Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

SPOMENIK PRVOM HRVATSKOM PREDSJEDENIKU        (11.12.2018.)

Napustio nas je prije 19 godina

U prijepodnevnim satima, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović položila je vijenac na grob prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana na zagrebačkom groblju Mirogoju u povodu 19. godišnjice njegove smrti, a potom nazoćila otkrivanju Spomenika dr. Franji Tuđmanu.

Obraćanje Predsjednice Republike donosimo u cjelosti:

„Deseti prosinca već devetnaest godina za cijeli hrvatski narod i naše građane ima osobito značenje. Toga dana 1999. godine preminuo je prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. I upravo toliko godina Zagrepčanke i Zagrepčani, ali i cijeli hrvatski narod čekaju trenutak kada će mu se i u glavnome gradu Zagrebu podići spomenik.

Današnji dan ujedno je Međunarodni dan ljudskih prava. Dr. Franjo Tuđman znao je da se ideal temeljnih ljudskih prava ne može u potpunosti ostvariti u narodu koji nije slobodan. Još u mladosti taj ga je ideal nosio i vodio. Njime nadahnut uključio se i u antifašistički pokret, no vrlo brzo nakon završetka rata uvidio je da nova država nije ostvarila ljudske, socijalne i nacionalne ideale hrvatskoga naroda. Pretrpjevši velika ratna i poratna stradanja, razjedinjen ideološkim podjelama i opterećen nepravednim stigmama, hrvatski narod bio je u bivšoj državi osuđen na drugorazredni položaj. Mnogi Hrvati nisu se s time mirili, ali malo je bilo onih koji su imali jasnu viziju rješenja hrvatskoga pitanja, a još je manje bilo onih koji su ga znali realistično oblikovati i provoditi.

A Franjo Tuđman to je znao! Izložio se radi toga cilja političkom i sudskom progonu, ali znao je da se bez žrtve ne može učiniti ništa veliko. Već šezdesetih godina odvažio se uputiti u hrvatsko iseljeništvo i zatražiti potporu za program nacionalne pomirbe, a osamdesetih godina i za program stvaranja samostalne države. No ključ njegova uspjeha nije bila samo spremnost na žrtvu radi spomenutih ideja nego i vjera da i brojem mali narodi kao što je hrvatski imaju pravo na velike ideje i sposobnost da ih provedu. Kao povjesničar prepoznavao je znakove vremena koji su naviještali kraj neuspjelog jugoslavenskog projekta. Isto je tako znao da se ključni povijesni trenutak, kada dođe, ne smije propustiti jer bi neuspjeh značio politički, pa i biološki nestanak hrvatskoga naroda s povijesne scene. A kada je Hrvatska bila napadnuta i uvučena u neželjeni rat, ni trenutka nije zdvajao niti se dao pokolebati u svojim ciljevima.

Bolno je doživljavao narodne tragedije, ali vjerovao je da narod koji se bori u pravednom obrambenom ratu ne može izgubiti. No kada je „Olujom“ konačno zapečaćena hrvatska sloboda i neovisnost, nije nadmeno trijumfirao. Došao je u Vukovar s pruženom rukom pomirbe i mira.

 

 

Dr. Franjo Tuđman ne samo što volio svoj narod nego ga je i dobro poznavao. Znao je kako suzbiti naše mane i pomnožiti, slikovito rečeno, naše povijesne minuse da bi na kraju Hrvatska bila u plusu. S druge strane, usmjeravao je naše vrline, povezivao različite mentalitete i sažimao narodne energije ka ostvarenju cilja nacionalne slobode i državne neovisnosti.

Znao je da se hrvatsko pitanje ne rješava samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje, ali je čvrsto vjerovao da je, uz Božju pomoć, kako je često govorio, ključ konačnog uspjeha u snazi zajedništva Hrvata i svih domoljuba, bez obzira na vjeru i naciju. Osim toga, bio je čovjek odlučne volje, koji se nije gubio u jalovom kritiziranju i besplodnom teoretiziranju. Realistično je procjenjivao okolnosti i taktizirao kada je trebalo, nikada ne ispuštajući iz vida temeljni cilj – slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Utemeljivši Hrvatsku demokratsku zajednicu kao sredstvo njegova ostvarivanja, crpio je vrijednosti i pouke iz baštine hrvatskih kneževa i kraljeva, Zrinskih i Frankopana, Gupca i Radića, Strossmayera i Starčevića, hrvatske ljevice i desnice, u svemu tražeći elemente nacionalne sinteze. I sve je to ugradio i u svoje veliko spisateljsko djelo, a onda i u prvi hrvatski Ustav.

Veliki povijesni uspjesi uvijek su narodno djelo, no oni nisu ostvarivi bez ljudi koji oblikuju zajedničke ciljeve i vrijednosti. A dr. Franjo Tuđman bio je u tome izniman, velik i jedinstven, dosljedan i dostojanstven, jednako kao vizionar, politički i vojni strateg i državnik.

Prvi hrvatski predsjednik upisan je stoga u našu povijest kao velikan velikana. Zadužio nas je za mnoga stoljeća, a naša je dužnost, ujedno povlastica i čast, iskazivati poštovanje njegovoj uspomeni. Način na koji to činimo govori prije svega o našem samopoštovanju.

No naš prvi predsjednik sigurno ne bi želio da ovaj ni bilo koji drugi spomenik bude samo izraz duga njegovim zaslugama. Takva vrsta privrženosti bila bi sasvim protivna značaju njegove osobnosti: golemoj radnoj energiji, nepokolebivoj vjeri u hrvatski narod i kreativnom dinamičkom shvaćanju povijesti. On hrvatsku državu nije pojmio ni izgrađivao kao povratak u neko „bolje jučer“, nego za budućnost. Kao Hrvat i Europejac želio je da ona bude okvir slobode i sredstvo očuvanja naše tradicije i identiteta, međunarodne emancipacije, izgradnje pravednog društva i učvršćivanja moralnih vrijednosti u duhu kršćanske uljudbe. Njegov usklik „imamo Hrvatsku!“ u govoru nakon primanja Republike Hrvatske u Ujedinjene narode značio je ne samo konstataciju jedne povijesne činjenice nego i trajno prihvaćanje zadaće zajedničke i osobne odgovornosti svakoga od nas za budući život i razvoj Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Stoga bi, umjesto nadmetanja u osporavanju ili veličanju Tuđmana, mnogo produktivnije bilo reaktualizirati i reafirmirati bitne vrijednosti njegove baštine i ugrađivati ih u političku osnovu dalje izgradnje hrvatskoga društva i države. To je utoliko važnije što se Hrvatska, kao i cijela Europa, suočava s izazovima koji traže ljude požrtvovnog domoljublja, jasne političke vizije i dosljednosti.

Hrvatski narod volio je svojega Predsjednika. To je znao iskazati za njegova života, u danima oproštaja s njime i u svim godinama od tada do danas. U našu narodnu dušu trajno su upisane njegove riječi: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što.“ Te su riječi upisane, kako jučer, tako danas i zauvijek. Ovaj spomenik u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu neka tomu bude trajni pečat i svjedočanstvo.

predsjednica.hr

www.hkz-kkv.ch

166 -2018

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU