Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

PET GODINA NAKAZNE NOVE PRAVEDNOSTI     (04.11.2014.)

Peta godina predsjedničkoga mandata i šesta godina recesije


Sljedeći predsjednički izbori bit će jednako važni za Hrvatsku kao što su bili i prvi demokratski izbori prije dva i pol desetljeća kada je Hrvatska raskinula sa svojom totalitarnom prošlošću i stvorila preduvjete za obranu od srbijanske agresije koja se jasno nazirala s istoka. Hrvatskoj ne prijeti vojna agresija, ali joj vrlo dobro umrežene strukture stalno onemogućavaju iskorak u bolju budućnost. Te strukture sebe nazivaju liberalima, no zvukovi njihovih potkovica jasno kazuju o kojoj se ideološkoj platformi radi. Uz pomoć različitih opijata, desetljećima nastupaju nasuprot hrvatskim narodnim težnjama za hrvatskom državom kao samosvojnim subjektom.


Na razne načine, otkako je plebiscitarno stvorena hrvatska država, potkopavaju njezine temelje, ekonomski je slabe, a narod guraju u bijedu, kako bi se stvorio dojam o svakoj njezinoj insufijenciji. Najbolji pokazatelj tome stanje je državne riznice 2000. i danas. Hrvatska je zbog struktura, koje nisu vodile računa o državi i o nacionalnim i ekonomskim interesima, upala u položaj prezaduženosti, što je s općom gospodarskom krizom prouzročilo dugogodišnju recesiju s nesagledivim posljedicama. Sustavno su uništavana ili rasprodavana čitava poduzeća i gospodarske grane. I sada u toj priči, umjesto rada i izgradnje odgovorne države, nudi se fatamorgana o zapadnom Balkanu.


Trebalo bi napisati čitavu jednu analizu kako je Hrvatska ucjenjivana, iscrpljivana, izluđivana, pljačkana i, konačno, raskućena i za čiji račun. U posljednje vrijeme sve češća su upozorenja ekonomskih analitičara da nas očekuje bankrot koji bi mogao prouzročiti nesagledive posljedice. Upravo zbog svega toga hrvatski građani, kao i devedesetih godina prošlog stoljeća, trebaju na predsjedničkim izborima izabrati čvrstoga i odlučnog kormilara, državnika koji će izvesti brod iz oluje i izbjeći katastrofu. Na javnoj sceni zasad imamo dva kandidata - aktualnoga predsjednika države Ivu Josipovića, kojega podržava Kukuriku koalicija, i kandidatkinju HDZ-a Kolindu Grabar Kitarović, dužnosnicu NATO-a, bivšu ministricu i veleposlanicu u Washingtonu. Geostrateg Davor Domazet Lošo nedavno je izjavio da su predsjednički izbori važniji od izbora za Hrvatski sabor. Smatra da na Pantovčak treba doći netko novi kako bi raščistio sa svim što je prouzročila višegodišnja unutarnja agresija koja je blokirala sve stvaralačke snage i u narodu ubila pobjednički duh.


Što će ostati nakon prvog predsjedničkog mandata?


Aktualni predsjednik Ivo Josipović pod svaku cijenu želi drugi mandat. To je u neku ruku razumljivo, posebno ako je subjektivno zadovoljan sa svojim predsjedničkim postignućima. Odustati značilo bi priznati poraz. Unatoč tom osobnom osjećaju, nameće se pitanje: što ostaje iza prvogaa Predsjednikova mandata? Hrvatska je u njegovu mandatu, osim što se gospodarska kriza produbila, povećao broj siromašnih i nezaposlenih, postala još podjeljenija. Pokušaji privlačenja investicija, za što se zauzimao i predvodio izaslanstva, nisu dali rezultata. Hrvatska će i šestu godinu zaredom završiti, prema svemu sudeći, u recesiji. Predsjednik Josipović među rijetkim je državnicima, u novije doba, koji je toliko godina komotno proveo u takvom stanju. Unatoč svojim ovlastima to pitanje nikada nije podigao na najvišu državnu razinu i zatražio od Vlade da donese program izlaska iz gospodarske krize.

