Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
╚asopis DO
Hrvatska
Va╣a pisma
Knjige
  Iz ęvicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

RAZGOVOR SA SVJEDOKOM -┼ŻIVOT U STRMOGLAVIJI

Zadnjih 10 godina u Hrvatskoj se sve ─Źe┼í─çe glorificira biv┼ía dr┼żava. Krvnika Tita veli─Źa se ne samo u Kumrovcu, partizani su postali antifa┼íisti kojima moramo zahvaliti ┼íto Hrvatska postoji, govori se o zlo─Źinima usta┼ía, a stotine jama i ┼íumaraka u kojima su komunisti zatrpali stotine tisu─ça bezimenih Hrvata ubijenih po zavr┼íetku 2. sv. rata nisu tema niti biv┼íeg, niti sada┼ínjeg predsjednika, kao ┼íto ih niti najmanje ne zanimaju ┼żivu─çi branitelji i njihove obitelji.

Hrvatska televizija i hrvatske tiskovine ne njeguju ljubav prema domovini, ve─ç suprotno. Nema toga ┼íto ne─çe napraviti kako bi narodu 'utuvili' u glavu da je u Jugi bilo bolje, pa nema druge doli natrag. Na konkretnom primjeru ┼żelimo pokazati ┼íto su sve Hrvati pretrpjeli u "StrmoglavijiÔÇť kako su mnogi nazivali nekada┼ínju dr┼żavu.

Dr. Marijan Stani┼íi─ç tipi─Źna je ┼żrtva protuhrvatske politike Jugoslavije. ┼Żivotni mu je cilj bio postati lije─Źnikom kako bi mogao pomagati patni─Źkom hrvatskom narodu na selu. Lije─Źnik je postao usprkos svih prepreka koje su mu komunisti postavljali na put, ali daleko od svoga naroda, od svoje rodne Slavonije, u zemljama koje imaju dovoljno lije─Źnika, umjesto u Hrvatskoj gdje ih je premalo. ┼Żalosni primjer ovoga dobronamjernog Hrvata pokazuje koliko je pokvaren i protuhrvatski bio jugoslavenski sistem. Jugoslavija je uni┼ítila njegovu obitelj, zamalo pa i njega. I da nije bilo pomo─çi stranih ljudi u stranim zemljama, tko zna bi li danas jo┼í bio ┼żiv.

Doktore Stani┼íi─ç, nama je Va┼ía ┼żivotna pri─Źa poznata, ali nije na┼íim ─Źitateljima. Molimo Vas, opi┼íite nam kada ste i za┼íto oti┼íli iz Jugoslavije.

              Oti┼íao sam iz YU koncem srpnja 1956., a iza┼íao sam poradi velike nevolje, iako ni u kojem slu─Źaju nisam planirao ostati u inozemstvu. Unato─Ź neizdr┼żive komunisti─Źke diktature i unato─Ź ─Źinjenice, ┼íto smo mi Hrvati bili gra─Ĺani druge klase u vlastitoj domovini, negdje oko godine1950. jedna mala skupina hrvatskih studenata i istomi┼íljenika u Zagrebu, dala si je ─Źasnu rije─Ź da ─çe ostati u Domovini i dijeliti te┼íku sudbinu s patni─Źkim hrvatskim narodom - me─Ĺu njima sam bio i ja.

              Tito je u svojem staljinisti─Źko-komunisti─Źkom ludilu, uz pomo─ç neupu─çenih europskih i svjetskih velesila na konferenciji u Jalti 1945., strovalio hrvatski narod u novi opasni eksperiment imena ÔÇťNova JugoslavijaÔÇť i degradirao Hrvatsku na kolonijalnu stepenicu. Odluka je donesena na brzinu, bez pitanja hrvatskog naroda, bez referenduma. Napravljena na isti na─Źin kao ┼íto su to radile europske kolonijalne velesile u 18. i 19. st. u Aziji i Africi. U na┼íem modernom 20. st. to je bio ─Źisti anahronizam i poni┼żenje za europski narod kao ┼íto je to hrvatski.

              Prije svake diskusije o politi─Źkoj budu─çnosti podru─Źja jugoisto─Źne Europe, morao se osnovati jedan internacionalan sud bez sudjelovanja komunista, u kojem bi sudjelovale i neutralne zemlje kao na pr. ┼ávicarska. Taj sud je trebao, poput onoga u N├╝rnberg-u, biti pravedan i objektivan, nepristrano istra┼żivati i kazniti zlodjela svih po─Źinitelja, kako sa strane usta┼ía, tako i sa strane srpskih ─Źetnika i partizana. Sve drugo je bila iluzija.

              Sasvim druga─Źije je napravio Tito, umjesto jednog pravednog suda, kojega se je sigurno bojao, osudio je ─Źitav hrvatski narod, kako bi se ulizao Srbima i tako nesmetano u┼żivao mo─ç u Beogradu. A to je imalo katastrofalne posljedice za Hrvate. Tito je time otvorio vrata Srbima i partizanima da, pod izlikom klasne borbe, nesmetano vr┼íe svoje unaprijed pripravljene osvete nad Hrvatima i tako zadovolje svoje niske balkanske strasti. Tisu─çe i tisu─çe, a prema najnovijim dokumentima stotine tisu─ça Hrvata je poubijano, a da za to nitko nije bio pozvan na odgovornost. Srbin-partizan Simo Dubaji─ç iz Knina, koji ┼żivi u Srbiji, i danas se hvali, da je poubijao 30'000 Hrvata.

              Iz moje obitelji i naju┼że rodbine ubijeno je nakon zavr┼íetka rata tokom 1945. sedam osoba bez suda, a k tome su ─Źetnici ubili u na┼íoj vlastitoj ku─çi moga starijeg brata Fabijana i sestri─Źnu Baru. I to nije bilo sve. Do┼íla je k tome vje─Źna psihi─Źka trauma. Godinama su svi mediji svakodnevno urlali: ÔÇťUsta┼íe su neprijatelji naroda, usta┼íe su okorjeli kolja─ŹiÔÇť, uz obligatni refren: "svi Hrvati su usta┼íeÔÇť. Ta nepravda me je progonila dan i no─ç. I to je bio razlog, da nisam niti htio, niti smio ostaviti na┼í hrvatski narod i prepustiti ga njegovoj sudbini.

Daljnji razlog, koji me je primoravao da ostanem u Domovini, bila je izvanredno te┼íka sudbina na┼íega seljaka, prije svega u Slavoniji gdje sam ro─Ĺen i odrastao. Tito je dao nare─Ĺenje, da se na selu osnuju kolhozi po ruskom sistemu, ali da bi zavarali narod komunisti─Źki aktivisti dali su mu neutralno ime "zadrugaÔÇť. Me─Ĺutim, na selu se nitko nije zanimao za taj novi sistem, pa su komunisti seljake grubom silom tjerali u kolhoze-zadruge. Najprije su imu─çnije seljake proglasili ÔÇťkulacimaÔÇŁ, t.j. kriminalcima, i predbacivali im da su krivi za nedovoljnu opskrbu gradskog stanovni┼ítva ┼żivotnim namirnicama. Time su na selu otvorili klasnu borbu, siroma┼ínije seljake hu┼íkali protiv bogatijh i time izazvali mr┼żnju, koja je do tada bila nepoznata u selu. U slijede─çoj represivnoj fazi, koja je po─Źela godine 1946., komunisti su podijelili seljake prema veli─Źini posjeda na 6 kategorija. Kategorije 4., 5. i 6. bile su rezervirane za kulake. Za vi┼íe kategorije, pogotovo za 5. i 6., uveli su ogromne poreze i zloglasne ÔÇťobavezeÔÇŁ, koje mnogi seljaci nisu bili u stanju izvr┼íiti. Ve─ç u prolje─çe, tek ┼íto su ┼żitarice bile posijane, komunisti─Źki su aktivisti i┼íli kroz polja i odre─Ĺivali koli─Źine ┼żita, ku-kuruza i mesa koje ─çe seljaci morati predati dr┼żavi na ljeto, odnosno jesen. Dr┼żava je bila nemilosrdna. Neovisno o vremenskim i drugim neda─çama, seljaci su morali predati onu koli─Źinu ┼żita i kukuruza, koja im je bila odre─Ĺena u prolje─çe. Mnogi seljaci su kako-tako podmirili obaveze, ali im nije ni┼íta ostalo za prehranu vlastite obitelji i stoke. Ljudi su morali prodavati dukate ili posu─Ĺivati novac kod rodbine ili u banci, kako bi mogli kupiti ┼żito u Ba─Źkoj za vlastitu potrebu. Me─Ĺutim, bilo je puno ljudi, pogotovo iz 5. i 6. kategorije, koji nisu bili u stanju podmiriti obaveze, jer p┼íenica nije urodila. Na to su ─Źekali komunisti─Źki aktivisti kao vragovi. Ljude su osudili na visoke zatvore kao obi─Źne kriminalce i sabotere, jer su navodno varali dr┼żavu. Mnogi seljaci iz Slavonije, pogotovo stariji, umrli su u zatvorima.

              Tim represalijama nisu mogli izbje─çi ni moji stari roditelji. Na┼í posjed su prisilno uzeli u kolhoz. Za moje roditelje ta je plja─Źka bila takav te┼íki ┼íok, da su obadvoje u roku od dva dana iznenada umrli. Moga starijeg brata Fabijana, koji je trebao preuzeti posjed, 1944. ubili su ─Źetnici, tako sam ostao sa 22 godine sam, bez roditelja, bez ikakve pomo─çi.

Vodstvo kolhoza bilo je isklju─Źivo u rukama lokalnih Srba, koji su dodu┼íe bili manjina u selu, ali su svi u┼íli u partiju i vodili glavnu rije─Ź u selu i u kolhozu. Premda su i moj djed i moj otac imali lijepe odnose sa Srbima, kao bogati seljaci pomagali ih i za vrijeme rata ┼ítitili, oni su mi sada odbili svaku pomo─ç. Tako sam najednom bio prepu┼íten sam sebi.

              Nakon polo┼żene velike mature u Zagrebu, odlu─Źio sam, unato─Ź svih neda─ça, studirati. ┼Żelio sam izabrati zvanje, kojim bih najbolje mogao pomo─çi na┼íem ispa─çenom narodu, a pogotovo na┼íim seljacima u Slavoniji, ─Źiju du┼íu sam najbolje razumio. Nakon dugih razmi┼íljanja izabrao sam lije─Źni─Źki poziv. Htio sam biti dobar lije─Źnik i ujedno vr┼íiti jednu vrst du┼íobri┼żnika. Htio sam pomagati i biv┼íe pripadnike hrvatske vojske, koji su bili nesmiljeno progonjeni nakon rata. Upisao sam se i po─Źeo studij na medicinskom fakultetu u Zagrebu. Unato─Ź moje te┼íke financijaske situacije dobro sam napredovao u studiju. Jedino se nisam mogao pomiriti sa te┼íkom sudbinom Hrvatske niti sam mogao akceptirati realnost. Svugdje me je progonila nepravda nad hrvatskim narodom. Ako sam susreo na ulici ili u tramvaju 'milicajca' ili oficira jugoslavenske armije, fiksirao sam ga i dugo studirao njegovo lice pitaju─çi se koliko Hrvata je poklao ili ubio da bi dobio svoje ─Źinove.

              Na na┼íem semestru su komunisti imali i po tri stipendije, a ja nisam imao dovoljno novca niti za hranu. Nedjeljom sam tra┼żio mir, utjehu i odmor u prirodi, u ┼íumama i brdima. Tako sam jednoga dana otkrio postojanje studentskog planinarskog dru┼ítva ÔÇťVelebitÔÇť u Zagrebu. Na moje iznena─Ĺenje i sre─çu ubrzo sam zaklju─Źio da neki od kolega misle kao i ja, i da bje┼że u brda kao i ja, kako bi nakratko pobjegli od stra┼íne realnost.

Upoznao sam tako jednu simpati─Źnu grupu inteligentnih kolega, za koje sam bio uvjeren da pripadaju nekoj organizaciji. Nakon du┼żeg vermena sam doznao da su to bili pripadnici tajne organizacije ÔÇťHrvatski pokret otporaÔÇť. Pri┼íao sam k njima. Cilj organizacije je bila borba za osnivanje slobodne i nezavisne Hrvatske na demokratskim principima. Znali smo da komunizam ne mo┼żemo odmah sru┼íiti. Ali nam je bilo va┼żno da smo zajedno i da razmi┼íljamo o budu─çnosti Hrvatske kada jednom komunizam propadne. A svi smo bili uvjereni, da ta luda komunisti─Źka ideologija ne mo┼że dugo pre┼żivjeti.

              Iznenada je do┼ílo do va┼żnog preokreta u mojem ┼żivotu. Jednog dana me je pozvao sekretar komunisti─Źke partije na mojem fakultetu, Sergej Z., na razgovor. Strah me je uhvatio. Nakon kratkog uvoda rekao mi je slijede─çe, a sve bez obrazlo┼żenja: 'on ─çe se pobrinuti da za mene ne─çe biti mjesta ni u kojoj bolnici na podru─Źju ─Źitave YU i ako uspjem zavr┼íiti medicinski studij. To ─çe vrijediti tako dugo dok komunisti─Źka partija vlada u YU i dok on ┼żivi'. Bio sam ┼íokiran i ostao bez rije─Źi.

              Odmah nakon toga ┼íokantnog razgovora odlu─Źio sam jo┼í za vrijeme studija prona─çi puteve do neke bolnice u inozemstvu, gdje bih se nakon zavr┼íenog studija mogao prakti─Źki spremati za moje zvanje lije─Źnika. Planirao sam raditi kao lije─Źnik u jednom selu mojeg zavi─Źaja u isto─Źnoj Slavoniji, izme─Ĺu Sl. Broda i ┼Żupanje. Uza sve nevolje, ve─ç me je du┼że vermena uznemirivalo moje zdravstveno stanje. Bio sam neizmjerno umoran, bez energije i interesa, nisam mogao spavati, bio sam utu─Źen i nisam znao kako dalje. O u─Źenju niti govora, ┼íto god sam ─Źitao nisam ni┼íta zadr┼żao u glavi. Po─Źeo sam sumnjati kako imam neku te┼íku bolest, mo┼żda rak. To je jo┼í vi┼íe u─Źvrstilo moju odluku o kratkom prekidu studija i odlasku u inozemstvo. Mislio sam, ako sam stvarno te┼íko bolestan, radije ─çu umrijeti u inozemstvu, negdje na cesti kao nepoznati putnik, nego umirati u YU pred o─Źima mojih neprijatelja.

              No, u ono vrijeme dobiti putovnicu bilo je jako te┼íko, a za obi─Źne smrtnike kao ┼íto sam ja, gotovo nemogu─çe. Znao sam da je 1953. more u Holandiji razorilo nasipe, da su poplave uni┼ítile veliki dio ju┼żne Holandije i da se jo┼í uvijek radi na obnovi u kojoj aktivno sudjeluju internacionalne humanitarne organizacije. Jedna od njih bila je "NothelfergemeinschaftÔÇť iz Frankfurta u Njema─Źkoj. Javio sam se toj organizaciji, a oni su mi odmah poslali potvrdu iz koje se vidjelo da sam se obavezao, kod njih besplatno raditi u humanitarnoj bazi u Holandiji najmanje mjesec dana. Na veliko iznena─Ĺenje moje i mojih prijatelja, dobio sam 'paso┼í', koji je vrijedio ┼íest mjeseci.

              Bio sam siguran kako ─çu se vratiti najkasnije do Bo┼żi─ça, ali neka me je ─Źudna sila tjerala da se oprostim od rodbine i prijatelja u mojem Slavonskom selu. Imao sam ujaka i njegovu obitelj u Oprisavcima. Na sre─çu sam sve na┼íao kod ku─çe. Do┼ílo je do opro┼ítaja. ─îitava brojna obitelj mojega ujaka se po starom obi─Źaju preda mnom poredala i svakom sam dao ruku. Veselo sam rekao da ─çemo se uskoro opet vidjeti, najkasnije do Bo┼żi─ça. Moj ujak mi na to re─Źe: "Mi se na┼żalost moramo za uvijek oprostiti, jer vi┼íe se nikada ne ─çemo vidjetiÔÇť. Na to je ─Źitava obitelj po─Źela plakati. U taj ─Źas me je prvi puta uhvatila neka ─Źudna slutnja. Moj ujak je imao pravo. Gotovo pola stolje─ça nisam vidio moje rodno mjesto, a kada sam se vratio ujak i najve─çi dio te velike obitelji i rodbine su ve─ç davno prije toga pomrli. Moj brati─ç me je kolima odvezao na ┼żeljezni─Źku stanicu. Bila je nedjelja poslije podne i lijepo vrijeme, narod je u skupinama sjedio pred ku─çama, a sve ┼żene su bile u nedjeljnjim no┼ínjama. To mi je do danas ostalo u ┼żivoj uspomeni. Kada sam se nakon 46 godina vratio u moje selo, primjetio sam, na┼żalost, da su sve narodne no┼ínje nestale sa slavonskog sela, navodno nakon 1960.

              Kako nisam imao puno novaca kupio sam kartu za vlak samo do M├╝nchena. Od M├╝nchena do Holandije preko Njema─Źke i┼íao sam autostopom. Put me je slu─Źajno doveo u M├╝nster, u sjevernoj Njema─Źkoj. Ve─ç kod prvog susreta taj lijepi grad mi se neobi─Źno svidio. Nisam niti slutio da ─çu slijede─çih 7 godina moje najsretnije dane provesti u tom lijepom gradu me─Ĺu divnim ljudima. Napravio sam jednodnevnu stanku i oti┼íao na medicinski fakultet u M├╝nster-u.  Primili su me jako lijepo, pa sam se ohrabrio zamoliti ih da mi omogu─çe rad u bilo kojoj bolnici, kako bih napravio studentsku praksu nakon povratka iz Holandije. Zazvonio je telefon i u roku od pola sata imao sam sigurno radno mjesto u velikoj bolnici Franciscus-Hospital u M├╝nsteru s po─Źetkom rada 1. listopada 1956. Najprije ─çu raditi 3 mjeseca na kirurgiji, a nakon toga 3 mjeseca na odjeljenju za ┼żenske bolesti i poro─Ĺaje. Bio sam presretan, do┼íao sam do ┼żeljenog cilja. Nadao sam se da ─çu, budem li dobro radio, jednoga dana nakon zavr┼íenog studija u Zagrebu, dobiti namje┼ítenje kao lije─Źnik u toj istoj bolnici. Sa veseljem i pouzdanjem sam nastavio put autostopom u Holandiju.

              U mojoj radnoj brigadi u ju┼żnoj Holandiji su bili studenti iz ┼ávedske, Danske, Njema─Źke i Francuske. Gradili smo ku─çe i ceste sa holandskim radnicima. Nakon 10 dana dogodilo se kod mene ─Źudo. Daleko od UDBE, milicije i njihovih ┼ípijuna potpuno sam se preporodio, ┼żivot se vratio u mene, ozdravio sam i kao da sam dobio nova krila. Niti traga nekoj bolesti. Ve─ç sam po─Źeo praviti planove, kako ─çu po─Źetkom velja─Źe ili o┼żujka 1957. nastaviti polaganje ispita u Zagrebu.

              No, ta sre─ça nije trajala dugo. Negdje po─Źetkom rujna do┼ílo je pismo iz Londona od vo─Ĺe na┼íe organizacije ÔÇťHrvatski pokret otporaÔÇŁ, Jak┼íe Ku┼íana, koji je prije mene morao bje┼żati u Englesku. Taj isti prijatelj je kasnije zajedno s grupom Hrvata kojoj sam i ja pripadao, utemeljio i izdavao u Londonu novine ÔÇťNova HrvatskaÔÇť. On mi u pismu javlja, da su na nesre─çu svi ─Źlanovi na┼íe organizacije u Zagrebu, njih 11, pohap┼íeni i nalaze se u zatvoru. Da je i moje ime poznato i da me UDBA tra┼żila kako bi me uhitili. U┼żas koji me je uhvatio, ne mogu opisati. ─îitava holandska obitelj kod koje sam stanovao, po─Źela je plakati. Na sre─çu je njema─Źki konzulat u Rotterdamu moju tranzitnu vizu za Njema─Źku pretvorio u trajnu i produ┼żio je na godinu dana. Nakon zavr┼íenog rada u Holandiji, 1. listopada 1956. nastupio sam na radno mjesto u Franziscus-Hospital u M├╝nsteru. Vijest iz Londona o hap┼íenjima u Zagrebu, promijenila je moju odluku o povratku. Nastojao sam produ┼żiti rad u bolnici, a studij nastaviti u M├╝nster-u.

              Na odjeljenju za ┼żenske bolesti, zajedno sa jednom starijom njema─Źkom lije─Źnicom, asistirao sam ┼íefu kod svih operacija od 7 do 14 sati. ┼áef je operirao ponedjeljkom, srijedom i subotom. Ostalo vrijeme sam radio na njegovom odjelenju. Kao i lije─Źnici na kirurgiji, ┼íef je bio odu┼íevljen mojim medicinskim znanjem i radom, hvalio je moje spretne ruke i uspje┼ían rad sa bolesnicima. U pauzama izme─Ĺu operacija uvijek je ┼żelio ne┼íto vi┼íe saznati o meni i Hrvatskoj. Odu┼íevilo ga je, kada je saznao, da sam Hrvat i da sam protivnik Jugoslavije i komunizma. Neznaju─çi ni┼íta o mojoj najnovijoj te┼íkoj situaciji, o kojoj jo┼í nikome nisam htio ili smio govoriti, spontano je oti┼íao direktoru bolnice i opisao me kao izvrsnog i pouzdanog suradnika koji mu je jako koristan. Zamolio je da me zadr┼że u bolnici i omogu─çe mi nastavak studija u M├╝nsteru. Direktor mi je ponudio stan i hranu u bolnici i 50 maraka mjese─Źno. 

              Odmah sam oti┼íao predsjedniku ispitne komisije na medicinskom fakultetu, profesoru Jordanu, da ga pitam bi li mogao nastaviti studij u M├╝nsteru. Prof. Jordan me je jako lijepo primio, skoro o─Źinski. Pokazao sam mu moj studentski index u kojem su bila upisana sva predavanja i ispiti koje sam polo┼żio u Zagrebu. Obe─çao mi je svaku pomo─ç i rekao, da bez daljnjega mogu nastaviti studij u M├╝nsteru, ali da ─çu po zakonu morati studirati jo┼í 6 semestara i polo┼żiti 23 ispita, koji se pola┼żu nakon studija i traju 5 mjeseci. Nakon polo┼żenih ispita po njema─Źkom ─çu zakonu imati ista prava kao svaki njema─Źki lije─Źnik. Rekao mi je da su za upis na fakultet potrebni index (kojeg sam imao) i maturalna svjedod┼żba, koju nisam imao. Mogao sam se provizorno upisati i bez maturalne svjedod┼żbe, ali sam je morao naknadno donijeti.

              Odmah sam pisao prijatelju u Zagreb, dubrov─Źaninu Djenki Milovavi─ç, da mi sa fakulteta izvadi maturalnu svjedod┼żbu koja je bila deponirana u tajni┼ítvu. Odgovorio mi je da mu tajnica Zorka nije smjela dati svjedod┼żbu, jer je to UDBA zabranila, a najmanje jednom tjedno se raspituju jesam li se vratio.

Tu sam ┼żalosnu vijest prenio jednom prijatelju, Hrvatu, profesoru Kne┼żevi─ç, koji je bio docent za hrvatski i slavenske jezike na sveu─Źili┼ítu u M├╝nsteru i koji je nakon 2. sv. rata ostao u Njema─Źkoj. On mi na to ni┼íta nije rekao. Jednoga dana je iz Zagreba u M├╝nster do┼íao profesor Filipovi─ç odr┼żati predavanje. Nazvao me je i zamolio za susret, a onda je iz kov─Źega izvadio veliku knjigu, a iz nje moju maturalnu svjedod┼żbu. Bilo je to veliko iznena─Ĺenje. Kako se to dogodilo?

              Profesor Kne┼żevi─ç je svoga ro─Ĺaka, profesora na medicinskom fakultetu u Zagrebu, obavijestio o mojoj tragi─Źnoj situaciji i zamolio ga za hitnu pomo─ç. Ovaj je oti┼íao u tajni┼ítvo fakulteta, izvadio moju maturalnu svjedod┼żbu iz pretinca, dao je prepisati i ovjeriti na sudu, a onda je po profesoru Filipovi─çu poslao u M├╝nster. Moju originalnu maturalnu svjedod┼żbu vratio je natrag u pretinac, da je UDBA i dalje ─Źuva.

              U me─Ĺuvremenu sam morao produ┼żiti putovnicu. Pisao sam jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu i molio produljenje. Odgovorili su mi na srpskom jeziku, da ─çe mi paso┼í produ┼żiti nakon ┼íto im uplatim 13 maraka. To je bio veliki novac, jer sam mjese─Źno zara─Ĺivao 50 maraka. Novac sam poslao, ali umjesto produljene putovnice dobio sam odgovor da se moram vratiti u YU i tamo rje┼íiti svoje probleme. Bilo mi je jasno "koliko je satiÔÇť, UDBA je obavijestila ambasadu o mojem slu─Źaju! Novac mi ti bezobraznici nisu vratili. I to je najbolja slike te lopovske YU dr┼żave. Nije ih bilo stid prevariti jednog siroma┼ínog studenta. Kao Hrvat za Srbe nisam bio ─Źovjek, nego ni┼ítica.

              U o┼żujku 1957. jedanaest pripadnika na┼íe organizacije, me─Ĺu njima i ja, osu─Ĺeno je na zatvorske kazne izme─Ĺu 2 i 6 godina. Neki su zavr┼íili na Golom otoku. Meni vi┼íe nije bilo povratka, moja je sudbina bila zape─Źa─çena. Nisam se bojao zatvora, nego uni┼ítenja egzistencije, jer za nas Hrvate nije postojala druga kazna osim gubitka prava na ┼żivot.

              Njema─Źke vlasti su mi dale trajni boravak. Nakon 6 semestara studija polo┼żio sam svih 23 ispita u roku od 5 mjeseci i napisao doktorsku dizertaciju, sve s odli─Źnim uspjehom (summa cum laude). Moja dizertacija je bila progla┼íena kao najbolja zadnjih 5 godina. Bio sam presretan kada su mi uru─Źili doktorsku diplomu. Sve je bilo lijepo napisano, moje ime, tema doktorske dizertacije, mjesto ro─Ĺenja i ocjena: odli─Źan. Ali, moje se odu┼íevljenje ubrzo pretvorilo u veliko razo─Źaranje. U mojoj lijepoj diplomi otkrio sam vrlo ru┼żnu rije─Ź, pored moga imena ta nesretna "JugoslavijaÔÇť. To je bilo previ┼íe. Sjetio sam se svega ┼íto sam od te "nazovi dr┼żaveÔÇť, koju smo mi kod ku─çe zvali "StrmoglavijaÔÇť, do┼żivio. Oti┼íao sam rektoru sveu─Źili┼íta, obrazlo┼żio mu svoje razo─Źaranje i opisao tragediju hrvatskog naroda i moje obitelji. Ime "JugoslavijaÔÇť ne smije biti uz moje ime, to bi bila uvreda, rekao sam. Uljudno sam mu vratio diplomu i zamolio za ispravak. Pozorno me je slu┼íao i nasmijao se. Osam dana kasnije dobio sam novu diplomu, u kojoj je pokraj mojega imena stajalo pravo ime ÔÇťKroatienÔÇť, Hrvatska. To je bila moja osveta, osveta maloga ─Źovjeka, za sve ono zlo koje sam do┼żivio ja i ─Źitava Hrvatska. Od toga dana, pa nadalje stajalo je u svakoj mojoj svjedod┼żbi, bez iznimke, ime moje prave domovine Hrvatske.

Gdje ste i što radili po završetku fakulteta?

              Za vrijeme polaganja mojih 23 ispita na sveu─Źili┼ítu u M├╝nsteru, ispitiva─Ź iz predmeta farmakologije, profesor Loeser, ordinarius za farmakologiju (nauka o lijekovima) na fakultetu, mi je, na temelju mojeg izvrsnog znanja, ponudio mjesto suradnika. Kod njega sam radio 2,5 godine i izradio tri znanstvena rada, koji su bili publicirani u najva┼żnijim ─Źasopisima u Europi. Profesor Loeser je bio glasoviti u─Źenjak predlo┼żen za Nobelovu nagradu. Na osnovu suradnje s njim, vrata svake institucije u Njema─Źkoj bila su mi otvorena. 

              Nakon farmakologije odlu─Źio sam specijalizirati patologiju (nauka o bolestima). Dobio sam mjesto kod glasovitog profesora Sch├╝mmelfedera koji je bio ordinarius za patologiju na sveu─Źili┼ítu K├Âln. Tu sam radio 3 godine, do 1965., do njegove nagle i neo─Źekovane smrti u 47. godini ┼żivota. Tada mi je najglasovitiji njema─Źki patolog, profesor Seifert, ordinarius za patologiju na sveu─Źili┼ítu u Hamburgu, ponudio mjesto suradnika (poznavao me jo┼í kao studenta u M├╝nsteru). Kod njega sam radio do 1968. To je bilo vrijeme mog najbr┼żeg uspona i najuspje┼ínijeg rada. U te tri godine napisao sam 4 znanstvena rada. U o┼żujku 1968. do┼íli su predstavnici ┼ávicarske i ponudili mi mjesto ÔÇťleitender ArztÔÇť (glavni lije─Źnik) na institutu za patologiju u kantonalnoj bolnici St. Gallen-a. Ponu─Ĺeno mi je dakle "mjesto ┼żivotaÔÇť sa pravom na dr┼żavnu mirovinu, ┼íto u ono vrijeme u Njema─Źkoj jo┼í nije bilo mogu─çe. U Hamburgu su tada bjesnile demonstracije studenata infiltriranih komunisti─Źkim agitatorima. To mi je olak┼íalo odluku o odlasku, ali svi moji predpostavljeni su bili protiv mojega odlaska u ┼ávicarsku. Bila je to prava mala revolucija: ÔÇťVi pripadate nama, Vi ste kao i miÔÇť. A neki mi ni do danas nisu oprostili moj odlazak. Bila je to i ina─Źe ┼íteta, jer sam za dvije-tri godine trebao dobiti mjesto profesora u Hamburgu. 

Od tada ste, zna─Źi, definitivno u ┼ávicarskoj. Gdje ste sve bili zaposleni?

              Prvog svibnja 1968. po─Źeo sam raditi na institutu za patologiju u kantonalnoj bolnici u St. Gallenu, gdje sam radio 24 godine, do moje mirovine u svibnju 1992. Napisao sam vi┼íe znanstvenih radova i odr┼żao 30 znanstvenih referata sa podru─Źja patologije na nacionalnim i internacionalnim kongresima, 144 jednosatnih predavanja za lije─Źnike kantonalne bolnice i lije─Źnike grada St. Gallen i okolice. Svakog utorka sam predavao studentima medicine.

Kako ste do┼żivjeli rat u Hrvatskoj? 

              ─îim je po─Źeo rat skupljao sam pomo─ç za Hrvatsku. Zajedno s kantonalnim vlastima organizirao sam lije─Źni─Źku pomo─ç za ranjene hrvatske branitelje, koji su bili uspje┼íno lije─Źeni od mojih kolega u bolnici u St. Gallenu. Odmah sam pristupio ┼ívicarskoj humanitarnoj organizaciji u Appenzellu Gemeinde Gemeinsam Appenzell Aussenrhoden (GGAR). Za cilj na┼íe pomo─çi izabrali smo ┼Żupanju, u kojoj je bilo 36'000 protjeranih i izbjeglih. Kamionima se slalo nevjerovatno puno ┼żive┼żnih namirnica, robe za odijevanje i novaca, a ja sam k tome preko kantonalne apoteke organizirao tone i tone lijekova. Nakon rata smo nastavili rad. Doveli smo 16 u─Źenika iz ┼Żupanje koji su zavr┼íili obrtni─Źku ┼íkolu i omogu─çili im jednogodi┼ínji boravak i rad u isto─Źnoj ┼ávicarskoj. Djelovao sam u toj organizaciji i pomagao ┼Żupanju do 2009., kada je GGAR ukinuta, jer ┼Żupanja vi┼íe nije pokazivala interes za daljnju suradnju. 

Vrlo ste aktivni i na kulturnom polju. ┼áto Vas motivira i na takav rad? 

              Napravio sam dvije izlo┼żbe: izlo┼żbu ─Źipaka sa otoka Paga godine 2005. i izlo┼żbu hrvatskih narodnih no┼ínji 2009., obje u Appenzellu. Primjetio sam da narod kantona Appenzella ima veliku tradiciju u narodnim rukotvorinama i posebno veliko iskustvo u izradi ─Źipaka. To me je podsje─çalo na divne rukotvorine u mojoj Slavoniji, te na tradiciju ─Źipaka u Lepoglavi i na otoku Pagu. Izlo┼żbama sam htio upozoriti na sli─Źnosti hrvatske i ┼ívicarske kulture i time poraditi na pribli┼żavanju ovih naroda. No, ne manje va┼żna bila je moja namjera, Hrvatsku izvu─çi iz balkanske mo─Źvare i dovesti je u Europu. Uz dvije izlo┼żbe hrvatske kulturne ba┼ítine u ┼ávicarskoj, organizirao sam, uz pomo─ç ┼ívicarskog veleposlanika u Zagrebu, dr. P. Widmera i "StiftsarchivaÔÇť St. Gallen, i izlo┼żbu "Ba┼ítina opatije St. GallenÔÇť u Zagrebu. Bio je to ogroman uspjeh, ali to je trebao biti samo po─Źetak.

Oduševljeni ste švicarskim modelom demokracije i voljeli biste ga vidjeti i u Hrvatskoj. Je li to moguće?

              ┼ávicarska ima stoljetnu demokratsku tradiciju, prije svega s tzv. direktnom demokracijom, i veliko iskustvo u borbi protiv korupcije. ┼Żelim da Hrvatska preuzme ┼íto vi┼íe od ┼ívicarske dr┼żavne strukture i da joj kao primjer poslu┼żi ┼ívicarsko sudstvo. Stoga sam zamolio vladu Appenzell IRh, da pozove veleposlanika Hrvatske u ┼ávicarskoj, dr. Mladena Andrli─ç i njegovog nasljednika g. Jak┼íu Mulja─Źi─ç na Landsgemeinde (primjer direktne demokracije), ┼íto je vlada i u─Źinila.

              U Zagrebu sam posjetio odjeljenje za ustav na pravnom fakultetu i upozorio na uzorni ┼ívicarski ustav i koristi ┼ívicarske direktne demokracije, koja bi mogla slu┼żiti Hrvatskoj kao primjer. Naglasio sam potrebu znanstvenog pristupa ┼ívicarskom ustavu i ┼ívicarskoj demokraciji. S tim istim idejama sam posjetio i Hrvatski Sabor, razgovarao s jednim poslanikom o strukturi ┼ívicarskog dr┼żavnog sistema i darivao mu literaturu na tu temu.

Znamo da ste dugogodi┼ínji ─Źlan HKZ, kada ste pristupili na┼íoj udruzi i za┼íto?

              HKZ-u sam pristupio 1971. i ─Źlan sam bez prekida do danas. Prije svega bilo mi je izvanredno drago ┼íto postoji jedna kulturna hrvatska ustanova u inozemstvu, koja ima zada─çu okupiti Hrvate u dijaspori i njegovati hrvatsku kulturu. Na po─Źetku nisam imao direktne kontakte sa HKZ, jer sam znao da su sve hrvatske zajednice infiltrirane komunisti─Źkim ┼ípijunima. S druge strane, nisam htio mojom prisutnop─çu na┼íkoditi na┼íim ljudima koji su imali jugoslavenske putovnice. A i ljudi su se bojali mene i bje┼żali od mene kao vrag od tamjana, jer ih je dru┼żenje sa mnom moglo ko┼ítati 'paso┼ía'. Osim toga, doznao sam da je netko iz St. Gallena redovno izvje┼ítavao UDBA-u u Zagrebu o mojim aktivnostima. Tek nakon 1990. sam po─Źeo imati direktne konakte sa HKZ-om.

I kakva iskustva imate sa Zajednicom?

              Imam samo dobra iskustva. HKZ okuplja oko sebe Hrvate u dijaspori. HKZ je vrlo aktivna, dr┼żi uske veze sa Domovinom i aktivno njeguje i promovira hrvatsku kulturu u ┼ávicarskoj. Osim toga pozivaju se ljudi iz politi─Źkog ┼żivota Hrvatske da daju svoja mi┼íljenja o razvoju politi─Źkog ┼żivota u Hrvatskoj. Smatram, da bi mnogo vi┼íe Hrvata iz dijaspore trebalo pomagati i sudjelovati u radu HKZ.

Čitate li Društvene obavijesti i što mislite o njima?

              Zahvaljuju─çi neumornom radu gg. Dunje i Osvina Gaupp, Dru┼ítvene obavijesti imaju izvanrednu kvalitetu kako vanj┼ítinom, tako i sa uvijek aktualnim sadr┼żajima. Publiciraju se ─Źlanci sa ─Źitavog podru─Źja hrvatske kulture u dijaspori. Smatram, da je jako lijepo i korisno ┼íto su i hrvatska djeca uklju─Źena u izvje┼ítaje. Hrvati bi se morali puno vi┼íe uklju─Źiti i svojim radom pripomo─çi. Volio bih da se redovito izvje┼í─çuje o kulturnom ┼żivotu u Hrvatskoj. 

 

Dr. Stani┼íi─ç, srda─Źno Vam hvala na spremnosti da na┼íim ─Źitateljima ispri─Źate svoju ┼żivotnu pri─Źu i na vremenu koje ste za to odvojili.

Uredništvo HKZ DO

Dunja i Osvin Gaupp

razgovor objavljen u Dru┼ítvenim obavijestima broj 105, srpanj 2010.           

  

Preobrazba

1945.

Doveli ga u grad

Vezali mu mašnu

Dali tašnu

Oduzeli mu plug

I rekli: ÔÇťSad si drugÔÇť

1984.

Skinuli mu mašnu,

oduzeli tašnu,

uništili imanje,

dali mu ponovno plug

i rekli: "Sad ┼żivi, drugÔÇť

18.09.2010.

11 - 2010

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU