Kolinda Grabar-Kitarović od prvoga trenutka kad je objavila svoju kandidaturu za predsjednicu Republike Hrvatske bila je suočena ne samo s negativnom kampanjom, nego primitivizmom i zlobom. Od aluzija na njezin izgled (nazivalo ju se “Barbikom”), do tvrdnji kako je riječ o “glupači” koja “pojma nema o tomu što se događa u Hrvatskoj”, pa sve do tvrdnji da je “produžena ruka” ovih ili onih međunarodnih krugova. I nigdje reakcija naših dežurnih “moralizatora” i “zaštitnika ljudskih prava”, pa ni BaBa i ostalih udruga koje “budno motre” na poštivanje ženskih prava u Hrvatskoj. Ni jedna se nije oglasila i stala u zaštitu KGK kao žene (ne političarke, nego žene) i majke!? Dvostruka mjerila su i ovdje došla do punog izražaja.
Dakako, cijeli njezin dotadašnji rad, obrazovanje, dužnosti što ih je obnašala, sve to govori u prilog činjenici da u odnosu na svoje prethodnike (s izuzetkom dr. Franje Tuđmana) ima izuzetne performanse, zavidnu karijeru i obrazovanje i da od njih u svakom smislu “odskače za tri koplja”, kako se to obično kaže. Dakle, nije nikakvo čudo da su se Zoran Milanović, Mesić, Pusićka, ostojići, komadine, marasi, bauci i slični likovi osjetili ugroženima. Žena im je nabila kompleks, a to nije lako podnijeti. Iskreno, do sada nisam pročitao ni jedan od njihovih životopisa i ne znam ima li tamo ičega vrijednog pozornosti (u što čisto sumnjam), ali čini mi se da u ovome ima:
“Rođena je 29. travnja 1968. u Rijeci gdje pohađa osnovnu školu, a srednju školu završava u Los Alamosu u Sjedinjenim Američkim Državama.
Godine 1993. diplomira engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a osim toga usavršava se i u području portugalskog jezika. Naredne godine u Beču završava Diplomatsku akademiju, a 2000. stječe akademski naziv magistre međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Od 2002. do 2003. boravi na Sveučilištu ‘George Washington’ u Sjedinjenim Američkim Državama kao dobitnica Fulbrightove stipendije za preddoktorsko istraživanje iz međunarodnih odnosa i sigurnosne politike. U to vrijeme dodijeljena joj je Predsjednikova medalja za znanstveni, društveni i politički rad. Dobitnica je i stipendije Lukšić za usavršavanje u području upravljanja u visokim strukturama vlasti na Kennedy School of Government Sveučilišta ‘Harvard’ u Sjedinjenim Američkim Državama 2009. godine.
Kolinda Grabar-Kitarović karijeru započinje 1992. u Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, a 1993. prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. U Ministarstvu vanjskih poslova obnaša razne dužnosti – 1995. postaje pročelnica Odjela za Sjevernu Ameriku, a 1997. odlazi u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Kanadi na mjesto savjetnice, a potom i ministrice savjetnice i zamjenika šefa misije.
Od 2001. do 2003. obnaša dužnost ministrice savjetnice u Ministarstvu vanjskih poslova, a u studenom 2003. izabrana je u Hrvatski sabor u 7. izbornoj jedinici. Iste godine prisegnula je na dužnost ministrice europskih integracija Republike Hrvatske, a potom 2005. ministrice vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske i tu je dužnost obnašala do 2008. godine. Glavni cilj njenog mandata bio je voditi Hrvatsku na putu euroatlantske integracije te je vodila i Državno izaslanstvo za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.
Kolinda Grabar-Kitarović 2008. postaje veleposlanica Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama. Na dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju imenovana je 2011. i na toj dužnosti ostaje do 2014., kao prva žena u povijesti NATO-a koja je obnašala dužnost pomoćnice glavnog tajnika i najviše rangirana žena u NATO-u.
Udana je i majka dvoje djece. Tečno govori engleski, španjolski i portugalski jezik te se služi talijanskim, francuskim i njemačkim jezikom.” (Vidi: http://predsjednica.hr/stranica/5/; istaknuo: Z.P.)
Ne spadam u ljude koji se bilo komu klanjaju i među političarima traže idole. Ali, apsolutno sam uvjeren u jedno: Svaka usporedba CV-a predsjednice KGK sa životopisima prethodnika (Mesića, Josipovića) i ostalih kritizera bila bi smiješna, jer u odnosu na nju to su mediokriteti i lokalni politikanti, a ne državnici i političari. Tko ne vjeruje, neka provjeri.
Kolinda Grabar-Kitarović izabrana je kao prva predsjednica Republike Hrvatske 11. siječnja 2015. godine porazivši u drugom krugu Ivu Josipovića kojemu su sve dotadašnje ankete davale uvjerljivu prednost. I to je bio šok – kako za gubitnika, tako i za cijelu na njega navezanu kliku, pa su upregnuli svoj stroj kako bi se novoizabranoj predsjednici od početka otežalo i život i obnašanje dužnosti.
Sjećate li se onog sramotnog prijenosa inauguracije kad je opskurna Elizabeta Gojan pred milijunskim auditorijem i to putem naše “javne” iliti “Hrvatske televizije” pokušala izrugati novoizabranu predsjednicu što je vjerujem jedinstven slučaj u svijetu. Zadnje što će civiliziran čovjek s elementarnom kulturom i osnovnim kućnim odgojem učiniti jeste praviti aluzije na nečiji izgled, pogotovu javno, pa ću se ovoga puta pokušati suzdržati i upitati sam sebe: Misli li Elizabeta Gojan da se takva kakva jeste može sprdati s bilo kojom ženom u Hrvatskoj, a da to ne ispadne tragikomično? No, to je samo dokaz više nezdrave klime u našoj duboko podijeljenoj zemlji, jer državna televizija zadnje je mjesto na kojemu bi bilo tko sebi smio dopustiti izrugivanje šefa države. Naravno, to vrijedi za normalne zemlje i normalne državne medije.
A sad malo o aferama i gafovima
Jako je zanimljivo gledati i slušati kritizere predsjednice kojima smeta svaki njezin postupak, svaki pokret i gesta. U svemu što čini nađu nešto “sporno”. I to same trivijalne i beznačajne sitnice koje nemaju nikakve veze s državničkim poslom i kvalitetom obnašanja dužnosti (način oblačenja, frizura, pojavljivanje na sportskim događajima ili raznim skupovima i manifestacijama, odlazak ili neodlazak tamo ili ovamo…gdje je sjela, s kime se pozdravila itd., itd). Sve trač do trača. Prema mjerilima onih koji su negativno “nabrušeni” na predsjednicu, njoj nije mjesto ni na jednom događaju gdje naši sportaši i reprezentacije postižu uspjehe, jer, “krade tuđu slavu”!? Zanimljivo, naši vrhunski sportaši ne bune se što im predsjednica “krade slavu”, a njima smeta!?
Kako su samo pucali od jala kad se u društvu Putina i Macrona pojavila na stadionu (u vrijeme ljetošnjeg nogometnog SP u Rusiji) gdje je naša reprezentacija gradila svoj put prema zvijezdama! Pa još kad su vidjeli da s njima odlazi u svlačionicu pozdraviti nogometaše! Oni koji susrete s predsjednicima Rusije, Francuske, SAD-a i vodećim dužnosnicima EU i NATO-a mogu samo sanjati, a najveći uspjesi u političkim karijerama su im bili sastanci s Gadafijem i Dodikom, besprizorni likovi čiji su jedini dometi performansi na Cvjetnom trgu ili Trgu žrtava fašizma i skandalozne izjave, zar su oni mjerilo nečega!? Da nije ekscesa, nitko ih nikad ne bi zamijetio.
Treba li koga možda podsjećati što su sve u 15 godina na mjestu predsjednika države (2000.-2015.) napravili Stipe Mesić i njegov ušminkani imitator Ivo Josipović?
Hoćemo li malo o tomu?
Evo samo nekih “bisera”, jer svaka pomnija analiza tih zloćudnih pojava iziskivala bi formu poduljeg eseja (kojeg mi se ne da pisati).
Nije li Stipe Mesić širom otvorio predsjednički arhiv stranim novinarima koje je pustio da vršljaju po strogo povjerljivim dokumentima i objavljuju ih na svojim televizijama i u tiskovinama – i to ubrzo nakon preuzimanja dužnosti predsjednika? Nisu li povjerljiva državna dokumenta redovito završavala na stranicama ‘Nacionala’, budući da su Mesić i Ivo Pukanić (vlasnik tog tjednika) bili intimusi? To je bila javna tajna, a Puki (kako su ga mnogi zvali) “nogom je otvarao” vrata državne televizije i državnih institucija i bilo mu je dopušteno sve! Pa ona svjedočenja u Den Haagu! Može li se tko sjetiti bilo kojeg predsjednika na kugli zemaljskoj koji je svjedočio protiv generala vlastite vojske i državljana vlastite zemlje, a državu kojoj je bio na čelu optuživao za “agresiju na BiH”?
Naša “dika” od predsjednika, Stjepan Mesić, bio je poznat i po opskurnim crnohumornim vicevima (kojima se smijao samo on), poput onoga što ga je ispričao u prvoj godini svoga mandata pred međunarodnim diplomatskim korom i izazvao sablazan nazočnih.
• Znate li kakva je razlika između Tuđmana i Miloševića?, pita naš “vicmaher” The President of Croatia, mr Mesić.
Diplomate (nakon što im je prevoditelj preveo pitanje – jer The President of Croatia ni jedan strani jezik ne zna ni beknut’ pa je bez prevoditelja gluh) gledaju jedni u druge zbunjeno i sliježu ramenima…kad, eto ti opet našeg “vicmahera”, koji poslije značajne šutnje (kako bi učinak “vica” bio potpun) slavodobitno otkriva tajnu:
• Nikakva, veli Stevo čiča (kako su ga u narodu zvali) i uz kikot promatra reakcije Amerikanaca, Francuza, Nijemaca, Španjolaca, Engleza, Kineza, Rusa i ostalih, kojima još nije jasno što želi reći.
I onda, nakon što mu prevoditelj priopći kako oni (nažalost) pojma nemaju koji je odgovor na to “lucidno” i “intrigantno” pitanje, Stevo čiča nonšalantno potegne još malo francuskog konjaka, cokne jezikom, pogladi svoju bradu-divljakušu i kezeći se u lice veleposlanicima, konzulima, otpravnicima i njihovim damama, izvali:
• Pa zato što ni jedan ni drugi ne mogu iz zemlje!
Za trenutak The Presidente of Croatia zašuti i čeka reakciju društva, ali, ništa! Ne kopčaju glupi Ameri, Rusi, Francuzi i ostali u čemu je kvaka. A Stevo čiča se grohotom smije za to vrijeme, toliko da su mu suze navrle na oči. I da skratim priču. Prevoditelj je na nekoliko jezika morao objasniti diplomatima što je autor “vica” htio reći. Tuđman iz zemlje ne može, jer je umro, a Milošević ne može napuštati Srbiju jer se nalazi pod sankcijama međunarodne zajednice. “Originalno”, zar ne? Tko ne bi poželio takvoga The Presidente? To se zove čuvanje ugleda i dostojanstva države!
Pa onda, kad su našeg Stevu čiču izvijestili o tomu kako je na području Republike Hrvatske (dakle, države na čijem je čelu) registrirano djelovanje Britanske tajne službe MI6, a on samo šeretski odmahnuo rukom i izjavio medijima: “Ja ne vidim u čemu je problem, dok god poštuju hrvatske zakone!” Pa da! Tajne službe bilo koje strane zemlje slobodno mogu djelovati na našem području ako se pridržavaju naših zakona! Dakle, sama njihova nazočnost nema nikakve veze s ugrozom sigurnosti zemlje i njezina pravnog poretka! Eto, tako je naš The Presidente Mesić “štitio” državu i shvaćao svoju ustavnu ulogu!
Ili onaj slučaj, kad je bio izviješten da su slovenski specijalci povrijedili granicu i zaposjeli jedan dio našeg teritorija. I tu je odgovor The Presidente bio ekspresan, pa je putem medija javnosti poručio: “Ako to i dalje budu radili, mi ćemo poslati tamo jedno naše dobrovoljno vatrogasno društvo, pa ćemo ih pošpricati!” Lucidno, državnički, nema što! Tko se ne bi osjećao sigurno i dostojanstveno u zemlji koja ima The Presidente takvoga kalibra!
O bratimljenju s Gadafijem (s kojim se zbližavao za račun svojih financijera iz INA-e), posjetu Kosovu na samome kraju mandata (čime je opet vraćao dugove Albancima koji su mu davali novce za predsjedničke kampanje), te o brojnim drugim aferama i gafovima koji su od reda i bez izuzetka za rubriku “s onu stranu pameti”, detaljnije drugom prigodom. Uglavnom, najveći Mesićevi “uspjesi” na vanjsko-političkom planu su spomenuto bratimljenje s Gadafijem (uz zagrljaj, poljupce i usklike: “Brate moj!”) i titula “počasnog građanina Prištine”. Svaka čast glavnom gradu Kosova, ali kad je u pitanju politički značaj, utjecaj i moć, neka razlika između njega i Washington-am Bruxelles-a, Berlina, Moskve…ipak postoji – ili mi se barem čini.
U usporedbi sa Stipom, Ivo (Josipović) bio je tek blijeda kopija. I on je doduše, itekako baljezgao, ali svoga uzora i idola nije uspio dostići. Uzalud je klevetao državu u izraelskom Knessetu (lupetajući o “ustaškoj guji koja još uvijek živi u Hrvatskoj”, a sebe hvaleći kao “sina Titovog partizana” – mo’š mislit’, koja titula!), u Sarajevu se ulizivao muslimanskim političarima govoreći o “pogrešnim politikama koje su dovele do rata”, itd., itd. Od svega, ostao je zapamćen po “hrestomatiji” (koju je tajno nosio Srbinu Veljku Kneževiću – veleposlaniku Srbije u Republici Hrvatskoj, doduše, u vrijeme dok još nije bio predsjednik, ali je radio na materijalima za MKSJ u Den Haagu!) i po posjetu tragikomičnom liku Miloradu Dodiku i njegovoj genocidnoj tvorevini “Republici Srpskoj”. Tamo je održao jedan mini-koncert (klavirski) za Dodika i društvo i okitio se “laskavom” titulom “Čovjeka godine 2010.” u izboru banjalučkih “Nezavisnih novina”. Nije šala (mala).
Sve “uspjesi” do “uspjeha” tandema Stipe-Ivo! Smijati se ili plakati – pitam se ja. A ovo su tek sekvence. Što bi se sve našlo da se zagrebe malo dublje!? Ne znam, možda i ne bi ni valjalo, jer i to što sam spomenuo dovoljno je za blamažu koju ova zemlja svakako nije zaslužila.
I na kraju, imate li još uvijek nešto protiv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja se sastaje s vodećim državnicima svijeta, EU, NATO-a, trudi se strateški pozicionirati Hrvatsku, uvažavaju je u međunarodnim krugovima, a svijet i mediji je obožavaju kao ni jednoga hrvatskog političara nakon predsjednika dr. Franje Tuđmana?
Da čujem!
Zlatko Pinter/Kamenjar.com
|
