Pa su ljudi i pamtili, a i tumačili taj crtež na
različite načine. Zbog onoga velikog uha povezali su
reklamu s doušničkim poslom, te je u nekim krugovima
spomenuti Penkalino ime značilo upozoriti na moguću
prisutnost konfidenata. Osim toga, roditelji i
učitelji prijetili su djeci da će im izvući uši tako
da će izgledati kao na onoj reklami. A bilo je i
drugih sličnih stvari, koje sve odreda pokazuju da je
crtež bio poznat i popularan.
Bio je toliko popularan, da se
koristio i poslije, kad ni Penkale ni njegove
tvornice više nije bilo, naime, u sedamdesetim
godinama. Tada su još postojali majstori koji su
popravljali nalivpera, a oni su na zidove svojih
dućana stavljali isti onakav crtež, samo što je kod
njih onaj momak za uhom umjesto olovke imao pero. No
koliko god bila pohvalna želja da se sačuva sjećanje
na velikog Slavoljuba, te reklame nisu stekle
nekadašnju popularnost, usprkos činjenici da je
doušnika sad bilo i više nego prije. Jer tko bi god
te crteže vidio, jasno bi osjetio da tu nešto ne
štima. A meni se čini da sada - nakon toliko godina
- znam i o čemu je riječ.
Stvar je jednostavna: nije štimalo
to što se pero nikada nije stavljalo iza uha. Nije
se stavljalo ni obično pero s držalom, a još manje
nalivpero. A to su oni majstori svakako znali, pa
zašto su onda onome dripcu ipak stavili iza uha
pero?
Vjerujem da je u pitanju plemenito
nastojanje da se običan čovjek nekako intimizira s
perom, kao što se intimizirao i s olovkom, i to
toliko da nju i za uhom nosi. Pero je, naime,
oduvijek bilo mnogo ozbiljnije od olovke, a u nekom
smislu i opasnije, pa s njim nije bilo zafrkancije.
A onaj crtež kao da je poručivao kako zafrkancije
ipak može biti: ako ga stavimo iza uha, pero nam
više neće ulijevati respekt, pa ga nećemo morati
tretirati kao nekakvu svetinju, što smo do tada
nesumnjivo činili.
I doista, pero je bilo jako ozbiljna
institucija. A ta ozbiljnost proishodila je iz
kvalitete njegova traga: ono što bi se napisalo
perom, to je ostajalo, nije se moglo obrisati, nego
je trajalo vječno. Zbog toga su se perom pisali
službeni tekstovi, prije svega razni dokumenti što
ih je izdavala vlast (rodni listovi, svjedodžbe,
umrlice i slično), a onda i važna pisma poput
poslovnih ili ljubavnih. Pisanje perom uvijek je
bilo dalekosežan čin, perom se nije moglo šarati za
zabavu, nego bi se čovjek, čim bi ga uzeo u ruke,
uozbiljio, pa čak i malo uspravio na stolcu.
A sve ga je i tjeralo da tako učini.
Jer, uz pero je išao i pribor, prije svega držalo, a
onda još i tintarnica i bugačica. Na pisaćim
stolovima sve je to stajalo u kompletu, poput
oltarića na kojem se prinosi žrtva radu i
ozbiljnosti. Držalo je bilo gore tanko, a dolje
zadebljano, u njega se pero moglo lako utaknuti i
poslije izvaditi, kad bi se od mnogo pisanja
istrošilo. Tintarnice su često bile izrađene od
bronce ili od porculana, a uvijek su bile ukrašene,
dok su u običnim uredima stajale u drvenim držačima;
tinta je bila plava, zelena ili crna. Bugačica je
bila nalik na kolijevku, zaobljena s donje strane,
da bi onaj specijalni papir na njoj lakše upio
tintu. Na javnim mjestima kao što su banke i pošte
uvijek je postojala tintarnica i pero, oboje posve
neuporabljivo, ali ipak sposobno posvjedočiti o
važnosti te institucije.
Pisanje perom imalo je još jednu
osobinu: ono nije bilo lako, nego je zahtijevalo
osobitu vještinu. Jer vršak pera bio je vrlo
šiljast, a k tome i elastičan, pa ako biste odviše
pritisnuli pero o podlogu, ono bi poskočilo i
špricnulo malo tinte te vam tako zasvinjilo cijeli
tekst. Trebalo je imati laku ruku, a trebalo je
mnogo i vježbati, pa je zato u školi bio golem korak
naprijed kad se počinjalo pisati perom. Osim toga,
njegovao se i krasopis, pa su zato postojale osobite
bilježnice, zvane pisanka, u koje su se unosile
vježbe iz lijepoga pisanja, koje je podrazumijevalo
tanku i debelu crtu i niz sličnih estetskih
dostignuća. Sve se to radilo zato što se
pretpostavljalo da će djeci u budućem životu trebati
uredno pisanje: ako baš i ne budu imala prednost pri
zapošljavanju zbog lijepa rukopisa (kao što je to
bilo još samo malo prije toga), opet se računalo da
će im pisanje perom biti potrebno na svakome koraku.
Pisanje perom bilo je, ukratko,
krunski dokaz ozbiljnosti i onoga tko piše, i onoga
kome se piše, a napokon i samoga teksta. A sve što
je nekada vrijedilo za pero s držalom, prenijelo se
i na nalivpera. Zato nas i nije odviše začudilo kad
smo čitali izjave nekih pisaca - pa čak i sama
Krleže - kako je za njih pisanje perom jedino pravo
književno pisanje. Ne samo zato što se u trenucima
zamakanja pera u tintarnicu mogu pribrati misli nego
još više zato što ono što ispod pera izađe svagda
ima neku težinu i dostojanstvo.
A onda se to promijenilo. Došli su
pisci koji ne pišu perom, nego olovkom (možda baš i
onom Penkalinom), a došle su i ove kemijske
pisaljke, na koje smo svi prešli. Njima se sad
ispunjavaju dokumenti, njih koriste čak i činovnici
u općini, i na svim razinama i u svim prilikama rabe
se isključivo one. A to pak može značiti samo jedno:
da ništa više nije ni teško ni ozbiljno, nego je sve
uvjetno i sve može biti i ovako i onako. Kad
povučemo potez po papiru, kao da i nismo ništa
učinili.
A to znaju i političari. Oni su
svjesni da je samo pisanje perom pisanje koje ima
vrijednost i koje nešto znači. Pogledajte na
televiziji kad potpisuju one važne međudržavne
ugovore: uvijek to rade zlatnim nalivperom.
VIJENAC /
|