Ako se država nalazi šest godina u recesiji, može li se govoriti o stabilnosti državne vlasti? Može li biti političke bez gospodarske stabilnosti? Riječ je o prividnoj stabilnosti jer sve što se posljednje vrijeme događalo, od Vukovara do Knina, mnoštvo radničkih prosvjeda i štrajkova te konačno referendumi u kojima se vlast našla na jednoj, a građani na drugoj strani, kao i najava novih referenduma, svjedoči o dubokoj krizi i nepovjerenju građana u vlast, situaciji koja je daleko od postojane i normalne. Može li u utrci za drugi mandat od svega toga aktualni predsjednik oprati ruke i reći da to nije bilo u njegovoj nadležnosti? Ovdje nema svrhe ponavljati sve ono što se svakodnevno po tiskovinama javlja u obliku glazbene kulise kada se spomene ime Predsjednika, od primanja na dar reprint izdanja fašistoidnog 'Zenita', opstrukcije u svezi s Europskim uhidbenim nalogom i pokušaja izmjene Ustava u posljednjoj godini mandata.


Od predsjednika kao sveučilišnoga profesora, za razliku od njegova prethodnika, očekivalo se puno više i drukčije predstavljanje i zastupanje Hrvatske. Umjesto toga svi skupa smo prošlih godina gazili po živom pijesku krize i nepotrebnih sukoba i podjela. Da je znao pretočiti u političku pragmu Starčevićevu poruku da budemo svi graditelji države Hrvatske, bez razlike imena i bez razlike vjere, danas je mogao mirno čekati drugi mandat. Na tom tragu i u iščekivanju predsjedničkih izbora, mnogi se danas pitaju: je li Hrvatska u prošlih pet godina građena ili razgrađivana, je li zauzela svoje mjesto u EU ili ostala zarobljenikom povijesno prevladane totalitarne ideologije i jugoslavenštvujućih tendencija, koji su u simbiozi držali zarobljenim hrvatski narod gotovo 50 godina na Balkanu, unatoč tome što je od srednjega vijeka pripadao srednjoeuropskom krugu naroda, pa je nejasno zbog čega ga tvorci nove Europe danas guraju ponovno na Balkan, odakle se svim silama otrgnuo.

Konačno, treba pitati: u što se pretvorila Nova pravednost, koja se ne spominje od prošle predsjedničke kampanje? Između vlasti i građana posljednjih godina sve je veća pukotina, svojevrsna razdjelnica. Ta je pukotina, bez obzira što neki sve prikazuju kao manipulaciju, prvi puta jače izražena prošle godine u Vukovaru. Ponovila se u Kninu. Najava novih referenduma o preferencijalnom glasovanju na parlamentarnim izborima i monetizaciji autocesta dodatno će tu razdjelnicu povećati. Bez obzira koliko nas se pokušava uvjeriti da referendumi u Hrvatskoj 'nisu nikakav izraz demokracije'.


Činjenica je da građani taj oblik koriste kao jedini način da nešto promijene ili iskažu svoje nezadovoljstvo sa smjerom kojim ih vodi aktualna vlast. Ako vlast proizlazi iz naroda, trebalo je, u stvari, raspisati referendum o povjerenju u vlast ne čekajući izbore. Liberalna vlast, kako je nazivaju njezini medijski serviseri, u posljednje vrijeme zbog svih mogućih najava referenduma pokazuje paničan strah pred narodnom snagom. Najzorniji je znak užurban rad na izmjenama zakona o referendumu. Možda bi trebalo poslušati Starčevića:
'Ako narod stupi na nekoje stajalište, otadžbeniku, bilo mu to po ćudi, ne bilo, u dnevnoj politici ne ostaje drugo nego li mirovati, ili raditi na temelju koji je tu. Jer proti odluci naroda ne ima priziva, protiv volji naroda, bila ona kakova hoće, u njegovoj domovini ne ima zakonite obrambe, nigdje ne ima blagoslovljena uspjeha'.


Izbori će biti sraz između neokomunističkih struktura i onih koji hoće modernu i jaku Hrvatsku


Predsjednički izbori, po svemu sudeći, bit će sraz između, s jedne strane, onih koji su premrežili Hrvatsku, i žele zadržati razvoj demokracije i napredak Hrvatske, kroz razne neokomunističke manipulacije, zapravo pristaša jugoslavenstvujućeg koncepta, te onih, s druge strane, koji žele Hrvatsku kao modernu gospodarski prosperitetnu republiku, samostalnu, neovisnu, socijalnu i gospodarski stabilnu državu, okrenutu Europskoj uniji i SAD, umjesto regionu, odakle su dolazile sve nevolje od osmanlijskih vremena, opterećenom mržnjom, kriminalom i korupcijom, jednostavno bez skore perspektive. Svi koji se danas protive neuspjelom smjeru lijevo-liberalne vlasti proglašavaju se nacionalistima ili konzervativcima, nešto slično kako se to radilo u vrijeme totalitarizma.


Sve te kvaziliberalne opcije trebale bi znati da postoji i neka hrvatska memorija. Nakon raspada crno-žute Monarhije, narod je postao svjestan u kakvu je stupicu upao 1918. Naši djedovi, na tragu nauka braće Radić i republikanizma, a nasuprot monarhizmu i rojalizmu, nazivali su ih jugonacionalistima, očevi orjunašima, nama su bili poznati kao jugounitaristi, a našoj djeci kao preobučeni liberalni bukači i jugonostalgičari. To su oni kojima je hrvatska država, nastala u obrambenom ratu od srpske agresije, nužno zlo, koju mrze i iskonski mrze u svakom obliku, stalno je uspoređuju s NDH, ali je istodobno sišu i rastaču kao morski polip. Tuđman im je kao i srpskim agresorima genocidan i suspektan. Razlog je jednostavan - stvorio je hrvatsku državu i srušio Jugoslaviju koja je kao strvina bila nalegla na Hrvatsku. Hrvatski narod povremeno shvati opasnost od te 'mračne družbe' pa digne glavu, kao što se posljednji put dogodilo na prvim demokratskim izborima.


Predsjednički izbori biti će izbori za novu i jaku Hrvatsku


Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović na izborima će se suočiti s voljom naroda i nikakav zbroj stranaka, koje, navodno, podržavaju kandidata ili kandidatkinju, ne će im na izborima pomoći. Na birališta ne će izići stranke, nego ojađeni hrvatski građani, divizije nezaposlenih mladih ljudi kojima se umjesto perspektive u domovini nudi iseljavanje. Dakle svi oni koji svakim danom podnose sve teže ekonomsko-socijalnu situaciju u Hrvatskoj, koji se ne voze skupim automobilima i helikopterima. Ovi izbori će biti izbori za novu Hrvatsku, socijalno uravnoteženu, koja umjesto ideoloških i svjetonazorskih podjela, stremi prema gospodarskom napretku. Konačno treba odjeknuti glas onih koje su za jačanje i vraćanje povjerenja u hrvatsku države, naspram onih koji godinama provode njezino rastakanje i pokušavaju je utopiti u regionu, kao bezličnu ljušturu. Bit će to sukob onih koji žele ojačati poziciju hrvatskoga republikanizma i onih koji Beograd i dalje doživljavaju kao Pijemont, pa tamo odlaze dodvoravati se ili pljuvati po Hrvatskoj. Takvi kao da ne znaju ni po EU hodati bez vodiča kojeg su do jučer zvali 'bratstvo i jedinstvo' koje je za potrebe fašističke organizacije Orjune opjevao Aleksa Šantić (Pesma Orjune, 1921., Pobeda).


To su ustvari oni isti za koje je još Radić tvrdio da su otišli u Beograd kao guske u maglu. A zbog toga što je tražio potpunu hrvatsku državnu samostalnost, ustrijelili su ga u beogradskoj Skupštini sa skupinom hrvatskih zastupnika. Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić danas smatra da je 'potrebno komemorirati njegovu smrt', ali ne i 'isticati povijesne sukobe'. Poruka je dakle: komemorirati smrt i zaboraviti istinu. Tko želi da zaboravimo povijesnu istinu i u čijem je to interesu? Onih koji su još nedavno vukovarsku Ulicu Stjepana Radića preimenovali u Ulicu Puniše Račića?! Oni koji pokušavaju izjednačiti žrtvu i krvnika, oni koji smatraju da nije bilo srbijanske agresije, nego da je to bio građanski rat, oni koji na putu u EU još nisu iskazali jasnu ispriku i iskreno kajanje za počinjena zlodjela. Zašto sve ovo? Jer, Predsjednik o čitavom spletu hrvatskih pitanja, od kojih je ovo samo jedno, opetovano šuti, kao što je prešutio i nesudjelovanje ministrice vanjskih poslova na izvanrednom sastanku ministara EU zbog situacije u Ukrajini i Iraku.


Kandidatkinja HDZ-a mora što prije predstaviti svoj program


Unatoč posvemašnjem 'bildanju' Predsjednikove popularnosti, posljednji rezultati Crobarometra pokazuju da se s njegovom popularnošću izjednačila Mirela Holy, predsjednica Oraha, koja se odmah preplašila svoje popularnosti pa skrušeno izjavila da nema ambicija konkurirati aktualnom predsjedniku, a kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović iz mjesec u mjesec stiže ga dugim koracima. Krajem listopada mogla bi se situacija stubokom promijeniti. Predsjednik pokazuje znakove uplašenosti zbog poljuljane popularnosti. U izostanku stranačkih konvencija po županijama radi prethodne demokratske legitimacije, kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović mora izići još tijekom rujna pred građane s jasnim programom što kani poduzeti u sljedećih pet godina kako bi spasila Hrvatsku. Građani žele čuti što mogu očekivati od moguće prve predsjednice glede rješavanja općenacionalnih problema, od izlaska iz gospodarske krize do rješavanja pitanja nezaposlenosti i depopulacije, jer sve je to neodvojivi dio nacionalne sigurnosti i stabilnosti. Neizbježna prepucavanja, koje će nametati logistika protukandidata, ne smiju biti glavni dio njezine izborne kampanje. Izgubljeno vrijeme se ne može vratiti, ali se može nešto popraviti i mnogo toga novoga sagraditi.


Društveni ugovor s biračima o rješavanju ključnih problema mora biti okosnica izborne kampanje. Jer, nakon predsjedničkih izbora konačno mora započeti skidanje naslaga koje su se više od desetljeće nataložile zabetoniravši svekoliki razvoj. Nova Hrvatska može pobijediti samo s više demokracije. Mnoge te procese zaustavila je agresija na Hrvatsku, a poslije stari ideološki modeli koji su htjeli povratak na staro. Vrijeme je da siđu s pozornice svi koji se suprotstavljaju modernoj hrvatskoj državi, slijede sheme totalitarnoga sustava, oni koji hrvatski narod sumnjiče i smatraju ga nesposobnim i invalidnim za bilo kakvo demokratsko odlučivanje, osim kada to ide njima u prilog. Jedno je sigurno, nakon predsjedničkih izbora ne će biti vremena za slavlje, već okupljanje svih potencijala iz domovine i dijaspore za rad na saniranju velike gospodarske i socijalne katastrofe. Jednom riječju, Hrvatskoj treba na Pantovčaku, da parafraziramo velikog kineskog mislioca Suna Tzua, vodstvo koje je mudrost, poštenje, suosjećajnost, hrabrost i strogost.

Piše: Marko Curać, Hrvatski tjednik

4.09.2014.

(98)    

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: