Osvrt na knjigu

Miroslav Međimorec: PIŠE SUNJA VUKOVARU

Istinite priče iz Domovinskog rata

Naklada Pavičić, Zagreb 2004.

Prevelika bi šteta bila da Miroslav Međimorec nije napisao ovu knjigu, kao što će prevelika šteta biti, ako tu knjigu ne bude pročitalo puno, puno ljudi. Osobno bih najradije da ju pročitaju svi Hrvati, i oni u Hrvatskoj i oni izvan nje, a naročito - mladi!

Ma, kakvi mladi. Pa takve stvari više ne zanimaju ni one već ostarjele, ni one između trideset i pedest, a kamoli mlade; nikoga, dragi prijatelju! - reći će mi mnogi i možda me proglasiti naivnim idealistom.

Pa ipak: ja i dalje ostajem pri svojoj prethodnoj tvrdnji, koju sam, dok sam još knjigu gotovo na dušak čitao, i svojim najbližima u više navrata ponavljao, s obrazloženjem, da će svatko, tko tu knjigu pročita, od tada na mnogo toga oko sebe, pa i u sebi samome, gledati - drukčije! I nikome i ni za koga ne ću unaprijed tvrditi kako drukčije baš on, ali za svakoga znam, da će to sigurno biti - drukčije. Ako ni zbog čega drugoga, a ono iz onog jednostavnog razloga, što će slike u knjizi opisanih dogođaja, kao i prikazi ljudi, njihovih mana i vrlina, strahova i junaštava, želja, patnji i nadanja, kako nam ih je predočio pisac Miroslav Miđimorec, svakome ostati utkane do u dno njegova bića, ma što tko bio i čime se god bavio! Te slike ostat će neizbrisive, čak ne toliko zbog svojih djelomično užasnih ljudskih stradanja, koliko zbog izvanredne lakoće i inteligentne pronicljivosti, kojom nam ih je pisac u nas utkao, ubacujući uvijek ponovno zanimljive i produhovljene usporedbe, od onih iz svojega djetinjstva do onih iz ne tako davne nam zajedničke prošlosti, što knjigu čini još privlačnijom i čitatelju bližom.

Osobno mislim da je knjiga i vrlo puočna. I to ne samo za slučaj da se bilo tko, ne daj Bože, još ikada nađe u takvoj situaciji, koliko da čitatelja prisjeti, potakne da bude beskrajno sretan već i samo zbog toga, što još nikada, na primjer, nije morao - gledati smrti u oči! A već je ta pouka od neprocjenjive vrijednosti, i za one što često iz obične obijesti, hinjenog junaštva ili lažnog izobilja danomice ginu na našim cestama, kao i za one što iz neimaštine ili beznađa privid sreće traže u kojekakvim suvremenim nastranostima i drogama.

Ima i drugih pouka. Dopadljivi su ti gotovo već i zaboravljeni susreti s terminima, osobama i dogođajima iz ne tako davne prošlosti u jednom sasvim drugom, slobodnijem, širokogrudnijem i ljudski otvorenijem tonu od onih krutih tabua u koje su nam ti termini, osobe i dogođaji pola stoljeća bili umotani. I poneka lijepa riječ i za najljučeg protivnika djeluje toplo, osvježuje, umiruje, otrežnjuje. Sve sam to našao u toj knjizi, koja me je istinski obogatila za mnoge spoznaje. A još je k tome tako zanimljiva, pa i napeta, da sam ju s velikim užitkom pročitao u vrlo kratkom vremenu te ju svima najtoplije preporučam.

Marijan Karabin