolumne i kolumniste. Nije više riječ o sumraku hrvatskoga novinarstva nego o dubokoj, tamnoj noći u kojoj lutaju sablasti mučene samoćom i groznom spoznajom da svijet oko njih nije njima sličan, te se u Pavičićevu bezočnom ispadu ne radi toliko o piscu Novaku koliko o kolumnistu Pavičiću i njegovim frustracijama.


A radi se i o Dalmaciji koju taj Pavičić vrijeđa usporedo s uvredama Novaku, pa veli da Dalmacija ne nalazi svoje mjesto u modernom svijetu i zato iz nje šikljaju ignorancija, zlo i strah. Po svemu sudeći, za J.P.-a središte svih nabrojanih zala je Split. Taj grad i cijela Dalmacija doživjeli su užasan i nevjerojatan "ideološki preokret" (valjda prema hrvatstvu i njegovim vrijednostima) te ostavili na cjedilu nekolicinu individua bez korijena koji se boje proštetati rivom u olujnom jutru - da ih ne odnese vjetar. Kamo? Ni sami ne znaju. Ja ih žalim, ali ne znam kako im pomoći.


Glede Novakove publicistike na koju se (uglavnom) obara Pavičić, točnije rečeno glede Novakovih političkih istupa samo ovo: pravi pisac ne će trošiti svoju umjetnost riječi na smeće. Pravi pisac reći će ono što misli o politici i smeću u politici najjednostavnijim, najubojitijim rječnikom da ne bude zabune i da narod razumije. A narod razumije. I zna da se smeće čisti oštrom metlom a ne tananim potezima kista.


Jadna, mala poezija


U istom broju novina koje njeguju kolumniste poput Pavičića, pojavljuje se njegov sudrug Jergović. Napis nisam pročitao, ali jesam opremu članka. U njoj se kaže da se pred jednom pjesmom poljskoga pjesnika Zagajewskog može sakriti cijela hrvatska poezija, dotično: "Jedna njegova pjesma je dovoljna da vas posvađa s čitavom antologijom našeg malog, temeljito neprevodivog pjesništva."


Tako se ta dva publicista nadmeću tko će više oskvrnuti hrvatsku književnost. Ovaj put pobjeda pripada Jergoviću koji je popljuvao duga stoljeća hrvatskoga pjesništva, a njegov sudrug, eto, samo jednoga (uglavnom) proznog pisca.


Oba poručuju isto: vi ste, Hrvati, mali, jadni i zli a takva vam je i književnost, takvi su vam i ti vaši književnici.


Bravo HTV i to Dnevniku


O središnjem Dnevniku HTV-a pisao sam mnogo puta, u pravilu ne pohvalno. No, eto, ima i iznimno dobrih poteza: izvještavajući o sporu oko generala umirovljenih u vrijeme krivokletnika Mesića, odnosno o prepirci jesu li se trebali pojaviti na Pantovčaku onoga dana kada su oslobođeni Gotovina i Markač, Dnevnik HTV-a citirao je bitan dio pisma koje su generali uputili javnosti početkom stoljeća i zbog kojega su morali napustiti Oružane snage RH, to jest Hrvatsku vojsku.


Citat je otkrio mlađim gledateljima ono što nešto stariji znaju: da se nije radilo o pučističkom pismu, nego o vrlo odmjerenoj dijagnozi stanja duha (i tijela) u Hrvatskoj za vrijeme trećesiječanjske diktature - stanja s kojim se nikako nisu slagali iskreni domoljubi, potpisnici pisma, ali im nije padalo na pamet da ga promijene nasilnim sredstvima.


Nego, koliko god Josipović bio u pravu što je generale pozvao na doček generala, toliko nije u pravu kada brani Mesića i kaže da je krivokletnik svojedobno s pravom umirovio generale. S kojim pravom? S pravom da obezglavi Hrvatsku vojsku kao Staljin rusku uoči Drugoga svjetskog rata? S "pravom" da utre put progonu branitelja i njihovih zapovjednika, put koji je Gotovinu odveo u Haag ,a "pravnu podlogu" i putnu kartu dao je SDP sa satelitima donoseći deklaraciju koja je derogirala Ustavni zakon o suradnji s haaškim Tribunalom i otvorila vrata suđenju za "Oluju". Iz te kabanice ispao je i Josipović pa naravno da sada tvrdi isto i odobrava Mesiću.


Julija Timošenko


Velika zemlja Ukrajina, kolijevka mnogih naroda a u davnim stoljećima i vrlo dugo "privremeno" boravište Hrvata, izazvala je nedavno pozornost: premijer Azarov postao je žrtvom prijevare nekoga tipa. Sve baš kao u "Revizoru". Nekako istodobno u Vrhovnoj Radi (to jest ukrajinskom parlamentu) pristaše Julije Timošenko prosvjedovali su velikim transparetnom.


Julija Timošenko i dalje je u zatvoru. Presudili joj sedam godina na klasičnom političkom procesu, svijet se zgraža ali ništa od toga - Janukovič je uveo diktaturu i ne osvrće se na Zapad nego skreće oči prema Rusiji i instalira Ukrajinu u novi SSSR.


Misao Julije Timošenko da je ona "nemoguća pojava u njihovoj politici" pa zato svi oni (Janukoviči, Kučme itd ) moraju otići, trenutačno je okružena rešetkama, a "oni" ostaju stražarima i čuvarima neslobode u Ukrajini. Čuje li se koji glas iz službene Hrvatske? Ne, još nitko nije poslao hrvatskoj vanjskoj politici direktivu kako da se ponaša u ovom slučaju.


Doista vapijuća nesposobnost


Olujno nevrijeme i visok snijeg zameli su i zadnju vjeru u sposobnost zimske službe da se nosi s ozbiljnim teškoćama. Da autobusi puni djece ostaju zatrpani i bespomoćni na suvremenoj autocesti godine Gospodnje 2012. i to punih osam sati u nizinskoj a ne visinskoj Hrvatskoj - skandalozno je. Sve razmišljam o romančiću za djecu pod naslovom "Autobus u snijegu". Djeca se tresu od straha i hladnoće od ranoga jutra, ali u sumrak dolazi pomoć: Zoki juri na skijama, na leđima ruksak s hranom i sokovima. I tako dalje.


Autor: Hrvoje Hitrec

Izvor: portal hkv.hr

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU