Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

UMJETNOST HRVATSKOG TRIJUMFA      (02.09.2018.)

Izbornik Dalić pokazao je kako dati završni glanc gotovo izbrušenu proizvodu

Neka taj poučak bude osnova prema kojoj djeluje svaki hrvatski političar, gospodarstvenik, pravnik, umjetnik i sportaš. Za opće dobro hrvatskoga čovjeka i naroda u cjelini.

Još nestvarno zvuči: Hrvatska je svjetski viceprvak u nogometu. Trinaesta reprezentacija koja je ikad, u 21 odigranom svjetskom prvenstvu, uz osam država prvaka, nastupila u finalu. Hrvatska. Naša Hrvatska. Država koja je u devet mjeseci proživjela nogometnu katarzu, i od upitnoga sudionika smotre najboljih u Rusiji – postala druga na svijetu.

Izbornik Zlatko Dalić napravio je hrvatski presedan: prestao je filozofirati o nogometu, a pomno je izabrao pomoćnike i stručni stožer, među kojima brončanoga vratara Dražena Ladića i mjernu jedinicu upornosti Ivicu Olića. Želio je uz sebe na klupi autoritete instinkta, osobe koje znaju kako reagirati i kada utakmica loše krene. No prije svega, 52-godišnji livanjski Varaždinac, naviknut na podcjenjivanje klubova s Bliskoga istoka, koje je trenirao posljednjih godina – preuzeo je odgovornost. Jer sjesti na reprezentativnu klupu uoči ključne utakmice s Ukrajinom, zatim i u dodatnim kvalifikacijama protiv Grčke, započeti živjeti snove u najtežoj javi – to ne može prosječan čovjek.


Hrvatska je veličanstvenim dočekom nagradila naše nogometne junake

 

Istina, lakše je nekoliko dana nakon srebrnog uspjeha napisati svaku rečenicu, ali i prije Svjetskoga prvenstva izbornik je napravio drukčiji plan i program od većine svojih prethodnika – često pumpanje umjetnoga samopouzdanja protiv slabih liliputanaca odmijenilo je igranje prijateljskih utakmica s guliverskim protivnicima, a od prvoga dana na najtežoj hrvatskoj sportskoj klupi izbornik je znao kako učiti na svojim pogreškama. Ispravljati ih na vrijeme.

Naravno, bez igrača, nositelja igre u najvećim europskim klubovima, Luke Modrića i Ivana Rakitića, pothvat bi ostao, kao i prije, samo papirnata želja, preuveličana, bez vrhunskoga rezultata. Ono što je s istim igračima izbornik pretvorio u stvarnost, u odnosu na svoje prethodnike, jest psihologija da samo vjerom svakoga igrača u naslov svjetskoga prvaka hrvatski nogometni reprezentativac to može i postati. Uzalud dobri igrači, ako kao kolektiv djeluju raštimano. Ruskih i svjetskih mjesec dana, od otvaranja 14. lipnja do finala 15. srpnja, najbolje je pokazao da nema medalje bez zajedništva. Zlatna Francuska, srebrna Hrvatska i brončana Belgija igrale su najbolji nogomet, automatizmom kolektivnoga duha, praktičnošću brzog rješavanja zadanih prepreka.

Materijalna i duhovna priprema

Vjerojatno i ne treba znanstveno raščlanjivati sastojke hrvatske nogometne kemije, ona je posljedica sustavne pripreme, taktičke i psihološke, pa neka i to bude zapisano – materijalne i duhovne. Lako, neposrednošću i iskrenošću izbornik je svakoga igrača stavio na njegovu prirodnu poziciju, pružajući mu mogućnost da bude ono što jest, u punom sjaju, svjestan svojih prednosti i nedostataka, onoga što mu na terenu i izvan njega koristi i šteti.

Na zacrtanom putu uspjeha dogodio se nepredvidljiv, ali važan incident – napadač Nikola Kalinić otpravljen je u domovinu nakon prve utakmice s Nigerijom. Odbio je ući u igru, nije na terenu proslavio prvu pobjedu sa suigračima i Hrvatska je tako ostala s 22 igrača, ali svjesna da pravila vrijede jednako za sve, za „patricije“ i „plebejce“. Odlazak dobroga strijelca Kalinića i suluda Rebićeva volejčina na „dodavanje“ argentinskoga vratara Caballera prelomili su rusku priču na hrvatsku stranu. Pobijediti ćudljivu, ali opasnu Argentinu s najboljim svjetskim nogometašem Leom Messijem mogu, pokazalo se, samo svjetski prvaci i viceprvaci.

Dakako, nadovezale su se nakon povijesne tri pobjede u skupini i opjevane obrane Danijela Subašića danskih i ruskih udaraca u presudnim jedanaestercima i ključni pogoci mirnoga čovjeka Rakitića, kojima smo prošli dva teška kruga na ispadanje. Reprezentativci su svojim dometom učinili da se ponovno probudi nacionalni ponos, unatoč svim predrasudama, navijačkim omalovažavanjima i nepravomoćnim presudama bivšim čelnicima Dinama koje su pipcima dodirivale i nacionalnu momčad.

Posljedice svih negativnih događanja oko hrvatskoga nogometa zanimljive su, pa i paradoksalne. Trostruki uzastopni osvajač Lige prvaka s Realom Luka Modrić vodio je reprezentaciju do srebra i sebe do Zlatne lopte za najboljega igrača Svjetskoga prvenstva, Dejan Lovren bio je najbolji stoper Mundijala... Hrvatska je, vrijedi nekoliko puta ponoviti, igrala finale Svjetskog prvenstva, utakmicu koju kao dojmljiv društveni događaj prati najmanje milijardu stanovnika planeta, dvoboj koji žele pogledati i oni koji ne znaju razliku između zaleđa i auta. Upravo je i površnost (ne)upućenosti, naslonjena na kolektivnu emociju, ono što daje ljepotu nogometnoj umjetnosti. Rusko prvenstvo zauvijek je „razbilo“ i sve one ljubitelje bivše države, kada se igrače biralo po nacionalnom ključu i trajno ostajalo bez medalje. Jednostavno, morala se (ponovno) dogoditi Hrvatska.

Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. učinilo je da mlada država, vidajući rane Domovinskoga rata, opterećena neizvjesnošću mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, postane poznat(ij)a širom svijeta. Dvadeset godina poslije, nove tehnologije omogućile su ostatku neupućenih da jednim klikom saznaju gdje je i koliko kvalitetna može biti Hrvatska, kada se sve kockice poslože na željen način. Kada se upornošću svladaju i najteže prepreke, kada se u tri utakmice (Danska, Rusija, Engleska) minus od jednoga pogotka, preko produžetaka i(li) jedanaesteraca pretvaraju u uspjeh. Ako je netko nakon Danske i posumnjao da je možda riječ o „čudu za jedan dan“, djelomičnoj naplati ranijih frustracija, tada je izbacivanje neugodnih domaćina Rusa i mlade engleske momčadi (uz tradicionalno otočko omalovažavanje svih protivnika) pokazao da je golemi doseg hrvatske nacionalne momčadi plod upornosti, dobroga čitanja protivnika i determiniranosti svih njihovih mana.

Pola milijuna Hrvata na dočeku

Nakon dana odmora manje i utakmice više u nogama (s produžecima), ali i nakon barem dvije sporne sudačke situacije u finalu, Francuska je ipak slavila svoje drugo zlato. Ništa zato. Koliko je domovina prepoznala trud reprezentativaca, pokazao je i doček srebrnih Vatrenih u ponedjeljak 16. srpnja, doček na kojemu se prema procjenama okupilo više od pola milijuna hrvatskih građana, doček koji je trajao pet i pol sati od poslijepodnevnoga slijetanja u zagrebačku zračnu luku do večernjega dolaska autobusa na središnji Trg bana Josipa Jelačića, doček koji unatoč kiši i osrednjoj organizaciji ništa nije moglo pokvariti. Veselje, pjesma, zahvala, nemjerljiv doprinos navijača pristiglih iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva.

Nije stereotipno vjerovati da i srebrni nogometni bal može potaknuti novo promišljanje kako se može uspjeti ako se svakoj zadaći pristupi stručno, strateški, analitički, radnom nadogradnjom postojećeg talenta, odnosno potencijala. Ne treba podcijeniti činjenicu da je Hrvatska u svijetu, kao nekada po prezimenima brončanih vedeta Davora Šukera i Zvonimira Bobana, danas poznata po njihovim nasljednicima, Luki Modriću i Ivanu Rakitiću, učenicima koji su nadmašili svoje učitelje, pa i doslovno, baš kao u slučaju nekadašnjega pomoćnika Miroslava Ćire Blaževića u Varteksu Zlatka Dalića. Dati drugomu priliku, riskirati biti nadmašen, preduvjet je za gradnju bolje budućnosti, cijepljene od profesionalne ljubomore. Jer ničija nije gorjela do zore, prirodna je smjena generacija, kao što će, nažalost, i Modrićev naraštaj uskoro morati prepustiti mjesto mlađima.

Da, i ona negativna iskustva od 2008. i nevjerojatnoga poraza od Turske, kao i ostali neuspjesi – izgrađivali su karakternu reprezentaciju, ali reprezentaciju kojoj je nedostajao pravi strateg za iskorak na velikim natjecanjima. Šteta što Hrvatski nogometni savez i ranije nije prepoznao taj ključ, a opet, nitko u tom slučaju ne bi mogao jamčiti nezaboravno rusko ljeto 2018. Originalne i uporne hrvatske nogometne ratnike opjevali su i svjetski novinari, i oni su, kao u američkom New York Timesu, vidjeli glasoviti igrački pogled u očima, vjeru da vrhunskim umijećem ništa nije izgubljeno ni kada se situacija čini poraznom. Ma nisu hrvatski nogometaši pod izbornikom Dalićem, kako je i sam isticao, naučili osnove nogometne igre, ali su vratili vjeru u vlastite sposobnosti.

Za optimističniju sutrašnjicu

Unatoč medijskom podcjenjivanju i vrijeđanju u vlastitom dvorištu (prekinutu rezultatom, ali ne i ugušenu), ne treba zanemariti činjenicu da su mnogi hrvatski reprezentativci praktični vjernici u Boga, kršćani koji poštuju dostojanstvo suparnika, ali posjeduju sigurnost da se ono dobro, ono uloženo u napornim treninzima – mora vratiti. Igrači su svjesni da će, u porazu i pobjedi, ponovno svanuti dan i prilika za novo dokazivanje. Spremno su je prigrlili i ostali ovjenčani u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Srebrnu medalju nikada ništa neće moći izbrisati, kao ni sjećanje na veličanstven višesatni doček i putovanje najsporijim autobusom u povijesti Hrvatske.

Naravno, hrvatski nogometni (i društveni) problemi nisu nestali sa srebrom, ideja o nacionalnom stadionu ostat će samo ideja i kada se uđe u jesensku Ligu nacija i kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2020. Ostat će i problem da reprezentativni uspjeh ne prekrije poput ruskoga tepiha sve nedaće i, kako je izrečeno u analizama, „izolirane incidente“ uspješnih igrača, rijetko ploda razvijenoga sustava. Izbornik Dalić pokazao je kako dati završni glanc gotovo izbrušenu proizvodu. Neka taj poučak bude osnova prema kojoj djeluje svaki hrvatski političar, gospodarstvenik, pravnik, umjetnik i sportaš. Za opće dobro hrvatskoga čovjeka i naroda u cjelini. Problema ima i bit će ih, no uhvatiti se ukoštac s njima, proučiti ih i rješavati osjećajući puls naroda, zvuči kao jednostavna formula da sutrašnjica napaćenoga naroda, izmučena negativnom demografskom slikom, iseljavanjem, nefunkcioniranjem pravne države, dojmom da pravila nisu jednaka za sve – bude optimističnija.

Hrvatska je svjetski viceprvak u nogometu. Nije san, java je. Nije sletjela prva zvjezdica na jedinstvene hrvatske dresove, zvjezdica namijenjena svjetskom prvaku, ali drugo mjesto pokazuje da je moguće biti u svjetskom vrhu. U nogometu, hej, u nogometu koji igra i poznaje cijeli svijet. Ne, nije to ona rečenica „danas svi igraju nogomet“. Danas svi kvalitetno igraju nogomet, i svi bi htjeli biti na mjestu Francuske i Hrvatske, finalista svjetskoga prvenstva. Raditi da se ponovi ruski uspjeh bit će najveća nagrada – na svim područjima društvenoga djelovanja. Netko je duhovito primijetio da svaka dva desetljeća Hrvatska uspije prijeći jednu stubu. Sljedeća je zlatna, i više nitko ne odmahuje rukom ako se kaže: nogomet nam je vrijedan svjetskoga vrha. Vrijedan je. ­Stvarno jest.

Tomislav Šovagović, Vijenac 636 - 638

www.hkz-kkv.ch

162- 2018

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU