Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

PODRJETLO DALMATINSKIH "SRBA"      (06.12.2018.)

Burlaki, Morlaki, Morlaci, Torlaci

Burlak – burlaci su plaćeni radnici u Rusiji od 16. do početka 20. stoljeća, koji su, krećući se uz obalu, teglili riječne brodove uzvodno uz pomoć užeta. U grčkom alfabetu ne postoji slovo „b” i kad je potrebno piše se „mp” što se mora čitati kao „b”. Tako i riječ „burlaki” napisana na grčkom izgledala bi kao „mpourlaki”(mp = b, ou = u). Dva slova „m” i „p” jedno za drugim nikako se ne može izgovoriti što su pokušavali oni, koji nisu dobro znali grčkog jezika i tako su „burlaki” postali „morlaki” ili „morlaci”.

Kako je Nikodim Milaš pretvorio te ljude u Srbe

Dana 10. travnja 1750. katolički Zadarski nadbiskup Matej Karaman šalje informativo izvješće Vladi u Veneciju. Prvi dio sadrži samo izvješće, a u drugom djelu razmatra neka kanonska, povijesna i politička pitanja.

Evo kako taj izvještaj prepričava episkop Nikodim Milaš u knjizi „Pravoslavna Dalmacija“, Novi Sad 1901.:

(Karaman)… govori najprije o Grcima, koji dođoše u Mletke i dalmatinske gradove, zatim o Bugarima, koji su dobili ime po rijeci Volgi (Vulgari, Bulgari) i o Srbima, koji su dobili ime od „Sorab”, a to znači „sluga”. Dakle Grci su došli u Veneciju i u dalmatinske gradove, Bugari su s porječja Volge zato se i tako zovu, a Srbi su sluge. Dalje Milaš na vrlo komičan način prikazuje dolazak Srba u Dalmaciju.(4) Evo kako on dokazuje da su Morlaki zapravo Srbi:

Zovu se i Morlaki, a to je isto što i Burlaki, što pokazuje njihovo podrjetlo, jer se i danas zovu Burlacima mužici oko Volge od kuda su i Srbi došli.” U prvom pasusu (str. 384) Karaman govori o Bugarima, koje se tako zovu po rijeci Volgi, jer od tamo potiču i više ih ne spominje. Zašto bi ih uopće spominjao kad njih u Dalmaciji nema? U drugom pasusu (str. 385) govori o ljudima, koje i danas (g. 1750.) rade kao „burlaki” na Volgi od kuda i Srbi dolaze.

 

“Burlaki na Volgu” – slika ruskog slikara Ilya Repina, naslikana 1870-1873. Slika (131,5cm×281 cm) nalazi se u Ruskom muzeju u St. Petersburgu.

 

Nešto nije u redu – tko dolazi s Volge – Bugari ili Srbi?

Nadbiskup Karaman je punih pet godina boravio u Rusiji i po povratku objavio katolički misal (službenik) na slavenskom jeziku. Pravoslavne crkvene knjige tiskane na tom jeziku u Rusiji po prvi puta stižu u Dalmaciju oko 1730. godine. Karaman je dobro znao taj jezik, koji je tada osim crkveni bio i službeni jezik u Ruskom carstvu. Znao je dobro i rusku povijest i kulturu i nikako nije moguće da nakon što je napisao to da su Bugari iz porječja Volge, kasnije napiše da su odatle zapravo Srbi.

Najprije moramo razjasniti na čemu misli Karaman kad kaže da se Bugari zovu po rijeci Volgi, jer od tamo potiču. Povolška ili Volška Bugarska, također Volško-Kamska Bugarska ili Itilska Bugarska su nazivi za srednjovjekovne Proto-Bugarske države, koja pokriva područje oko spajanja rijeka Volge i Kame. Ovu je državu osnovao bugarski vladar kan Kotrag 660. godine. Po njima rijeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga.


Karta Povolžke Bugarske 9-13 st.

 

Ova bugarska država postoji do 1555. kad nakon više godina ratova Ruski car Ivan IV. Grozni uspijeva preuzeti njen teritorij (tada su glavni gradovi Kazanj i Astrahan), koji postaje dio Rusije. Od tog trenutka Ivan IV. Grozni koristi titulu Car Bugarske kao i svi sljedeći ruski carevi. Po imenu tog naroda – Bugari (gr. Vulgaron) rjeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga (gr. – Vulga). Sve je to nadbiskup Karaman dobro znao. Pogrješio je malo kad govori da se Bugari zovu po rjeci Volga, a u stvari se rijeka zove po njima. Sve je to dobro znao i episkop Nikodim Milaš koji je sto godina kasnije od Karamana isto boravio u Rusiji gdje je studirao na Kijevskoj duhovnoj akademiji.

Već možemo postaviti pitanje tko je pogrješio i je li ta pogrješka slučajna?

Zapravo mi niti ne znamo što je napisao Karaman. Znamo samo što prjenosi Milaš, a on nije neki vjerodostojni izvor kad znamo da je baš on promovirao i godinama tvrdio da je izvoran nadpis na kamenoj ploči u manastiru Krka na kojoj se krivotvorena godina prikazuje kao dokaz da je neka srpska crkva u Hrvatskoj od 1402.

Tako i ovdje možemo smatrati da Karaman u drugom pasusu (str.395) ponavlja ono što je i prije rekaо da su iz Volge Bugari jer mu nije bilo potrebno lagati. Malo je vjerojatno da su se u Dalmaciju doselili Bugari iz Povolške Bugarske udaljene 3'000 km. Svakako su to Bugari iz Dunavske Bugarske, koji su susjedni narod Hrvatima i baš tada ratuju protiv Osmanlija. Srbi nemaju bilo kakve veze sa rijekom Volgom i moramo zaključiti da nakon Grka u Dalmaciju dolaze Bugari. Po Milašu ispada da su ti Grci i Bugari po dolasku u Dalmaciju postali članovi neke srpske crkve. To je nemoguće jer Rastkova nekanonska Ipekska arhiepiskopija, koja nikad nije bila priznata, pod kraj 14. stoljeća više ne postoji, a cjela Dalmacija i djelovi Italije tada su u dijacezi bugarske Ohridske arhiepiskopije. Dakle niti su doseljenici Srbi, niti je crkva srpska. Nažalost srpsko-jugoslavenski kao i hrvatski povjesničari još uvjek ne znaju da je takva autokefalna crkva ikad postojala i to punih 747 godina (od 1020. do 1767.).

Za seobu nekih ljudi mora postojati opravdani razlog i to je najvjerojatnije neki ratni sukob. Godine 1393. sultanu Bajazidu uspijeva preuzeti središnji dio Bugarskog carstva i prjestolnicu Veliko Turnovo uz izravnu vojnu pomoć svog vjernog srpskog vazala Stefana Lazarevića, zato i Bugari sele prema zapadu. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov… Na ovaj način s prezimenima, koja završavaju na -ov i -ev i dan danas prezivaju se Bugari i ljudi bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci …) u Srbiji njih više od milijun kao i oni u Bugarskoj i Republici Makedoniji – sveukupno više od 11 milijuna!

Stefan Lazarević sudjeljuje u više bitaka protiv kršćana pa ima i odlučujuću ulogu u najvećoj bitci kršćana iz cijele Europe protiv Turaka, kod Nikopolja 1396., koju Osmanlije dobivaju baš zbog odlučujućeg sudjelovanja istog tog Stefana Lazarevića na strani turskih snaga. Nakon Nikopoljske bitke on pomaže osmanljijma da na prjevaru zarobe Bugarskog cara Ivana Sracimira. (njegova kćer Doroteja supruga je Bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, istog onog koji je, zajedno s hrvatskim križarskim snagama Turke pobijedio 1389. u glasovitoj bitci na Kosovom polju). Anonimna austrijska kronika, što se tiče uloge Stefana Lazarevića u bitci kod Nikopolja, uglavnom ponavlja ono što navodi Hans Schiltberger – označava Stefana Lazarevića kao „nečastivi despot, knez Srbije”. Njega je SPC proglasila svetcem.

Komu je odgovaralo lagati o podrjetlu tih doseljenika?

Naravno poznatom lažljivcu Milašu. Tako je on u drugom pasusu (str. 395) samo umjesto Bugara postavio Srbe. Zamjenjuje samo jednu rječ ali na ovaj način mijenja povijest jer tako dokazuje da su Morlaki, koji su se doselili u Dalmaciju godine 1394. zapravo Srbi i tako potvrđuje onu laž iz krivotvorene ploče da bi dokazao da su Srbi u Hrvatskoj „oduvijek” ili najmanje od godine 1402. Milaš nabraja kako se nakon Grka i Morlaka (Bugara) u Dalmaciju doseljavaju i Crnogorci (1443. u Šibenik), 1514. – Stratioti (Grci), a 1580. – Grci iz Cipra, nakon što ga Osmanlije zauzimaju… Svi ovi pravoslavni doseljenici nazivani su Vlasima. Većina stručnjaka smatra da nikad nije postojao etnos Vlasi. U srednjem vijeku na širem područiju Balkanskog poluotoka Vlasima su nazivani pastiri-nomadi bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. Istodobno u središnjem dijelu Europe katoličko stanovništvo je sve pravoslavce nazivalo Vlasima. Svi ti takozvani Vlasi tek pod kraj 19 st. i početkom 20 stoljeća, a najviše nakon stvaranje Kraljevine SHS postaju Srbima.

Bugari i Grci, koji su ratovali protiv Turaka i preživjeli su, morali su odseliti prema zapadu (Dalmacija) gdje Turaka nema. Nije to slučaj kod Srba, koji nemaju razloga bježati od Turaka jer postaju osmanski vazali još 1389. i na turskoj strani ratuju protiv ostalih europskih kršćana – Bugara i Grka, a kasnije protiv Hrvata, Mađara. Srbi uživaju u svom vazalnom položaju punih 415 godina zato je i prvi srpski ustanak protiv Osmanskog carstva tek godine 1804. Niti to nije bio pravi ustanak protiv Osmanskog carstva nego borba Srba protiv dahije koju je podupirala centralna vlast. Kosovski mit po kojemu neki Srbi u obrani kršćanske Europe pokušavaju zaustaviti Turke nema veze s povjesnim događajima i pojavljuje se stoljećima kasnije.

Tako to ide u srbijanskoj povijesti – jedna laž potvrđuje prijašnu i tako do beskraja. Opet primitivna krivotvorina kao i kod krčke ploče, ali niti jedan ozbiljan stručnjak – povjesničar ili jezikoslovac to ne istražuje jer svi vjeruju Srbima o kojima svi znaju da maštovito ali primitivno izmišljaju vlastitu „slavnu” povijest. Nitko ne primjećuje niti Ilariona Ruvarca, koji još davne godine 1900. naziva povijestničarska nastojanja Nikodima Milaša „pukom izmišljotinom”.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †АLEKSANDAR

www.hkz-kkv.ch

165 -2018

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU