Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

JOÅ  JEDNO PRAVOPISNO MRTVOROĐENĆE    (18.07.2013.)

U povodu mrežne objave Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a

Hrvatska kulturna i znanstvena javnost godinu je dana posredovanjem javnih općila pripremana na hrvatsko pravopisno čudo: nov, moderan, sveobuhvatan, pomirben i jedinstven hrvatski pravopis, koji će na najvišoj znanstvenoj razini riješiti naše dugotrajne pravopisne prijepore i zauvijek zatvoriti stranicu pravopisnoga razdora. Jamstvo za to trebala je biti skupina jezikoslovaca u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) u Zagrebu, predvođena novim ravnateljem, dr. se. Željkom Jozićem. Bolji poznavatelji naše pravopisne problematike i rasporeda kroatističkih snaga u zemlji nisu mnogo polagali na bučnu najavu novoga pravopisa niti su vjerovali da će filolozi iz Instituta riješiti tzv. pravopisne dvojbe, jer one nisu izišle iz struke nego iz politike, pa ih po naravi struka ne može ni riješiti. Kad bi uistinu pravopisni problemi bili strukovni, teško je povjerovati da se do Jozića i institutovaca ne bi bilo našlo u hrvatskoj filologiji ljudi koji ne bi znali riješiti strukovne probleme i o tom se dogovoriti.

 

BEZ DVOGLASNIKA IE HRVATSKI JEZIK NIJE HRVATSKI

Odrednice pak, 'nov' i 'moderan', koje se pojavljuju uz ovaj pravopis, bez ikakvoga su pokrića, jednako kao i one 'sveobuhvatan', 'pomirben' i 'jedinstven'. Pravopis koji je ponuđen u radnoj i u konačnoj inačici zapravo je krpež sastavljena od starih pravopisa, u kojoj je jasno samo jedno: IHJJ nema jasnu predodžbu o tomu što je to hrvatski standardni jezik i kakav bi trebao biti njegov pravopis.

Da takvu predodžbu ima, ne bi u nepuna tri mjeseca, tj. od 15. travnja, kad se pojavila radna inačica, pa do 27. lipnja, kad je objelodanjena tzv. konačna inačica, stubokom promijenio stajalište o tako bitnoj činjenici kakva je fonološki inventar hrvatskoga standardnoga jezika, pa u konačnoj inačici izbacio dvoglasnik ie iz njegova sustava. O kakvom je propustu riječ najbolje govori podatak da je dvoglasnik ie sastavni dio fonološkoga inventara modernih slovničkih priručnika i rasprava još od zagrebačke filološke škole te i danas živući član fonološkoga sustava svih triju hrvatskih nariječja, štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga te važna poveznica u fonološkoj i morfonološkoj slici hrvatskoga jezika kao lingvističke cjeline. Bez dvoglasnika ie u fonološkom inventaru hrvatski jezik nije hrvatski.


Modernost pravopisa ne čini uvrštenje čizburgera,. celebrityja ili bredpitovskih osmijeha, kako misle institutovci i kako se navodi u plitkim novinarskim osvrtima, nego moderna lingvistička interpretacija građe te njezino povezivanje u jedinstvenu cjelinu, u kojoj se raznovrsnim morfološkim artikulacijama raščlanjuje građa te dopunjuje i isprepleće u jedinstvenu cjelinu pravilnički i riječnički odsječak. Na žalost toga u ovom pravopisu nema pa je on u odnosu na moderne pravopise u svijetu, pa i u neposrednom hrvatskom okružju (primjerice slovenski ili srpski) zastario i neprivlačan.

VRLO LOÅ A STRUKOVNA SLIKA INSTITUTA I NJEGOVA RAVNATELJA

Činjenica što je prvi čovjek pravopisnoga projekta, Željko Jozić, dijalektolog a ne standardolog suvremenoga hrvatskoga jezika, višestruko se odrazila i u institutskoj organizaciji rada na pravopisu i u Jozićevim javnim istupima. U organizaciji se, naime, Jozić morao osloniti na ljude iz standardološkoga odjela među kojima, na žalost, nema afirmiranih pravopisnih teoretičara i normativista, a u javnim istupima nije znao lingvistički suvislo elaborirati pravopisnu tematiku niti usustaviti hrvatske pravopisne probleme, kako bi se javnost upoznala s lingvističkim razlozima zbog kojih treba pisati novi pravopis. Podcrtavam lingvističkim razlozima jer Jozić, usuprot upućenoj hrvatskoj javnosti koja u njem vidi isključivo nov politički udar na hrvatski jezik, uporno tvrdi da je institutski pravopis motiviran lingvističkim a ne političkim razlozima.

U intervjuu portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća u srpnju 2012. Jozić izjavljuje kako je istraživanje hrvatskih govora, koji nam pred očima svakodnevno nepovratno nestaju, mnogo važnije od pravopisa i da će Institut pravopis odraditi gotovo lijevom rukom. Svoje je stajalište temeljio na, poslije stalno ponavljanoj, zabludi, kako je IHJJ kao koncentracija najvećega broja lingvističkih doktora u zemlji pod jednim krovom (njih 35) najpozvaniji da piše pravopis. Kad se u travnju 2013. pojavila radna inačica Hrvatskoga pravopisa, bilo je bjelodano da koncentracija lingvističkih doktora ne znači istodobno i koncentraciju pravopisnoga znanja.

Dapače, radna je inačica otkrila vrlo lošu strukovnu sliku Instituta i njegova ravnatelja te otvorila ozbiljno pitanje je li Institut u ovom trenutku uistinu sposoban napisati pravopis hrvatskoga jezika, napose dobar pravopis. To ne znači da su institutski filolozi loši filolozi. Oni su zacijelo dobri u svojim specijalističkim temama, ali nisu u pravopisnoj, koja je jedna od najtežih jer traži izuzetnu kulturno-znanstvenu informiranost i opću izobrazbu. Svojedobno je veliki hrvatski jezikoslovac i vrstan leksikograf Kruno Krstić u sličnoj zgodi, kada se Leksikografski zavod bio našao na raskrižju i u kadrovskim problemima, rekao da Zavodu 'ne trebaju doktori od tankoga crijeva crne udovice nego eruditi Da Vincijcva tipa'.

Ako je IHJJ želio u hrvatskoj kulturnoj sredini zauzeti mjesto prve znanstvene ustanove u pitanjima hrvatskih jezičnih i pravopisnih norma, onda se za to morao pripremiti na odgovarajući način i obaviti nužne predradnje. Do Jozićeva ustoličenja on je to bio i započeo: pod ravnateljstvom dr. sc. Dunje Brozović-Rončević utemeljio je Hrvatsku jezičnu riznicu, pokrenuo projekt strukovnoga nazivlja Struna, izradio Školski rječnik hrvatskoga jezika te od 2005. udomio Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, sastavljeno od najboljih kroatista s hrvatskih kroatističkih katedara i uglednih kulturnih djelatnika.

Očekivalo se da će Institut imenovati i savjetodavno strukovno vijeće, sastavljeno od izvaninstitutskih leksikografa i vrsnih znalaca pojedinih znanstvenih područja i disciplina koji su, uz uredničko institutsko vijeće, trebali pod pokroviteljstvom Vijeća za normu izraditi, između ostaloga, i nacrt velikoga znanstvenoga pravopisa hrvatskoga jezika sa sadržajem koji bi pokrio višedesetljetna strukovna očekivanja hrvatske akademske zajednice. Namjesto toga, kao grom iz vedra neba sustigla nas je 2012. odluka ministra Željka Jovanovića o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, na što IHJJ uopće nije reagirao, iako je ostao bez glavnoga znanstvenoga oslonca i potpore. Projekt velikoga znanstvenoga pravopisa, pretvorio se u 46 stranica pravopisne radne kupusare bez rječnika, s pravopisnim pravilima normativno hijerarhiziranim na temelju kriterija koji ne mogu izdržati ni strukovnu ni pravnu kritiku. Nedostatak strukovnoga tijela koje bi pratilo i usmjeravalo izradbu pravopisa i više je nego očigledan. Vijeće za normu i te kako je moglo pomoći.

Dok u susjednim državama takva strukovna tijela uživaju najveću potporu kulturne javnosti i politike, objavljuju svoje odluke, jezične savjete i naputke u izdanjima koja obasežu gotovo 500 stranica, u nas se ukidaju i raspuštaju. Činjenica što je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika ukinuto, a onda pokrenut projekt pravopisa, nedvosmisleno kazuje da Ministarstvu, a onda i ovoj Vladi, nije do dobroga i uređenoga hrvatskoga pravopisa nego do novoga politikantstva. Pisati danas, uza sve znanstvene spoznaje i izrađene sinteze povijesti hrvatskoga pravopisanja, "novi" hrvatski pravopis da bi se riješile pravopisne frustracije dijela hrvatskih jezikoslovaca i ideologemi proizvedeni u krugu britansko-američke služinčadi iz vrha hrvatske politike, tipa neću/ne ću, pogreška/pogrješka, naprimjer/na primjer i to nazivati znanošću ispod je razine logike, zdrave pameti i strukovnoga dostojanstva.

Ono što posebno valja komentirati jest duboka javna šutnja nakon objave konačne inačice na mreži 27. lipnja. Izuzmu li se prigodni tekstovi u povodu samoga predstavljanja, ozbiljnih pravopisnih odjeka u javnosti nema ni zborom ni tvorom. Pokroviteljsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja te 'napredni' portali i 'napredna' dnevna i tjedna glasila nisu krenuli pisati dc i tc u postavama tipa napredci, zadatci, kako propisuje novi pravopis, a 'nazadni' su ostali pri strjelici i pogrješki kao i dosad. Znači li to da smo dobili još jedno pravopisno mrtvorođenče ili se čeka, za jesen najavljena, knjižna inačica po onoj staroj dalmatinskoj 'Carta canta'? Što god bilo, nije dobro, jer ako se već ulupao toliki porezni novac u izradbu 'novoga' pravopisa kao sveopćega javnoga dobra u obliku godišnjih plača polovice institutskih zaposlenika, onda bi se trebalo tim javnim dobrom početi i služiti. Činjenica da se to ipak ne čini, kazuje da je nešto pošlo po zlu.

Piše: dr. Nataša Bašić, leksikografkinja
Izvor: Hrvatski tjednik

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU