Tako drastične promjene doživljavala su jedino
totalitarna i despotska društva, bilo kroz poraze na
bojnom polju (nacistička Njemačka, fašistička Italija,
carski Japan), bilo kroz unutarnje revolucije (raspad
SSSR-a i komunističkih režima ostalih zemalja
Varšavskoga ugovora). Republika Hrvatska uspostavljena
je kao demokratska država upravo na razvalinama jedne
totalitarne države, Jugoslavije, a uz to je bila i
pobjednica na bojnom polju protiv velikosrpskog
agresora.
Dakle, slijedom gore navedenog, u
Hrvatskoj su stečeni svi uvjeti za daljnji neometani
razvitak i države i njene demokracije, a ne za
drastične i šokantne prevrate koji se u hrvatskom
društvu zbivaju posljednje desetljeće u širokom
rasponu, od propadanja gospodarstva i nedonošenja
nacionalne strategije razvoja, veličanja komunizma i
titoizma, političkog i sveopćeg moralnog srozavanja,
do svjetonazorskih promjena i importa raznih podvrsta
seksualnih i inih revolucija s ciljem slabljenja
kohezionih snaga hrvatskoga naroda - vjere, obitelji i
domoljublja.
Hrvatska, stoga, postaje presedan,
zemlja koja prkosi zdravoj logici, koja će se kao
takva izučavati u obavještajnim školama kao primjer
realizacije dugoročnih strateških ciljeva korištenjem
metoda propagandno-psihološkog ratovanja i ucjena. Taj
je presedan sada sasvim razvidan u činjenici, da je
jedan pobjednički, ponosni, drevni narod, koji je
nakon tisuću godina uspostavio svoju državu uz goleme
žrtve, patnje i odricanja, u svega nekoliko godina
eutaniziran, umrtvljen, ustrašen, demoraliziran,
spreman šutke promatrati rastakanje vlastite
samobitnosti, povjesti, vjere i tradicije.
Da se radi o specijalnom ratu protiv
Hrvatske, o tome već mnogi pišu. Da se na ovim
prostorima sukobljavaju veliki igrači, i o tome već
mnogi pišu. Ali, usprkos svemu, mnogi se naši naivci
još uvjek nadaju kako će Hrvatskoj pomoć stići od
nekoga izvana. Pojedini naivci se nadaju aktivnijoj
ulozi Njemačke u rješavanju naših problema, a oni još
naivniji se pouzdaju u pomoć SAD-a. Njih povijest
ništa nije naučila.
Stoga ću na dva uvodna pitanja s
početka ovoga teksta pokušati jasno odgovoriti, želeći
ukazati na zablude kojma se rukovode i oni malobrojni
hrvatski političari koji još iskreno žele dobro svome
narodu i svojoj Domovini.
Dogovor moćnika na štetu hrvatskoga
naroda
Na samom početku ovoga milenija, u
velikoj je tišini primljena vijest unutar
obavještajnih krugova, koja je odmah potom od istih i
stopirana, a prema kojoj je postignut dogovor između
britanskih i njemačkih geopolitičkih stratega o
preuzimanju nadzora nad Republikom Hrvatskom. Prema
istom, Velika Britanija preuzima potpuni nadzor nad
čitavim teritorijem Hrvatske, izuzev Istre, koju pod
svoje okrilje dobiva Njemačka. Dogovor dviju članica
EU i NATO saveza temeljio se na želji za
zaustavljanjem međusobnog vjekovnog trvenja tzv.
centralnih ili kontinentalnih sila Europe (čitaj
Njemačke) i sila Zapadne Europe (čitaj V. Britanije)
na ovim prostorima, u kojem su prve nastojale
osigurati svoj izlaz na toplo Sredozemno more, a
druge, osigurati kontrolu jugoistočnih vrata Europe i
izlaz na Bliski istok i dublje u Aziju, što je moglo
ugroziti samo nepredvidljivo jačanje Rusije i njen
utjecaj na Srbiju i druge pravoslavne zemlje. Ostalih
detalja ovog dogovora nema ali je i ovo više nego
dovoljno za rasvjetliti sve pojavnosti koje se u
Hrvatskoj zbivaju zadnjih četrnaest godina i gdje se u
vlasti mjenjaju samo dvije stranke, obje pod
britanskim nadzorom.
Na ovu vijest reagirat će brojni
kritičari koji osim simpatija prema ovoj ili onoj
zemlji ništa drugo o geopolitici niti ne znaju. Njih
treba podsjetiti i da je njemačka politika, konkretno
kancelar Helmut Kohl, na početku velikosrpske agresije
dugo bila usklađena s britanskom i francuskom
politikom na Balkanu, a da je tek pod pritiskom
Hrvatskoj naklonjene njemačke javnosti, a onda i našeg
budućeg velikog prijatelja, ministra vanjskih poslova
H.D. Genschera i njegovog austrijskog kolege Alojza
Moka, Kohl promjenio mišljenje, preuzeo političku
inicijativu i stao na stranu Hrvatske i predsjednika
Tuđmana.
Mi Hrvati moramo znati da
predstavljamo samo jedan mali kotačić u globalnim
političkim odnosima, a da nismo središte svijeta. Ni
današnja njemačka politika nije u cjelosti sklona
Hrvatskoj, štoviše SPD i Zeleni još uvijek u svojim
redovima imaju priličan broj osoba koje se protive i
samoj hrvatskoj neovisnosti, a kamo li da se
priklanjaju njenoj ovoj ili onoj političkoj opciji. I
zato je potrebito imati zdravu diplomaciju kakva je
bila u Hrvatskoj 90-ih godina, a ne ovu nesposobnu i
odnarođenu, kakva je većim djelom danas. Diplomacija
traži i iznalazi saveznike diljem svijeta na svim
razinama, političkim i gospodarskim, i na taj način
pokušava, barem u mjeri u kojoj to ona može kada su u
pitanju male države i narodi, utjecati i na
geostrateške odnose u nekom dijelu svijeta. Poradi
navedenog, ne znači da Hrvatska od Njemačke kao
političkog i strateškog partnera treba odustati kao
što to čine Milanović i Josipović, već upravo
suprotno. Trebamo pokušati vještinom vođenja politike
i diplomacije vratiti njemački utjecaj u Hrvatsku u
onolikoj mjeri u kojoj će on pridonositi uspješnom
razvoju hrvatskoga društva i hrvatskih nacionalnih
interesa.
Ali, vratimo se njemačko-britanskom
dogovoru i njegovim posljedicama na JI Europu. Velika
Britanija je dobila otvorene ruke za realizaciju svoga
projekta eutanazije hrvatske samostalnosti kroz tzv.
regiju.
Da bi plan uspio, potrebito je zadovoljiti sve srbijanske
apetite uništene slomom velikosrpskog projekta pod vodstvom Slobodana Miloševića
koji je uspio čak i zaratiti Srbiju s NATO paktom, a što je za posljedicu imalo
skretanje srbijanske politike i javnog mnijenja prema Rusiji, izazvavši veliku
zabrinutost Britanije kao dvostoljetnog srbijanskog tutora. Stoga Britanci, kao
analgetik za srbijanske bolove i traume, njima serviraju novu integraciju s
Hrvatskom koja se prethodno, uz instruirane nositelje državne vlasti, mora
"preurediti" od nacionalne države hrvatskoga naroda, u anacionalnu građansku
državu u kojoj se ljudska prava provode po višim standardima nego u EU, koja će
pristati na reviziju vlastite povjesti i Domovinskoga rata, potonji svodeći na
građanski tj. bratoubilački rat (na što je u tišini pristala te potpisala i
bivša premjerka Jadranka Kosor u pristupnim pregovorima s EU) , a sve na
ideološkoj potki titoizma i rigidnog jugoslavenstva kao zajedničkog
integracijskog nazivnika.
Britanski strah od gubitka utjecaja u
Europi i Aziji
Čitava britanska geopolitička
strategija na Balkanu zasniva se na istiskivanju
ruskog utjecaja i sprječavanju njegove daljnje
penetracije u tzv. meki trbuh Europe kroz Mađarsku i
dalje prema zapadu. Isto je do izražaja došlo i
nedavno kada su vlade zemalja potpisnica projekta
Južni tok bile pritisnute od strane Europske komisije,
da revidiraju potpisane sporazume s ruskim Gazpromom,
u skladu s europskom energetskom politikom.
Britanska opsjednutost i panika
rastućom ruskom vojnom i gospodarskom moći prelazi u
sferu iracionalnog. Stoga su na sve moguće načine
pokušavali detronizirati Putina kao pokretača i simbol
nove ruske moći, od organiziranja masovnih
protudržavnih prosvjeda kroz različite, obilato
financirane nevladine udruge, do naizgled, sasvim
banalnih akcija, poput, medijski širom svijeta
savršeno organiziranog propagandno-obavještajnog
projekta-pank skupine Pussy Riot i njihovog čuvenog
performansa u ruskoj sabornoj crkvi u Moskvi.
Ali britanska iracionalnost nije zasnovana na praznim pričama
već počiva na obavještajno-analitičkim podacima koji joj nikako ne idu u prilog.
Naime, ti podaci ukazuju na slijedeće: do 2020. g. brojnost vojnika u djelatnoj
službi Ruske Federacije ponovno će dosegnuti brojku od 1 milijun, a 70 % toga
sastava bit će opremljeno vojnim naoružanjem nove generacije; u vojni sustav
uvodi se 2300 novih tenkova; 1200 novih zrakoplova i helihoptera; 50 novih
brodova i 28 novih podmornica, kao i 100 novih satelita za vojne komunikacijske
svrhe. Za sve navedeno država planira utrošiti 755 milijardi US dolara, za što
ima čak 46 %-tnu potporu ruskih građana (izvor: The National Interest, USA,
06.10.2013.).
Naravno da Britanci imaju pravo na
svoju zabrinutost i na svoje nacionalne interese.
Međutim, nemaju pravo svoje interese provoditi na
način da zatiru čitav jedan narod, u ovom slučaju
hrvatski, i njegovu netom izborenu državnost i
nacionalnu slobodu. Hrvati su se 1991. g. na državnom
referendumu golemom većinom izjasnili za svoju
nezavisnost te nikakvi tuđinski interesi i marionetske
vlasti nemaju ni ustavno, ni zakonsko, ni moralno
pravo tako izraženu narodnu volju obezvrijediti i
oskvrnuti, gurajući nas u integrirajuće procese u tzv.
regiji. Za ulazak u EU imali smo referendum, a sada
nas na Balkan guraju voljom odnarođenih političara.
Na Balkan su nas u srednjem vijeku
gurnule tadašnje europske sile, žrtvujući staro
hrvatsko kraljevstvo stoljetnom osmanlijskom
divljanju, uz dodijeljenu nam laskavu i tako gordu
titulu, kojom se i danas pomalo naivno ponosimo,
titulu Hrvatske kao "predziđa kršćanstva". Tada su
Hrvati krvarili, demografski su opustjele njihove
zemlje, država je gospodarski zaostajala, dok je zapad
Europe razvijao vlastita društva i potencijale bez
davanja bilo kakve značajnije pomoći tamo nekim
Hrvatima, uz časnu iznimku Vatikana i papa.
Današnja hrvatska država ne želi više
biti ničije predziđe te krvariti (čitaj: gubiti svoju
državnost i nacionalni ponos) za nečije interese. Naša
je povijest bila i suviše krvava da bismo se tako
olako svoje države odrekli.
Svoju budućnost, kao i prošlost,
moramo sami ispisivati
Posljednji veliki europski državnik i
vizionar XX. stoljeća, dr. Franjo Tuđman, često je
upotrebljavao sintagmu kako taj i takav svijet u kojem
živimo nije savršen, ali drugoga i boljega nemamo, te
nam se njemu valja prilagoditi. Drugim riječima, naš
svijet je skup isprepletenih niti najrazličitijih i
često međusobno suprostavljenih interesa, državnih,
nacionalnih, religijskih, korporacijskih, u kojem, u
pravilu, dominira onaj koji u svojim rukama drži
stvarnu polugu moći-novac. Ali i za taj nam je problem
tvorac hrvatske države, vlastitim umijećem vođenja
državne politike, dao poduku što i kako činiti, kako
se prema prema tome postavljati i odnositi.
Franjo Tuđman je stalno ponavljao kako se Hrvati moraju uzdati
samo u sebe, svoje zajedništvo i slogu, ali je osobno i bio spreman razgovarati
sa svima, pa i sa crnim vragom ako su u pitanju hrvatska sloboda i hrvatska
neovisnost. Dva je puta, na početku velikosrpske agresije i 1998. g. bio u
državničkom posjetu Moskvi, bio je otvoren i prema islamskim državama i prema
Zapadu, neovisno od toga tko nam je od tih zemalja bio sklon, a tko ne. Politika
je ipak samo stvar pragme. Umijeće mogućega, a za što treba biti virtuoz.
Predsjednik Tuđman je to bio. Da je pokornički podilazio moćnicima po principu
pax Americana, hrvatske države danas ne bi bilo. To je upozorenje svim
Josipovićima, Milanovićima i čitavoj plejadi stranih poslušnika, da se "ostave
ćorava posla", a vanjskim kreatorima narodnih sudbina, da skinu svoje šape s
Hrvatske jer će bez njih i ostati.
Za kraj
želim podsjetiti na nadahnute riječi blagopokojnog
kardinala Franje Kuharića, izrečenih predsjedniku
Tuđmanu, u rujnu 1997. g.: Razgovarajte s velikima s
polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su
oružje. I zato, kad Hrvatska čiste savjesti nastupi
pred svijetom, ona je jaka i pred jakima! Jedan je
mali Island s oko 200 tisuća stanovnika, bogat jedino
ribom i snijegom, nedavno rekao veliko NE i Europskoj
komisiji i V. Britaniji i bankarskim moćnicima. Znači,
još se uvijek može!
Autor: Zoran Meter
Izvor: dnevno.hr |
