Na razne načine, otkako je plebiscitarno stvorena
hrvatska država, potkopavaju njezine temelje, ekonomski
je slabe, a narod guraju u bijedu, kako bi se stvorio
dojam o svakoj njezinoj insufijenciji. Najbolji
pokazatelj tome stanje je državne riznice 2000. i danas.
Hrvatska je zbog struktura, koje nisu vodile računa o
državi i o nacionalnim i ekonomskim interesima, upala u
položaj prezaduženosti, što je s općom gospodarskom
krizom prouzročilo dugogodišnju recesiju s nesagledivim
posljedicama. Sustavno su uništavana ili rasprodavana
čitava poduzeća i gospodarske grane. I sada u toj priči,
umjesto rada i izgradnje odgovorne države, nudi se
fatamorgana o zapadnom Balkanu.
Trebalo bi napisati čitavu jednu analizu kako je
Hrvatska ucjenjivana, iscrpljivana, izluđivana,
pljačkana i, konačno, raskućena i za čiji račun. U
posljednje vrijeme sve češća su upozorenja ekonomskih
analitičara da nas očekuje bankrot koji bi mogao
prouzročiti nesagledive posljedice. Upravo zbog svega
toga hrvatski građani, kao i devedesetih godina
prošlog stoljeća, trebaju na predsjedničkim izborima
izabrati čvrstoga i odlučnog kormilara, državnika koji
će izvesti brod iz oluje i izbjeći katastrofu. Na
javnoj sceni zasad imamo dva kandidata - aktualnoga
predsjednika države Ivu Josipovića, kojega podržava
Kukuriku koalicija, i kandidatkinju HDZ-a Kolindu
Grabar Kitarović, dužnosnicu NATO-a, bivšu ministricu
i veleposlanicu u Washingtonu. Geostrateg Davor
Domazet Lošo nedavno je izjavio da su predsjednički
izbori važniji od izbora za Hrvatski sabor. Smatra da
na Pantovčak treba doći netko novi kako bi raščistio
sa svim što je prouzročila višegodišnja unutarnja
agresija koja je blokirala sve stvaralačke snage i u
narodu ubila pobjednički duh.
Što će ostati nakon prvog predsjedničkog mandata?
Aktualni predsjednik Ivo Josipović pod svaku cijenu
želi drugi mandat. To je u neku ruku razumljivo,
posebno ako je subjektivno zadovoljan sa svojim
predsjedničkim postignućima. Odustati značilo bi
priznati poraz. Unatoč tom osobnom osjećaju, nameće se
pitanje: što ostaje iza prvogaa Predsjednikova
mandata? Hrvatska je u njegovu mandatu, osim što se
gospodarska kriza produbila, povećao broj siromašnih i
nezaposlenih, postala još podjeljenija. Pokušaji
privlačenja investicija, za što se zauzimao i
predvodio izaslanstva, nisu dali rezultata. Hrvatska
će i šestu godinu zaredom završiti, prema svemu
sudeći, u recesiji. Predsjednik Josipović među
rijetkim je državnicima, u novije doba, koji je toliko
godina komotno proveo u takvom stanju. Unatoč svojim
ovlastima to pitanje nikada nije podigao na najvišu
državnu razinu i zatražio od Vlade da donese program
izlaska iz gospodarske krize.
Ako se
država nalazi šest godina u recesiji, može li se
govoriti o stabilnosti državne vlasti? Može li biti
političke bez gospodarske stabilnosti? Riječ je o
prividnoj stabilnosti jer sve što se posljednje
vrijeme događalo, od Vukovara do Knina, mnoštvo
radničkih prosvjeda i štrajkova te konačno referendumi
u kojima se vlast našla na jednoj, a građani na drugoj
strani, kao i najava novih referenduma, svjedoči o
dubokoj krizi i nepovjerenju građana u vlast,
situaciji koja je daleko od postojane i normalne. Može
li u utrci za drugi mandat od svega toga aktualni
predsjednik oprati ruke i reći da to nije bilo u
njegovoj nadležnosti? Ovdje nema svrhe ponavljati sve
ono što se svakodnevno po tiskovinama javlja u obliku
glazbene kulise kada se spomene ime Predsjednika, od
primanja na dar reprint izdanja fašistoidnog 'Zenita',
opstrukcije u svezi s Europskim uhidbenim nalogom i
pokušaja izmjene Ustava u posljednjoj godini mandata.
Od predsjednika kao sveučilišnoga profesora, za
razliku od njegova prethodnika, očekivalo se puno više
i drukčije predstavljanje i zastupanje Hrvatske.
Umjesto toga svi skupa smo prošlih godina gazili po
živom pijesku krize i nepotrebnih sukoba i podjela. Da
je znao pretočiti u političku pragmu Starčevićevu
poruku da budemo svi graditelji države Hrvatske, bez
razlike imena i bez razlike vjere, danas je mogao
mirno čekati drugi mandat. Na tom tragu i u
iščekivanju predsjedničkih izbora, mnogi se danas
pitaju: je li Hrvatska u prošlih pet godina građena
ili razgrađivana, je li zauzela svoje mjesto u EU ili
ostala zarobljenikom povijesno prevladane totalitarne
ideologije i jugoslavenštvujućih tendencija, koji su u
simbiozi držali zarobljenim hrvatski narod gotovo 50
godina na Balkanu, unatoč tome što je od srednjega
vijeka pripadao srednjoeuropskom krugu naroda, pa je
nejasno zbog čega ga tvorci nove Europe danas guraju
ponovno na Balkan, odakle se svim silama otrgnuo.
Konačno,
treba pitati: u što se pretvorila Nova pravednost,
koja se ne spominje od prošle predsjedničke kampanje?
Između vlasti i građana posljednjih godina sve je veća
pukotina, svojevrsna razdjelnica. Ta je pukotina, bez
obzira što neki sve prikazuju kao manipulaciju, prvi
puta jače izražena prošle godine u Vukovaru. Ponovila
se u Kninu. Najava novih referenduma o
preferencijalnom glasovanju na parlamentarnim izborima
i monetizaciji autocesta dodatno će tu razdjelnicu
povećati. Bez obzira koliko nas se pokušava uvjeriti
da referendumi u Hrvatskoj 'nisu nikakav izraz
demokracije'.
Činjenica je da građani taj oblik koriste kao jedini
način da nešto promijene ili iskažu svoje
nezadovoljstvo sa smjerom kojim ih vodi aktualna
vlast. Ako vlast proizlazi iz naroda, trebalo je, u
stvari, raspisati referendum o povjerenju u vlast ne
čekajući izbore. Liberalna vlast, kako je nazivaju
njezini medijski serviseri, u posljednje vrijeme zbog
svih mogućih najava referenduma pokazuje paničan strah
pred narodnom snagom. Najzorniji je znak užurban rad
na izmjenama zakona o referendumu. Možda bi trebalo
poslušati Starčevića:
'Ako narod stupi na nekoje stajalište, otadžbeniku,
bilo mu to po ćudi, ne bilo, u dnevnoj politici ne
ostaje drugo nego li mirovati, ili raditi na temelju
koji je tu. Jer proti odluci naroda ne ima priziva,
protiv volji naroda, bila ona kakova hoće, u njegovoj
domovini ne ima zakonite obrambe, nigdje ne ima
blagoslovljena uspjeha'.
Izbori će biti sraz između neokomunističkih
struktura i onih koji hoće modernu i jaku Hrvatsku
Predsjednički izbori, po svemu sudeći, bit će sraz
između, s jedne strane, onih koji su premrežili
Hrvatsku, i žele zadržati razvoj demokracije i
napredak Hrvatske, kroz razne neokomunističke
manipulacije, zapravo pristaša jugoslavenstvujućeg
koncepta, te onih, s druge strane, koji žele Hrvatsku
kao modernu gospodarski prosperitetnu republiku,
samostalnu, neovisnu, socijalnu i gospodarski stabilnu
državu, okrenutu Europskoj uniji i SAD, umjesto
regionu, odakle su dolazile sve nevolje od
osmanlijskih vremena, opterećenom mržnjom, kriminalom
i korupcijom, jednostavno bez skore perspektive. Svi
koji se danas protive neuspjelom smjeru
lijevo-liberalne vlasti proglašavaju se nacionalistima
ili konzervativcima, nešto slično kako se to radilo u
vrijeme totalitarizma.
Sve te kvaziliberalne opcije trebale bi znati da
postoji i neka hrvatska memorija. Nakon raspada
crno-žute Monarhije, narod je postao svjestan u kakvu
je stupicu upao 1918. Naši djedovi, na tragu nauka
braće Radić i republikanizma, a nasuprot monarhizmu i
rojalizmu, nazivali su ih jugonacionalistima, očevi
orjunašima, nama su bili poznati kao jugounitaristi, a
našoj djeci kao preobučeni liberalni bukači i
jugonostalgičari. To su oni kojima je hrvatska država,
nastala u obrambenom ratu od srpske agresije, nužno
zlo, koju mrze i iskonski mrze u svakom obliku, stalno
je uspoređuju s NDH, ali je istodobno sišu i rastaču
kao morski polip. Tuđman im je kao i srpskim
agresorima genocidan i suspektan. Razlog je
jednostavan - stvorio je hrvatsku državu i srušio
Jugoslaviju koja je kao strvina bila nalegla na
Hrvatsku. Hrvatski narod povremeno shvati opasnost od
te 'mračne družbe' pa digne glavu, kao što se
posljednji put dogodilo na prvim demokratskim
izborima.
Predsjednički izbori biti će izbori za novu i jaku
Hrvatsku
Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović na izborima
će se suočiti s voljom naroda i nikakav zbroj
stranaka, koje, navodno, podržavaju kandidata ili
kandidatkinju, ne će im na izborima pomoći. Na
birališta ne će izići stranke, nego ojađeni hrvatski
građani, divizije nezaposlenih mladih ljudi kojima se
umjesto perspektive u domovini nudi iseljavanje. Dakle
svi oni koji svakim danom podnose sve teže
ekonomsko-socijalnu situaciju u Hrvatskoj, koji se ne
voze skupim automobilima i helikopterima. Ovi izbori
će biti izbori za novu Hrvatsku, socijalno
uravnoteženu, koja umjesto ideoloških i
svjetonazorskih podjela, stremi prema gospodarskom
napretku. Konačno treba odjeknuti glas onih koje su za
jačanje i vraćanje povjerenja u hrvatsku države,
naspram onih koji godinama provode njezino rastakanje
i pokušavaju je utopiti u regionu, kao bezličnu
ljušturu. Bit će to sukob onih koji žele ojačati
poziciju hrvatskoga republikanizma i onih koji Beograd
i dalje doživljavaju kao Pijemont, pa tamo odlaze
dodvoravati se ili pljuvati po Hrvatskoj. Takvi kao da
ne znaju ni po EU hodati bez vodiča kojeg su do jučer
zvali 'bratstvo i jedinstvo' koje je za potrebe
fašističke organizacije Orjune opjevao Aleksa Šantić
(Pesma Orjune, 1921., Pobeda).
To su ustvari oni isti za koje je još Radić tvrdio
da su otišli u Beograd kao guske u maglu. A zbog toga
što je tražio potpunu hrvatsku državnu samostalnost,
ustrijelili su ga u beogradskoj Skupštini sa skupinom
hrvatskih zastupnika. Ministrica kulture Andrea Zlatar
Violić danas smatra da je 'potrebno komemorirati
njegovu smrt', ali ne i 'isticati povijesne sukobe'.
Poruka je dakle: komemorirati smrt i zaboraviti
istinu. Tko želi da zaboravimo povijesnu istinu i u
čijem je to interesu? Onih koji su još nedavno
vukovarsku Ulicu Stjepana Radića preimenovali u Ulicu
Puniše Račića?! Oni koji pokušavaju izjednačiti žrtvu
i krvnika, oni koji smatraju da nije bilo srbijanske
agresije, nego da je to bio građanski rat, oni koji na
putu u EU još nisu iskazali jasnu ispriku i iskreno
kajanje za počinjena zlodjela. Zašto sve ovo? Jer,
Predsjednik o čitavom spletu hrvatskih pitanja, od
kojih je ovo samo jedno, opetovano šuti, kao što je
prešutio i nesudjelovanje ministrice vanjskih poslova
na izvanrednom sastanku ministara EU zbog situacije u
Ukrajini i Iraku.
Kandidatkinja HDZ-a mora što prije predstaviti svoj
program
Unatoč posvemašnjem 'bildanju' Predsjednikove
popularnosti, posljednji rezultati Crobarometra
pokazuju da se s njegovom popularnošću izjednačila
Mirela Holy, predsjednica Oraha, koja se odmah
preplašila svoje popularnosti pa skrušeno izjavila da
nema ambicija konkurirati aktualnom predsjedniku, a
kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović iz mjesec
u mjesec stiže ga dugim koracima. Krajem listopada
mogla bi se situacija stubokom promijeniti.
Predsjednik pokazuje znakove uplašenosti zbog
poljuljane popularnosti. U izostanku stranačkih
konvencija po županijama radi prethodne demokratske
legitimacije, kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar
Kitarović mora izići još tijekom rujna pred građane s
jasnim programom što kani poduzeti u sljedećih pet
godina kako bi spasila Hrvatsku. Građani žele čuti što
mogu očekivati od moguće prve predsjednice glede
rješavanja općenacionalnih problema, od izlaska iz
gospodarske krize do rješavanja pitanja nezaposlenosti
i depopulacije, jer sve je to neodvojivi dio
nacionalne sigurnosti i stabilnosti. Neizbježna
prepucavanja, koje će nametati logistika
protukandidata, ne smiju biti glavni dio njezine
izborne kampanje. Izgubljeno vrijeme se ne može
vratiti, ali se može nešto popraviti i mnogo toga
novoga sagraditi.
Društveni ugovor s biračima o rješavanju ključnih
problema mora biti okosnica izborne kampanje. Jer,
nakon predsjedničkih izbora konačno mora započeti
skidanje naslaga koje su se više od desetljeće
nataložile zabetoniravši svekoliki razvoj. Nova
Hrvatska može pobijediti samo s više demokracije.
Mnoge te procese zaustavila je agresija na Hrvatsku, a
poslije stari ideološki modeli koji su htjeli povratak
na staro. Vrijeme je da siđu s pozornice svi koji se
suprotstavljaju modernoj hrvatskoj državi, slijede
sheme totalitarnoga sustava, oni koji hrvatski narod
sumnjiče i smatraju ga nesposobnim i invalidnim za
bilo kakvo demokratsko odlučivanje, osim kada to ide
njima u prilog. Jedno je sigurno, nakon predsjedničkih
izbora ne će biti vremena za slavlje, već okupljanje
svih potencijala iz domovine i dijaspore za rad na
saniranju velike gospodarske i socijalne katastrofe.
Jednom riječju, Hrvatskoj treba na Pantovčaku, da
parafraziramo velikog kineskog mislioca Suna Tzua,
vodstvo koje je mudrost, poštenje, suosjećajnost,
hrabrost i strogost.
Piše: Marko
Curać, Hrvatski tjednik
4.09.2014.
(98) |