Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   

 

DONATORSTVO KAO SUDBINA      (11.05.2018.)

Izložbe u povodu 120 godina rođenja A. T. Mimare, Muzej Mimara i Strossmayerova galerija, 7. IV–20. V.

Gradovi poput Rima, Pariza, Berlina, Münchena, razni europski centri, zemlje izvan staroga kontinenta, samo su bili putokazi u potrazi za blagom koje će narasti na zavidnu brojku eksponata koju bi poželjeli mnogi kolekcionari

Oni koji su ga imali prilike upoznati kažu da ga pamte kao osobu ugodna karaktera, zanimljiva i inteligentna sugovornika, čovjeka bogata iskustva, ali i vrlo jasnih stajališta u kojima nije bilo baš mnogo prostora za kompromise.

Mi ostali pamtimo ga sa zahvalnošću po ostavštini „hrvatskom narodu i svojoj domovini“, kako se Ante Topić Mimara (1898–1987) sam izrazio u pismu namjere, dokumentu kojim je svoj cjeloživotni rad darovao nama. Iako je prošlo dosta vremena, više od trideset godina, kako se na Rooseveltovu trgu otvorilo Muzej Mimara, to ni izbliza nije tako davno kao Mimarino prepoznavanje vlastite vokacije, dok je još kao dječarac učio od don Frane Bulića i spoznao kako će umjetnost biti njegova vječna ljubav. Ni ratovi ni životne nedaće nisu ga omele na tom putu slikara, restauratora, vrijednoga sakupljača umjetnina. Gradovi poput Rima, Pariza, Berlina, Münchena, razni europski centri, zemlje izvan staroga kontinenta, samo su bili putokazi u potrazi za blagom koje će narasti na zavidnu brojku eksponata koju bi poželjeli mnogi kolekcionari. Od ćilima i staklenih posuda do oltarnih pala i golemih platna, poznatih i nepoznatih majstora, broj eksponata popeo se na nekih 3750 djela. U suradnji s mnogim kustosima, odjelima i ministrima bivše države, Mimara je desetljećima čuvao zbirke, živeći i radeći po Europi, gotovo dva desetljeća u Maroku, kako bi se napokon nastanio u Salzburgu prije negoli je došao u Basaričekovu ulicu u Zagrebu. Tad se intenzivirala ideja o tome kako je nužno naći prostor za svu tu količinu raznorodnih djela koja su zahtijevala primjeren prostor. Nažalost, nakon konačnoga dogovora i izbora Mimara nije dočekao da vidi velebno mjesto o kojem je sanjao.

Sjećam se sebe kao mlade studentice 1987, kada je Muzej Mimara otvoren javnosti, s kojim sam ushićenjem kročila u prostorije, sretna zbog mogućnosti da svakodnevno mogu promatrati djela iz vremena Rembrandta, Rubensa, Brueghela, pa makar to bile i samo majstorske radionice ili škole (krugovi) istih velikana. Mogu tek samo zamisliti ponos tadašnje kustosice, danas ravnateljice Lade Ratković Bukovčan, koja se nalazila na popisu zajedno s ostalih troje kolega što ih je na popis čuvara uvrstio sam Ante Topić Mimara. Ista ekipa uz druge stručnjake zdušno se bacila na odgovorni posao jer su se pretpostavljene atribucije mnogih djela morale pomnije istražiti. U ostavštini donatora danas je uspostavljen red, razjašnjene su mnoge nejasnoće, točnije dijagnosticirane atribucije, imena, pobliže određena datiranja. U svemu tome najvažnija je bila nakana koju je Mimara dao kao zadaću svima onima koji će se baviti njegovim zbirkama, da ih što transparentnije i intenzivnije uključe u kulturni život hrvatskog naroda, da bude predložak za istraživanja i učenja generacijama koje dolaze.

Dakle, već u poslijeratnim godinama (1948.) Mimara je jasno dao do znanja za koga zapravo radi taj mukotrpni posao, za koga skuplja svoju kolekciju. Iako je trebalo proći gotovo dva desetljeća do realizacije prve donacije Mimarinih umjetnina od osamdesetak radova, koje je darovao Strossmayerovoj galeriji, bilo je to odavanje priznanja samom biskupu J. J. Strossmayeru, Vitezoviću i drugim velikanima istih pobuda, ali i naznaka onoga što će slijediti poslije, kada je radio na obogaćivanju zbirke i traženju adekvatnog prostora u Zagrebu koji bi bio dom za njegovu kolekciju. Godine 1973. nastao je ugovor kojim je obznanio da mu je cilj pridružiti se gore spomenutim prethodnicima, najvećim hrvatskim donatorima, što je ujedno pravni dokaz o utemeljenju budućeg Muzeja Mimara. Potom kreće pohod na dom za njegove umjetnine. Nakon što se odustalo od novoadaptiranih prostora Klovićevih dvora u kojima je Mimara, zajedno s dugogodišnjim ravnateljem Galerije Klovićevih dvora Antom Sorićem, priredio nekoliko zapaženih izložbi, među kojima je jedna od najraskošnijih bila ona kineske umjetnosti, potraga je krenula u nekoliko smjerova, dok se na kraju nije iz privremenog galerijskog prostora u kojem je bio smješten dio zbirke (1983.) u Vili Prekrižje (tadašnjoj Vili Zagorje) preselila na današnju lokaciju tzv. Školskog foruma.

Dvije izložbe

Ovo poduže informativno podsjećanje na najvažnije trenutke i faktografiju vezanu uz lik i djelo Ante Topića Mimare i njegovu pojavu na hrvatskoj kulturnoj sceni donacijom koja tvori jedno od najopsežnijih mjesta objedinjavanja djela europskog i svjetskog podrijetla, uvod je za prikaz dvije važne izložbe otvorene u prostorima Muzeja Mimare. Jedna je priređena kao spomenar u povodu 120. obljetnice rođenja donatora, a druga je izbor njegovih darova Strossmayerovoj galeriji.

U podrumu zgrade na Rooseveltovu trgu 5 u Zagrebu izloženo je 25 radova različitih žanrova, tehnika i razdoblja, od portreta stvarnih likova poput Louisa XIV, nepoznatih ljepotica i javnih tužitelja do morskih božanstava, Madonne, seoskih ambijenata, sakralnih motiva, vratnica sa svecima, veduta, pejzaža i drugih tematika, izbor koji su priredili kustosi Strossmayerove galerije Ljerka Dulibić, Iva Pasini Tržec, Borivoj Popovčak i Ivan Ferenčak u suradnji s kolegicama iz Muzeja Mimare Ladom Ratković Bukovčan i Ivom Firm.

Cilj je izložbe ne samo slavljenje obljetnice dviju institucija kojima, to nije prva zajednička suradnja već i potvrda izvršavanja obećanja Anti Topiću Mimari kako će se na taj način promicati i obogaćivati svijest o umjetničkoj vrijednosti starih majstora te prenositi poruka uzajamnosti u njegovanju djela koja tvore hrvatsku kulturnu baštinu. U vitrini se nalaze autentični fotoalbumi slika iz kolekcije, Mimarinih posveta i fotografija Slikarskog ateliera (izloženo djelo) Balthasara van den Bosschea, koji je bio predložak za naslovnicu kataloga i plakata izložbe Odabrana djela iz donacije Ante Topića Mimare Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU. Ista ekipa autora postava te ravnateljica opsežno su potkrijepili izložbu tekstovima koji govore o važnosti izložbe, donaciji, potkrepi autentičnosti potvrđenih djela te daljim nastojanjima da se zbirka obogaćuje istraživanjima dostupnim suvremenim metodama kojima će svako djelo napokon dobiti uz inventarni broj i legendu s potvrđenom datacijom i atribucijom.

Druga izložba otvorena je u lijevom krilu prizemlja, u kojem se uz brojnu pisanu dokumentaciju i panele s biografskim podacima, nacrtima zgrade, skicom predloška za postav djela iz zbirke Mimarine umjetnosti, katalozima pojedinih samostalnih izložbi i drugim pisanim artefaktima, u nekoliko prostorija nalazi stotinjak djela primijenjene umjetnosti, najvećim brojem posuda od stakla. Od egipatskog razdoblja do novijih vremena u staklenim su vitrinama izložene posude, figure, uporabni predmeti, a po zidovima su rasprostrti tepisi iz Irana, Sirije i Indije, od čega je najbogatija zbirka vrhunskoga venecijanskog stakla s otoka Murana. Izložena su i mnoga djela dalekoistočne umjetnosti iz fundusa.

Pustolovni lovac na umjetnine

Obje izložbe potkrijepljene su videozapisima o životu donatora, od kojih je intervju s Antom Topićem Mimarom osobito zanimljiv jer se iz njega mogu saznati mnogi detalji o načinu na koji je dolazio do djela. Svojevrsni je kuriozitet da je Mimara, za razliku od mnogih svjetskih kolekcionara, bez posrednika, sam, tražio i birao djela. U nesigurnim vremenima birao je gradove koji su mu bili najpouzdaniji za čuvanje ostavštine, kako je završio u Maroku, što mu je bilo najzanimljivije, na što je obraćao pažnju pri prikupljanju djela te koji su mu bili afiniteti, može se pogledati iz tridesetak godina stara intervjua iz arhive HRT-a. Živa riječ Ante Topić Mimare drukčija je od opisivanja portreta nekog čovjeka, osobito što se u razgovoru može osjetiti kakva je osoba bio.

Zahvaljujući njemu, ali i njegovoj vjernoj suputnici Wiltrud, koja je otvorila Muzej 1987, Mimara je postao sinonim za avanturizam u pustolovini lova na umjetnine, koji je od nejaka dalmatinskog dječaka, teško ranjena mladića u Prvom svjetskom ratu, postao ikona za zaljubljenike u umjetnost, osoba koju ćemo pamtiti kao velika ljubitelja hrvatskog naroda, a čiju se naklonost može potvrditi fundusom od gotovo četiri tisuće eksponata dostupnih i domaćoj i stranoj publici svakog dana tijekom cijele godine. Na dan kada je rođen, 7. travnja, otvorene su spomenute dvije izložbe. I da je s nama, bi li mogao poželjeti ljepši rođendanski dar od ispunjenja sna, da su prostorije Muzeja Mimare pune ljudi, a najviše onih mladih, radi kojih je zadužio svoje čuvare da budućnost daruju naraštajima koji će na njegovoj ostavštini stjecati nove poglede na svijet umjetnosti.

Snježana Samac, Vijenac 630

www.hkz-kkv.ch

157- 2018

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: