Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

ZAKERALA I ZANOVIJETALA       (06.05.2019.)

Zanovijetati i znači oduzimati komu dragocjeno vrijeme nevažnim stvarima, stalnim prigovaranjem


Otkako mi s raznih strana stižu pohvale za pisanje o penzićima, sve me više obuzimaju teme skopčane s tom dobi i populacijom, pa su izronila razna zakerala i zanovijetala, jer se općenito smatra kako su to odlike upravo staračke dobi. No svatko iz iskustva zna da se u takve gunđave napasti dobro uklapaju i mlađi. Ako se zna da je arhaično značenje riječi zanovijet oduzimanje vremena dosađivanjem i smetanjem, jasno je da dosadnjakovića i gnjavatora ima u svim dobnim skupinama.

Zanovijetati i znači oduzimati komu dragocjeno vrijeme nevažnim stvarima, stalnim prigovaranjem, ometanjem u radu, upornim moljakanjem, zavlačenjem i odvlačenjem, tako da čovjek koji nije u korijenu sasjekao smetalo i ometalo sve češće i brže gubi živce (pravo mu i budi kad je pristojan). Pritom zanovijetalo gusla i pili po svom, bez imalo grižnje savjesti. No biljka zanovijet (Laburnum), grmolika ili drvolika, lišena je svih tih nezgodnih konotacija. Zbog lijepih žutih grozdastih cvatova zovu je i zlatna kiša. Ukras je mnogih parkova.


Zanovijet ili zlatna kiša (Laburnum anagyroides)

Zanovijetala vuku ime od prasl. *vĕtiti, govoriti, odakle potječe i *vĕtje, vijeće, jer se i ondje mnogo govori (vijeća) i nakon rasprave donosi neko mišljenje. Ne ulazim ni u sadržaj ni u ton tih rasprava (plodna, jalova, dosadna, uzbudljiva, žučna i sl.).

Sa zakeralima, također dosadnom i napasnom čeljadi koja se voli nadmudrivati i cjepidlačiti, isto je kao i sa zanovijetalima. No oni su pustili vriježe i šire od samoga dosađivanja, pa valja otići na izvor same riječi, a to je ker. Naravno da znam kako je ker kao opća imenica prisutnija u srpskom jeziku nego u hrvatskom, no ni ovdje nije sasvim nepoznata, a u nekim situacijama ni zamjenjiva kojom drugom riječju.

Ker je najprije pas općenito, a uža mu je specijalnost lovački pas. Znam da članovi osječke udruge koja se brine o dolutalim, nađenim ili odbačenim psima i marljivo skuplja priloge za njihove potrebe zovu jedni druge kerovcima. Kad spomenuh kera, moram i kerbera (cerbera), mitološkoga Kerbera (grč. Kérberos), Plutonova psa sa zmijama oko vrata i zmijskim repom koji čuva ulaz u podzemlje, Had, a kasnije je poprimio i preneseno značenje onoga koji je krut, nepopustljiv, strog čuvar koji nikoga ne propušta, pa se zato i može pisati malim početnim slovom, a velikim samo kad mu je to vlastito ime. No ako se ker, pas i pasjak prenesu na ljude, onda oni svojim postupcima izazivaju prijezir, gnušanje, to je obijestan čovjek koji ne vrijedi mnogo i do kojega ljudi baš i ne drže. No značenja neće stati ni na tome, još će se širiti.

Naravno da su i pas i ker ušli i u frazeologiju, a pas i u mnoge psovke, što nije nikakvo čudo jer tvorbeno čuči i u glagolu psovati i u imenici psovka. O pasjim, kučkinim ili kurvinim sinovima da i ne govorim, a kod starih pisaca psica se rabila samo kao pogrdan naziv za takvu ženu, a kuja je bila ženka psa, lišena negativnih oznaka. Zato se ni danas ne spominje u vezi s ljudima slaba karaktera, s podlacima i pokvarenjacima, a oni su se toliko namnožili (pravi su skotovi), ima ih na svakom koraku, pa su današnja kinematografija i književnost nezamislive i bez takvih likova i bez njihova govora punoga psovki, jer kako će inače oslikati stvarnost?!

A da takvi ne vrijede mnogo, znala su nekoć i djeca (dok su se još pikulala) pa govorila: taj tvoj stakleni kliker ne vrijedi ni kera (ništa, nimalo). A kera u ženskom rodu, osim kuje, kučke, keruše, zvala se (regionalno) i jamica u koju su se u već spomenutoj dječjoj igri utjerivale pikule, klikeri, špekule od raznih materijala (porculanke, staklenke, glinene, željezne i sl.). Znam da se djeca više ne pikulaju, špekulaju, klikeraju, no ipak razmišljam da se pozabavim barem izrazima uz tu igru, jer vidim i neke pokušaje obnavljanja igranja te igre, pa neka to bude moje obećanje za koji od tekstova. Kad što obećam, to i održim.

Fraza koja se i danas čuje jest: okolo kere pa na mala vrata – najprije zaobiđeš psa čuvara (gospodara, šefa), pa uđeš u kuću. Izraz znači okolišanje, zaobilazan pristup, raditi što tako da bude neprimjetno, ali vješto i strpljivo (ne ići đonom na prvu loptu). Obilaziti oko kere (kao oko vruće kaše) znači kloniti se izravnih suprotstavljanja, izbjegavati sukobe, jer sam sraz ništa neće riješiti.

A sada nešto malo žešće. Dođosmo do kerenja (Slavoncima ne treba tumačiti ni samu pojavu ni riječ). Književnik Ivan Kozarac (Đuka Begović) zvao ga je i milo kerenje, no ono ipak nije uvijek milo. Keriti se znači veseliti se (kažu, na tipičan slavonski način), a to će reći bučno, razdragano i razmetljivo piti i pjevati uz naručene svirce tamburaše, lumpati, predavati se raspojasanu raspoloženju, bančenju, opijanju, što kod nas često završava razbijanjem ne samo čaša nego i demoliranjem cijelih gostionica, pa i pucnjavom. Lumperaj je orgija, ludovanje, koju prije svega sebi, a onda i drugima, upriličuju bekrije, bećari i lole. Lumpenproletarijat se pak nije baš odavao takvim razuzdanim zabavama (čime bi ih i platio?), no i taj se soj smatra propalicama i beskućnicima, lumpima (njem. Lump).

Za kerenje i sve takve zabave početak je tjeranje kera, jer je i on u početku miran, no treba ga podjarivati da bi se postigla ona posebna uskovitlana atmosfera u kojoj lavež postaje sve žešći i zaglušniji, a goničima kera sve teže držanje psa pod kontrolom. Pas se već raspametio i boji se i te glasne pjesme, zapravo deračine od koje nabreknu žile, i tih bučnih ljudi koji stvaraju sve veću graju u krčmi, pa više nitko nikoga kao pojedinca niti vidi niti čuje, a uz zaglušnu buku svatko postaje sve osamljeniji. Vanjska razuzdanost valjda i jest srž ravničarske uništavajuće tuge.

Nives Opačić, Vijenac 656

www.hkz-kkv.ch

171 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU