Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

BLEIBURG JE PRVA POSTAJA KRIŽNOG PUTA I STRADANJA       (04.04.2019.)

Katolički list za politiku, društvo i kulturu Die Tagespost objavio je razgovor s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskupom Želimirom Puljićem, koji prenosimo u cijelosti.

- Što Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj znači spomen na ubijene u Bleiburškoj tragediji? Zašto joj je taj spomen toliko važan?

Možda je za čitatelje važno napomenuti kako je pred prodorom jugoslavenskih partizana u svibnju 1945. godine hrvatska vojska i mnoštvo civila krenulo iz Zagreba prema austrijskoj granici s nakanom da se predaju saveznicima. Britanske snage, koje su bile stacionirane kod Bleiburga, odbile su prihvatiti vojnike i civile iz Hrvatske, te naredile da odlože oružje i predaju se Jugoslavenskoj armiji.

Prema nekim izvješćima, 15. svibnja 1945., u južnoj Koruškoj, a najviše kod Bleiburga, predalo se preko 100.000 vojnika i civila. Partizani su zarobljenike s Bleiburga povukli na područje današnje Slovenije i veliki dio pobili u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Maceljskoj šumi, te drugim stratištima diljem ondašnje Jugoslavije. Bleiburg je tako postao simbol i metafora stradanja po završetku Drugog svjetskoga rata bez presude i osude, klasičan primjer ratnoga zločina protiv čovječnosti. O tomu se kroz pola vijeka komunizma nije smjelo ni govoriti, a kamoli za njih Bogu moliti. K tome su komunističke vlasti dale preorati postojeće grobove neprijateljskih vojnika te time učinile još jedan krajnje nehuman čin. Kad je pao Berlinski zid, a s njime i diktatura komunizma, počelo se istraživati i otkrivati brojna stratišta stradanja i održavati javne komemoracije za stradale. Dosad je otkriveno oko 1700 masovnih grobnica.

- Prijašnjih godina hrvatski biskupi i kardinali slavili su sv. misu. Jeli u okviru misnoga slavlja bilo događaja s kojima niste bili suglasni?

U okviru misnoga slavlja i cijele liturgije, uključujući molitvu na groblju i procesiju do polja prošle godine nije bilo za primijetiti ništa što bi bilo neprihvatljivo. Kasnije sam doznao za nekoliko incidenata. Prema informacijama organizatora na komemoraciji je sudjelovalo preko 10'000 ljudi, a policija je privela 7 osoba, od kojih je jednu odmah pustila. Žalim i osuđujem te incidente, jer njima nije mjesto na komemoraciji žrtava. Isto tako žao mi je što su neki takve pojave s ruba komemoracije iskoristili da u krivom svjetlu prikažu i cijelu komemoraciju, koja je po svjedočenju organizatora sigurno bila najurednija i najbolja do sada.

- Dijelite li dojam dijecezanskog upravitelja Guggenbergera da je spomen mrtvih u Bleiburgu prošle godine bio instrumentaliziran za jednostrano političko-nacionalno tumačenje povijesti?

Dobrim dijelom sam već odgovorio na to pitanje. Dakle, ne dijelim taj dojam. Jednostrano političko tumačenje povijesti imali smo u komunizmu i danas je vrijeme kada se konačno možemo suočiti s povijesnom istinom i odgovornošću svih sudionika i promatrača velike tragedije koja je hrvatski narod zadesila za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Dakako, da su i drugi narodi bili zahvaćeni tom ratnom i poratnom tragedijom i da svi oni imaju pravo i dužnost komemorirati svoje žrtve, ali i iskazati pijetet, razumijevanje i poštovanje prema žrtvama drugih, pa i neprijatelja. To smo mi hrvatski biskupi jasno istaknuli u pismu od 1. svibnja 1995. povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” Nismo se sustezali izreći te riječi u iznimno teškom povijesnom trenutku nedavnoga Domovinskoga rata (1991.-1995.) dok su jugoslavenska armija i srpske paravojne formacije trećinu Hrvatske bili okupirali, domove spalili, brojne crkve razrušili, a mnogi naši sunarodnjaci i vjernici bili mučeni, ubijani ili protjerani. Tim pismom kao i komemoracijom u Bleiburgu želimo otvoriti „novo doba osnovano na pravednosti i istini“ u kojem ćemo moći žaliti žrtve kako iz svojih, tako i iz drugih zajednica. I preporučiti ih Božjem milosrđu jer su bili ubijeni bez procesa i suđenja.

- Katolička Crkva u Hrvatskoj trpjela je pod ustaškom vlašću, a kasnije i pod komunističkom tiranijom. Imate li razumijevanja za pojedince koji na rubu Bleiburške komemoracije nose simbole ustaškog režima?

Crkva ne može živjeti bez trpljenja i progona koji je pročišćuju i jačaju. Trpljenja i pogoni podsjećaju da je ona Kristova, a ne ljudska ustanova. Crkva u različitim režimima i razdobljima svjedoči i čuva spomen muke, smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista. Ona je zajednica koja živi od spomena toga središnjega događaja ljudske povijesti i time pokazuje ono u što vjeruje i za što se zalaže; kako za vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i nakon njega. A i u današnjim se okolnostima trudi se ostati na tragu Evanđelja, iako su prilike drugačije. Danas, naime, vlada jedan novi sustav kojega je papa u miru Benedikt XVI. nazvao „diktaturom relativizma“. A u duhu Kristove evanđeoske poruke kao i Deklaracije Europskog parlamenta kojom je utvrđen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava napose fašizma, nacizma i komunizma, nemam razumijevanja za pojedince koji na rubu komemoracije u Bleiburgu nose ustaška obilježja.

- U vrijeme Jugoslavije masakri Titovih partizana bili su tabuizirani – zbog toga se komemoracija i morala održavati u Koruškoj. Ne bi li danas bilo moguće komemoraciju održati u Hrvatskoj?

Naravno da je moguće komemoraciju održati i u Hrvatskoj. Svake se godine održava više komemoracija u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini blizu mjesta gdje se nalaze masovne grobnice. Tako se npr. održavaju komemoracije u Mariboru za ubijene i zakopane u tenkovske jarke na Teznom, ili u Maclju kod Krapine za ubijene u tom kraju, među kojima je i veliki broj svećenika, redovnika i bogoslova. No, Bleiburg je simbol početka, prva postaja križnoga puta i stradanja nakon izručenja vojske i civila Titovim partizanima. I već preko sedamdeset godina ljudi se tamo okupljaju na komemoraciju svih stradalnika na brojnim križnim putovima tijekom 1945.

- Kako ćete reagirati na zabranu dijecezanskog upravitelja Guggenbergera? Hoće li 18. svibnja biti svete mise?

Mi poštujemo službu dijecezanskog upravitelja i njegove ovlasti. Ne razumijemo, međutim, njegovo obrazloženje. Stoga, ne slažemo se s njegovom odlukom i ne možemo prihvatiti navedene razloge. Smatramo, naime, kako je upravo takva odluka politički instrumentalizirana, jer zabranjuje nešto što je Crkvi vlastito. A to je molitva za pokojne, tim više što su ovi tragično nastradali bili osuđeni na „damnatio memoriae“, pa im je spomen desetljećima bio zatiran. U tom vidu je odluka dijecezanskog upravitelja Guggenbergera obradovala one koji ne vole Crkvu i ne priznaju stradanje Hrvata u tom teškom vremenu završetka rata. Zato smo očitovali svoje neslaganje. A komemoracija u Bleiburgu, 18. svibnja 2019., je zakazana i bit će održana kao i dosada pod pokroviteljstvom Hrvatskoga Sabora, uz uobičajene molitve, s odrješenjem za pokojne i svetom misom, koju ove godine neće predvoditi hrvatski biskup, već svećenik, ukoliko se odluka Biskupije Gurk-Klagenfurt u međuvremenu ne promijeni.

M.M., hrsvijet.net

www.hkz-kkv.ch

170 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: