Ono što totalitarne režime razlikuje od autoritarnih
jest upravo ambicija totalitarnih režima da potpuno
promijene društvo. Tirani i diktatori oslanjaju se samo
na golu silu - u njih nema velikih ambicija za
ideološkim drilom stanovništva i traženjem podrške;
totalitarni vođe žele preoblikovati čitavo društvo,
izmijeniti moralna shvaćanja ljudi, potpuno ih pridobiti
za svoje ciljeve.
Otuda se nakon pada autoritarnih režima društvo vrlo
brzo oporavi, a moralna svijest ljudi ostane
neokrznuta. Nakon pada totalitarnih režima, pak,
unatoč uspostavljanju demokratskih institucija,
zatječemo društva u raspadu, bez ikakvih pouzdanih
moralnih orijentira.Totalltarni režimi su poput
vampira - oni prežive vlastitu smrt upravo time što
njihov ideološki utjecaj ostane djelatan i nakon što
nestanu s lica zemlje.
Aktualna sporenja u Hrvatskoj povodom micanja Titove
biste, koja bismo mogli opisati kao ambivalentna,
otuda su najbolji dokaz toga kakva je bila priroda
Titova režima. To što njegovi branitelji nalaze razne
izlike da ga opravdaju, unatoč svijesti o razmjerima
počinjenog zla pod tim režimom, možda je najbolja
potvrda još uvijek žive djelotvornosti njegove
ideologije. Sama dilema i ambivalencija tamo gdje
nikakvoj dilemi i ambivalenciji nema mjesta, jasan je
dokaz da smo još uvijek pod vlašću njegove idelolgije.
Komunistička ideologija tu ima neospornu prednost
nad svojim ideološkim kontrahentom zdesna i
"dvojajčanim blizancem" nacizmom. Ovakvih žestokih
rasprava i sporenja u hrvatskoj javnosti svakako ne bi
bilo da je posrijedi Pavelićeva bista. Nitko ne bi
dvojio treba li izbaciti ustaške simbole iz službenih
hrvatskih institucija. Intelektualci zasigurno ne bi
pisali cinične pamflete kojima bi htjeli moralno
kompromitirati onoga tko se usudio izbaciti Pavelićevu
bistu naglavce iz predsjedničkog ureda. Također nitko
ne bi dugo trpio kad bi jedan zagrebački trg nosio ime
po njemu.
Danas nikoga u javnom prostoru ne ćemo
čuti da govori da je "za vrijeme Pavelića bilo bolje"
ili da ustaški režim oslikava romantičnim bojama kao
"zlatno doba". Danas nikoga ne ćemo čuti da porile
zločinačku narav ili opravdava zločine Pavelićeva
režima. No to nažalost redovno imamo prilike čuti kada
je posrijedi Titov komunistički režim i njegova
vladavina. Komunistički režimi se nekako doživljavaju
kao moralno superiorni nacističkim režimima, čak i
kada je broj žrtava komunističkog režima veći od broja
nacističkih žrtava.
To se često objašnjava razlikom u
ciljevima. Ta dogma kaže: iako su pod komunizmom
počinjeni stravični zločini, ti režimi su
uspostavljani u "dobroj vjeri", oni su, za razliku od
nacističkih, imali ''humanistički" cilj i zagovarali
su "univerzalne" vrijednosti. Na žalost, ova moralna
distinkcija između komunizma i nacizma nije nam
nametnuta od samih komunista (za njih je bilo kakvo
uspoređivanje s fašizmom uvredljivo i nemoguće), već
od zapadnih demokratskih interpreta totalitarnih
režima.
Samo su rijetki interpreti, uglavnom
pisci iz sovjetskog lagera, poput Koestlera,
Solženjicina ili Grossmana, koji su sami neposredno
upoznali zla i jednog i drugog režima, imali o tome
jasan stav. Oni su znali da su zločini nad čovječnošću
učinjeni u ime same čovječnosti moralno daleko
izopačeniji od neposredno očitog zločinstva nacista.
Ta vrsta moralnog sljepila za zločine komunizma i
prirodu tog režima jest ono što se naziva Velikom
Laži.
Društvo nad kojim se još uvijek
nadvija duga sjenka te komunističke Velike Laži, kao
što je to slučaj s hrvatskim društvom, ne može biti
zdravo društvo pouzdanih moralnih orijentira sve dok
ne iskoči iz te sjene. Iseljenje biste komunističkeg
vođe s Pantovčaka korak je u pravom smjeru. Problem je
što je ta laž ušla duboko u sve pore našeg društva da
to često sliči na preskakanje vlastite sjene.
Autor, izvor:
B. Ristić, Večernji
list
|
